Most - Index
Most - Pretplata
Naslovna stranica [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 187 (98 - nova serija)

Godina XXX juni/lipanj 2005.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Mehmed Đedović
Čovjek s dušom svica

Zejćir Hasić: Borhes u autobusu, pripovijetke,
Bosanska riječ, Tuzla, 2005.

Iskustvo me je naučilo da mnogo ne vjerujem i ne očekujem od knjiga o kojima se previše piše i govori i svaki put kad sam od neke nagrađene i navikane knjige otvorio korice, gotov pa u pravilu sam ostajao razočaran.

Ili sam ja od dotične knjige očekivao previše ili je ona nudila premalo.

Istina, kao što neko reče, i među tim nagrađenim knjigama zna se potrefiti neka koja nije loša i koja donekle opravdava činjenicu da su se svi trkali da o njoj nešto napišu.

Zbog čega ovo govorim?

Zbog toga jer neke izuzetne i vrijedne knjige, hajde što ne ulaze u konkurenciju za književne nagrade koje su kod nas listom pod sumnjom, nego se informacija o tome da su štampane ne pojavi nigdje, pa i oni koji bi je čitali ne mogu jer ne znaju da je uopšte izašla.

Ni knjige, ni autori u Bosni nikada nisu mjerene istim aršinima, a vrijednost knjiga s tim ima najmanje veze.

Na primjer, nigdje nisam pročitao informaciju da je izašao sjajan roman Pod kun planinom, Faiza Softića a roman je već doštampan, bez ikakve pažnje javnosti posebno književne prošao je roman Mreža Izeta Perviza, samo oni koji se bave knjigom i dobri čitaoci (a i takvih je sve manje) znaju za Isnama Taljića, odličnog pripovjedača i romansijera. Prešućuju se neke uistinu vrijedne knjige a forsiraju knjige sezone koje će za par godina biti zaboravljene i služiti samo kao podmetač za regal, da ne vaga ako pod nije ravan.

Tu je i diskusija o tome je li teže napisati priču ili roman, po mom ličnom mišljenju potpuno nepotrebna jer oboje je važnije napisati dobro, nego samo napisati.

Roman odavno preteže na tom kantaru pa nije čudo da su neke od dobrih knjiga priča/pripovijedaka ostale nepročitane.

Evo kako jedan moj kolega objašnjava razliku u pisanju pripovijedaka i romana:

”Napisati priču”, kaže on, ”slično je kao opisati šapu zvijeri u kompletu, sa svim detaljima. No roman ima više od četiri, pet stranica i napisati roman znači uhvatiti u rečenicu kompletnu zvijer, a to nije lahko, jer roman ti život uzme.”

Tako tvrdi moj prijatelj i ne kažem da nije u pravu, ali kažem da je poređenje pripovijetke i romana potpuno nepotrebno ukoliko se to radi sa ciljem da se izdigne jedno za račun ponižavanja drugoga.

I napokon, gdje su u toj priči talentovani pisci i njihove knjige ukoliko isti ne pripadaju ”halkama” koje vedre i oblače na književnom nebu i koje nas upućuju šta treba da čitamo a šta ne; zaključak je očigledan, nigdje.

Oni nesretnici koji su samo dobri pisci moraju biti strpljivi i sačekati da njihove knjige dokažu da su bolje od drugih a to čekanje zna potrajati, mnogi te dokaze ne dočekaju dok su živi.

Edmund Misera: Konjic 1880., akvarel

Edmund Misera: Konjic 1880., akvarel

Zejćir Hasić iako je za književno stvaralaštvo između ostaloga dobio sljedeće književne nagrade: nagrada za priču lista Oslobođenje Ivo Andrić, nagrada za priču Zija Dizdarević u Fojnici, nagrada za najbolju knjigu pjesama za djecu Dom mladih u Tuzli, nagrada za radio-priču, radio-novelu, radio-roman i radio-dramu Radia Federacije BiH i BH radija 1; spada upravo u one pisce o čijim knjigama se rijetko ili gotovo pa nikako ne piše.

U knjizi pripovijedaka Borhes u autobusu Hasić je sakupio novonapisane priče i novele, napravio strožiji izbor iz ranije knjige Srebrnina gospođe Marijane, i priče nastale prema pjesmama iz zbirke Zavještanje Zuhdijino.

Mudrac, priča i pričanje otvara vrata imaginarnog svijeta ove nadasve originalne i veoma zanimljive knjige pripovijedaka.

To vrijeme iz Hasićeve priče u kome su mudraci vodili glavnu riječ, kao što i sam autor reče je ”vrlo davno vrijeme” ali se oko priče i pričanja ni danas nije mnogo toga promijenilo; naime i danas je sporno čija priča je ispričana tako ”da onog ko je sluša izvede iz vremena i prostora u kome živi i prenese ga u vrijeme i prostor o kome se priča”; i je li teže napisati priču ili pak sagraditi kuću kojoj nema zamjerke.

Hasić zna odgovor na to pitanje, on je naime i sagradio kuću i napisao priču i to ne bilo kakvu i ne jednu, nego cijelu knjigu priča sakrivenih među koricama knjige neobičnog naziva: Borhes u autobusu.

