|
I tako, iz minute u sahat, iz noći u dan, uvijek isto. Prije pet mjeseci došao je Ulm na liječenje kao teški ranjenik. Zajedno sa svojih dvadest i sedam suboraca. Počeo se oporavljati, vraćati iz mrtvih. Smrt je počeo mijenjati za život. A san? I on se promijenio. Sad sanja kako na konju, na svom doratu vodi kući majku i sestru. I dok prolaze kroz kućna vrata, vrata bez kuće, ostaje zaprepašten. Tama ne zatiče ni babu i brata. Ni plamena nema. I biva mu hladno. A majka i sestra u glas govore: Oni su tu negdje, samo ih trebaš naći. Moraš ih naći, nema ti druge. I one skaču s konja i nestaju. I on opet ostaje sam: bez babe i brata, bez majke i sestre. Samo on i dorat u kući koja ima samo vrata.
Težak san o još težem životu, progovori moj poznanik. Budući će pisci, pišući o drami bosanskog naroda, htjeli ne htjeli, doći na područje tragičnog. Jer, tragedija jedina može najsnažnije izrazit osjećanje vezano uz stradanje glavnog junaka. I na literarnom planu najuspješnije korespondirati sa životom i situacijama u kojim se čovjekovo stradanje i nesreća nagovještavaju kao sudbinsko predodređenje. Tragično je, dakle, podjednako prisutno u dvjema krajnostima: u zbivanju u nama i oko nas i u prikazu tih zbivanja. Prikaz bi mogao biti mimezis ili podražavanje zbivanja sa naročitim naglaskom na figuru tipičnog stradalnika. U BiH tragediji bio bi to čovjek, ili lik, čija je tragička krivica najčešće u vezi sa višom silom, a ona ima svoj početak u volji nekih ljudi i na koju on ne može bitnije utjecati. Mnogo toga mu je nejasno, ali ne i spoznaja da je postao tipična žrtva svoje nemoći. On samo zna da mora ispaštati, a da vlastitu krivicu ne može definirati. Nedužan je, možda, zato što je kazna znatno veća od grijeha kojeg nije počinio, a kriv je jer pripada narodu čija se krivica ne može dokazati, ali se za to narod može kazniti. Prema tome, po logici gluposti nemogućnost dokaza krivice ne eliminira kaznu jer je krivica, ipak, potencijalno moguća. Lik u BiH tragediji je u nezavidnoj situaciji Joba. Job se može odbraniti od optužbe da je uradio nešto što njegovu zlosreću čini moralno shvatljivom ali eventualni uspjeh njegove odbrane čini to moralno neshvatljivim.
Dok je ovo govorio gotovo da je izišao ispod kišobrana. Cijela njegova desna strana bila je potpuno mokra. Dok je govorio kišu nije ni primjećivao a bio je poznat po svojoj rječitosti. Kad je imao potrebu, mogao je dugo govoriti i svojim riječima slušaoca dovoditi u različite nedoumice. Moralo se s njim i njegovim govorom imati strpljenja jer su prve riječi izazivale otpor u onom koji sluša. Jednostavno, zvučale su hladno i suviše akademski. Svojom višeznačnošću odbijale bi one koje nisu nadareni strpljenjem. Oni uporniji osjećali bi kako njegove riječi postaju sve mekše, toplije, i prosto bi se lijepile, kao slike, u svijesti onoga koji sluša. Mnogi su znali za tu osobinu njegovog pričanja. I strpljenje bi im se isplatilo kao meni sada.
Opet, znači, strefilo te, nastavi posebno i naglašavajući posljednje dvije riječi. Ispod svoje samarice ne možeš nikamo, zar ne? A i to je dobro, jer bi moglo biti i gore, rekao bi lik čiji sam život godinama tumačio na pozorišnim daskama. A sad ti mogu reći, nikad ga nisam do kraja shvatio, iako se mnogima činilo da sam našu identifikaciju doveo do savršenstva. I danas je on za mene zagonetka, danas, možda, više nego ranije. Ali i zagonetka ima svoju privlačnost, ako je želiš odgonetati. Ja to činim svo ovo vrijeme, od našeg prvog pozorišnog susreta. Evo, i trenutno to činim. Taj čovjek se, dakle, našao u zatvoru, u zindanu, u tvrđavskim podrumima. Tamo se lahko ulazilo, ali se teško, gotovo nikad iz zindana nije izlazilo. Čovjek-nesretnik iz njega se mogao jedino iznjeti – na mezarluk. Snašla ga je, rekli bismo, zlehuda sudbina. A krivica? U čemu je bila njegova krivica, pitaš se?
Besmisleno zvuči, ali ni u čemu. Neka je to, jednostavno, tako htio. A živio je životom mnogih sličnih sebi. Imao je lijepu ženu i dobro imanje. Mnogi su se pitali kako je mogao ova dva dobra spojiti. Živio je tako uživajući u svojoj sreći i tuđoj zavisti da one noći kad su se pojavila dvojica sejmena. Odveden je u tvrđavu – u zatvor. Usput su mu rekli da je osuđen na dugogodišnju robiju. Na koliko godina. pitao je? Nisu znali. Zbog čega? Rekoše, govorio si nešto protiv cara, a to se ne smije. Kad i ko ga je osudio, upita? To nije naš posao, odgovoriše, naše je da te dovedemo i ništa više. Još upita šta će biti sa njegovom ženom i imanjem. Jedan od njih, dok je namještao mandal na ćelijskim vratima, tiho reče: Imanje ti ovdje nije potrebno, a žena će se već snaći. I ostade među sebi sličnima. U početku je vjerovao da će se sve ovo brzo razjasniti. Vjerovao je da je riječ o zabuni, o nečijoj grešci koju će kad-tad morati priznati. Godine su prolazile u lažnoj nadi. A vijesti su stizale: Ni od žene ni od imanja nema više ništa. Začudo one ga ne uzbudiše. Jedino bi još poželio leći u najudaljeniji budžak (on je to zvao: loga) zindana, daleko od svih pa i od samoga sebe.
Posljednje riječi sam jedva razumio. Bacio je tek pripaljenu cigaru. Podigao okovratnik mantila, a šešir navukao gotovo do ušiju. Bez riječi je izišao ispod mog kišobrana i kao da ne pada kiša, tromim korakom uputio se u pokrajnju ulicu.
(nastavlja se)
|