|
Nije poznato da jedan grad na našim širim prostorima ima srpsko pravoslavno groblje sa tolikim brojem spomenika sa natpisima iz XVII i XVIII vijeka kao što je slučaj sa Mostarom. Ako znamo da je veliki broj spomenika uništen zubom vremena, a naročito onih nastalih u XVII i XVIII vijeku, može se zaključiti da su mostarski Srbi u gradu bili brojniji i da je prosvijećenost tog svijeta bila na većem nivou nego što danas znamo. Razloge za ovu pojavu bez dubljeg istraživanja teško je objasniti. Neće se pogriješiti ako se kaže da je mostarska sredina davno bila duhovno razvijenija i da se njena društvena i kulturna svijest uzdizala do samobitnosti, odnosno da se ispoljavala potpunije nego što se to u istoriji zna. Zato ne čudi što se na takvim korijenima razvila i kulturna renesansa Mostara u XIX vijeku.
Predpostavlja se sa puno razloga da su srpsko pravoslavna groblja nastala znatno ranije nego što to kazuju očuvani nadgrobnici. Postoji izvjestan broj spomenika bez natpisa u obliku krsta koji su klesani u kamenu sigašu. Njihova forma je vrlo arhaična i dosta Liče na krstolike stećke. Oni su prisutni naročito na groblju Bjelušine za koje se vjeruje da je najstarija nekropola i da je zasnovan najkasnije u XVI vijeku. Na ovom groblju, nažalost, nisu vršena arheološka iskopavanja koja bi sigurno pružila određenije podatke o njegovoj starosti. Arheološka ispitivanja trebalo bi obaviti, što bi prevashodno bio zadatak Zavoda za zaštitu spomenika kulture Mostara. Time bi se dobila potpunija slika o njegovoj starosti.
Ne zanemarujući klesarske, a u nekim slučajevima i prave plastično-skulptoralne vrijednosti spomenika, od najvećeg su značaja natpisi sa mnoštvom podataka koji mogu biti dragocjeni za buduća proučavanja mnogih pitanja o Mostaru a posebno o mostarskim Srbima. Za istraživanje porijekla stanovništva, njegove brojnosti, starosti pojedinih porodica, njihovom raslojavanju, zatim za proučavanje migracionih kretanja, ekonomskih i socijalnih promjena i ispitivanja drugih fenomena socioloških, etnografskih, vjerskih, lingvističkih i drugih, natpisi na grobovima su nezamjenljiv, dragocijen i pouzdan izvor podataka.
Pažnju zaslužuju spomenici kao zanimljive klesarske tvorevine njihovih majstora i autora. Nikakvih, za sada, podataka o autorima nema. Ni na jednom spomeniku majstor nije ostavio podatke o sebi. U dosadašnjem proučavanju starih zanata, malo je učinjeno u pravcu, saznanja o vještinama kamenorezaca i klesara koji su radili nadgrobnike. Sudeći po ljepoti spomenika i obilježja na njima koji su klesani i urezivani, sigurno je da su njihovi majstori bili vješti i pismeni. Stariji spomenici su klesani i rađeni jednostavnije od kamena sige i pješčara, a mlađi od mlađeg krečnjaka i kod njih je prisutno klesarstvo većeg umjetničkog dometa, koje se odlikuje dekorativnošću i plastišnošću.
Za proučavanje jezika i pisma kojim su se kamenoresci, klesari i donatori služili, nadgrobnici su dragocijeni dokumenti. Za stručnjake koji proučavaju istoriju srpskog jezika i ćirilijske paleografe, u toj obilnoj građi mogu se otkriti bezbrojni podaci i dokazi o razvoju jezika i ćiriličnog pisma na ovim prostorima. Natpisi jasno pružaju mogućnost uvida u uticaj crkvenoslovenskog i ruskoslovenskog jezika na svojevrsnu transformaciju u narodni jezik, koji se odlikovao čistoćom govornog i pismenog iskaza. Epitafi su autentični izvori, važni za izučavanje kulturnih i prosvjetnih prilika o vremenu koje je prošlo, ne samo u Mostaru nego šire u Hercegovini. Zato je briga o njihovom čuvanju obaveza naših i budućih generacija.
Tridesetogodišnja Stanićeva uporna istraživanja, jedinstvena su po metodologiji i neponovljiva. Neponovljiva su iz najmanje dva razloga. Prvo što je on uočio da prilikom svakog njegovog izlaska na teren neki od ranije obrađenih i snimljenih nadgrobnika su oštećeni ili ih nema. Tako su, radi ljudske nemarnosti, trajno izgubljeni za daljnja istraživanja. Drugo, što su u toku posljednjeg rata, mnoga groblja oštećena pa i stara srpska groblja u Mostaru. Sadašnja nebriga odgovarajućih institucija o starim grobljima, a posebno pravoslavnim više je nego vidljiva. Naročito je stradalo i ostalo nezaštićeno staro groblje Bjelušine. Ono je u toku rata ostalo potpuno bez rastinja i ograde. Rastinje i ograda u druga dva stara groblja djelimično je obnovljeno, ali na Bjelušinskom ništa nije urađeno na obnovi. Po groblju i van njega razbacani su nadgrobni spomenici. Ono je izloženo eroziji zemljišta usljed divlje stambene izgradnje neposredno uz njegovu ogradu. Već više decenija niko se ne sahranjuje u ovo groblje. Najveći broj sahranjenih u ovo groblje nema potomke, ali sveukupna zapuštenost groblja pokazuje i veliku nebrigu malobrojnih živih potomaka.
U želji da ukažu na potrebu hitne zaštite Starog bjelušinskog groblja u posljednju godinu dana pojedinci su kontaktirali sa Zavodom za zaštitu spomenika kulture grada i Gradskom upravom, institucijama koje treba da vode brigu i o ovom groblju. Moramo nažalost da konstatujemo da ove institucije nisu pokazale interes i bilo šta poduzele ua zaštiti od propadanja i uništenja groblja. Ovakav odnos posebno čudi kad se zna da se u našem gradu jedino stara srpska groblja, zbog svoje vrijednosti, nalaze na listi zaštićenih spomenika kulturne baštine Bosne i Hercegovine. Mali interes da ukažu na zaštitu grobalja pokazala su i sredstva informisanja, a nažalost nikakav udruženja (”Prosvjeta”, Srpsko građansko vijeće) i javni radnici u gradu koji nose predznak srpski.
Ako ovaj skromni prilog probudi savjest kod onih koji imaju obavezu da se brinu o spomeničkoj baštini u gradu, da se angažuju na zaštiti ne samo Bjelušinskog groblja nego i svih ostalih, onda će svoje značenje imati i Šantićevi stihovi:
I kad nam muške uzmete živote,
Grobovi naši boriće se s vama!
|