U priči Kneginja Ladanska, inače prepunoj simbolike i miješanja uloga glumaca i onih koje glumci na pozornici igraju, možemo osjetiti kako pulsira život u Hasićevim junacima i kako su oni na papir prenijeti likovi životniji nego što su to u stvarnosti, jer Hasićeve priče i nisu ništa drugo do spoj literature, talenta i života. Ili su već doživljene ili, što je češći slučaj i danas žive te se sa njima sudaramo na ulici dok oni žure na stanicu da kupe kartu za B, nepostojeći grad iz predstave, kao što to radi Mirna Maleš.

U Zejćirovim pričama nalazimo pravo obilje detalja, karakterne likove koji sve što čine, čine s razlogom i svaka napisana riječ u priči, uistinu tu treba biti.

U vojsci su nas učili da dobar poznavalac geografske karte kada zatvori oči i rukom prijeđe po karti na stolu ”mora” pod prstima osjetiti sva ona ucrtana brda, rijeke, planine, livade. Ako je to tako, a recimo da jeste, i ako je u vojničkom pretjerivanju bilo i zrno istine, a moralo je biti, Hasić je definitivno odličan poznavalac karte ljudskih karaktera, jer nijedan njegov lik nije ravan poput lista papira na kome su ispisana slova nego je upravo obrnuto.

U dužoj pripovijesti koja se uz malo truda mogla pretočiti u roman, nazvanoj Sasvim (ne)običan dan u životu Eleza Jaglice, (neobičan naziv, kao što su i ostali nazivi priča dosta drugačiji od klasičnih na koje često nailazimo u knjigama pripovijedaka) svojevrsnoj priči o umjetnosti, nailazimo na slike starog Zagreba i pratimo život jednog studenta komparativne književnosti koji u Zagreb dolazi na studije.

Hasićevi junaci su po nečemu osebeni i drugačiji, oni čitaju Bodlerovu poeziju, slušaju Šopenove etide, oni su kao slika sa Modiljanijevog platna, radio u tim pričama svira Šenbrunske kišobrane.

Slučajno znam da je priča o Elezu Jaglici napisana dosta davno i da se sastoji od nekoliko priča koje u ovom slučaju funkcionišu kao cjelina. Hasić inače ne bježi od toga da dugo i pažljivo dotjeruje svoje tekstove, da ih po potrebi krati i dopunjava, da priče pretaka u dramske tekstove i obrnuto, i ako je suditi prema broju nagrada koje je dobio na konkursima širom bivše Jugoslavije, i koje dobija i danas u kvalitet tih tekstova nema sumnje.

Hasić ni danas ne propušta da svoje priče šalje na razne konkurse a to mu ponekad pomogne ili je bolje reći natjera ga da napiše novu priču.

Teško je iz ove knjige izdvojiti neku od priča pa za nju reći da je najuspješnija jer bi se tako ogriješio o neku drugu ništa manje dobru, ili baš ako hoću neku da izdvojim onda bi ih nabrojao sve. Da truna ne pretjerujem uvjerit će se onaj ko bude čitao knjigu, i oduševljavao se bisernim rečenicama koje se pamte, evo nekih od njih: ”Više nikada me neće boljeti putovanje njegovih ruku tajnama moga tijela, (Kneginja Ladanska)”, ”Probudio se kada je dan već bio u svakom kutu sobe”, ”Zašto su nam bliži ljudi s kojima dijelimo istu žalost nego ljudi s kojima dijelimo istu radost (Sasvim (ne)običan dan u životu Eleza Jaglice)”, ”Devedeset posto ljepote svijetu daje dobro odabrana boja, isto toliko mu oduzima pogrešna boja”, ”Izgleda da je ranije moja duša bila duša nekog svica (Plave fuze)”, ”Samo je Gula imao sreću da ga Fanika unesreći, jer svakoga u životu unesreći neka Fanika (Kiša nad Budimpeštom)”.

”Poremeti se odnos između planeta a da se ne poremeti između ljudi”, kaže se u sjajnoj priči Kiša nad Budimpeštom. Plave fuze su opet jedna drugačija ljubavna priča sa odličnom pjesmom među svojim redovima. U pripovijetke se čitalac toliko unese da mu bude žao kad se završe, a sve se prije ili kasnije završavaju.

Čak i kada se Hasić igra sa tekstom, kao što to čini u priči Borhes u autobusu, on se ne odmiče od svog načina pripovijedanja; slično je i u priči Čovjek s pogledom na brda ili Koraci u potkrovlju.

U jednu knjigu Hasić je sakupio značajan broj veoma uspjelih pripovijedaka no zna li se da je na nekima od njih radio bukvalno godinama onda to nije nikakvo čudo.

Hasić spada u pisce koji ono što imaju da kažu – kažu to u svojim knjigama i ne fale se po novinama, a Borhes u autobusu najbolji je dokaz da je riječ o piscu koji ima šta reći i to na originalan i neponovljiv način.

Njegova knjiga definitivno neće biti od onih koje će puniti stupce za kulturu uglednih nam časopisa, ali će oduševiti svakoga ko je bude čitao, s toga i ne treba sumnjati u njen neosporni kvalitet.

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Zadnja stranica [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2005-11-14

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden