|
U Dnevnom listu pročitali smo 19. ožujka 2005. prilog gospodina Ivice Glibušića Lažna i uvrjedljiva priča o kraljici Katarini Kosači. Tekstom se reagira na recenziju drame Katarina Kosača – posljednja večera, tiskanoj još u kolovozu 2003. godine u tešanjskom Centru za kulturu i informiranje, koju je napisao poznati bosanski pjesnik i kritičar Atif Kujundžić. Mada je čitateljima Dnevnog lista doduše ostalo nepoznato kako je naslovljen i kada je objelodanjen Atifov tekst u mostarskog časopisu Most (a za usporedbu s ritmom tiskanja dnevnih novina, izašao je zaista vrlo davno, u jesen lanjske godine!), nije presudno za razumijevanje problema koji gospodin Glibušić želi osvijetliti i utemeljiti. Svoje viđenje dramskog teksta a suprotiva Atifovu, temeljio je dakle isključivo na recenziji – pa iz tog razabirem da se ja, kao autor drame, nisam ni pozvan umiješati u možebitnu raspravu koju otvara vrijedni Glibušić. Ja sam napisao dramu, a ne povijesno djelo. A književne činjenice započinju tamo gdje završavaju historijske. Znam da to gospodin Glibušić zna, ali ipak me preko udaraca po Atifovim leđima poziva i uključuje u neku svoju zabrinutost za prikaz lika bosanske kraljice Katarine Kosača, o kojoj on zna sve, a mi – belčim – ništa! Zbog toga je uperio nadnaslov izravno u moje čelo: Prekrajanje povijesti u režiji Ibrahima Kajana. Ta Glibušićeva tvrdnja očito ne trpi prigovora! Tako usmjerena, pokazuje izrazito neuobičajeni smisao za stvaranje čudnog znanstvenog konteksta u kojem bi se valjala ispitati ’prekrojena povijest’ u rečenom dramskom djelu, koje se izvodi već gotovo pune dvije godine! Koje povijesti? Glibušić to nedvosmisleno ističe: bosanske, jer nju autori o kojima govori ne znaju, pa je, bar jedan od njih, prekraja. O toj povijesti, ”začudno je” kaže, morali su dati svoje mišljenje ”hrvatski historičari u BiH”. Ostali su znalci očito davno izumrli.
”Hrvatski historičari u BiH” bi trebali secirati moju dramu, donijeti zaključak i zabraniti njezino izvođenje. To doduše nije nigdje napisao urednik Dnevnog lista, jer to ne bi bilo u skladu s čak ni s toliko razvikanim ljudskim pravima. On bi, promicatelj slobodne misli koje ne poznaju granice, tek zabranio urednicima drugih glasila da mi daju prostor za osobito ”problematične” teze koje razastirem, primjerice, po stranicama časopisa Motrišta! Bojim se čak i pomisliti da u Mostaru još uvijek postoje ljudi koji bi spriječavali mišljenje drugog. Glibušić sigurno ne misli tako, jer kad bi tako mislio, onda – poučavaju nas jadne ljudske historije – onom Drugom ne bi dopustio čak ni živjeti.
|