|
Profesor i knjizhevnik Alija Dzhogovic', recenzent knjige ”Tri priche” u svojoj knjizhevnichkoj besjedi, slovu koje je objavljeno u sklopu knjige, vrlo nadahnuto i analitichno iskazao je svoje pozitivno mishljenje o ovom, samo po broju stranica, skromnom djelu Ikovic'eve. On je, izmedju ostalog, zapisao da se sa sigurnoshc'u mozhe rec'i, njen prozni uspjeh i pronalazak pravog knjizhevnog izraza, koji je kod ove knjizhevnice bio latentan – koji je bio prikriven u njenoj prichaonici pod zlatnim kljuchic'em, negdje u dubini dushe, govorne erupcije i zhivotnog iskustva.
Takodje se mozhe reci da je ona ovom knjigom realistichkog zhanra progovorila pravom rijechju, nashla svoj stvaralachki izraz, ispoljila svoje skrivene i svoje zhenske sposobnosti da pricha i pripovijeda (i zapisuje) shta je bilo i kako je bilo. Zato je, pishuc'i ove priche, i krenula od iskustva, saznanja i povoda, od dozhivljenih tema, od onoga shto je vidjela i chula – shto se deshavalo u njenom okruzhenju i njenom vremenu. Sa tog aspekta, njoj je blisko i to vrijeme, i ljudi o kojima govori i pripovijeda, i njihov govorni sistem i stilska nadgradnja. Istinitost i zhivotnost njenih pricha, njihovo motivsko jezgro, sochnost i negramatichnost njenog jezika, jednostavnost i unutrashnji nekakav zhar svega, i josh poneshto, svakako su osnovne pripovjedne vrijednosti – proistekle, svakako, iz narodnih pripovijedanja i narodne govorne (usmene) stilistike i bijelopoljskih izvora, i neisprichanih pricha.
Recenzent, knjizhevnik Dzhogovic', zapisa da prva pricha u ovoj knjizi ima autentichnu tematsku osnovu. Ona je, u stvari, jedna velika drushtvena drama, a u okvirima socijalne porodice nashega vremena – ona je tragedija velikih razmjera. U njoj su u sukobu dva vremena – proshlo, sa naslijedjenom etikom i kulturom, i sadashnje, sa brojnim inovacijama i shvatanjima. Sve se deshava u sukobu na pragu izmedju proshlosti i sadashnjosti. U sredishtu ovoga drushtvenog sukoba su autentichni junaci, gorshtachka zdrava energija i shvatanja zhivota po logici prirodnog prava, emocija i bujice energije.
Tragika priche ”Vejsil” ima, mozhda, antichku rezoluciju i kao drushtvena drama i kao lichna tragika. Njeni likovi su osobe iz stvarnog zhivota, tipichni za svoju sredinu, za svoje vrijeme i svoju bioloshku prirodu. Oni postupaju po zakonu emocija i vlastitih zhelja chiji su bioloshki korijeni rezultat pravno-etichke strategije proshlosti i njene socio-kulture.
Pricha druga, ”Bihorska nevjesta”, je, takodje, osobita i samosvojna socio-egzistencijalna povijest o boshnjachkoj sandzhachkoj (bihorskoj) etici i porodichnoj kulturi. Njena tematika je tipichna, likovi onakvi kakve vidimo u svakoj boshnjachkoj sredini – obdareni chistotom duha i percepcije zhivota, kreativni u diskursu gradnje buduc'nosti, prirodni i energichni, i posebno chuvari tradicije, i lichne i kolektivne etike. Sizhe ove priche doveden je do savrshenstva, kao i njen didaktichki diskurs i gustina jezichkih gnomskih znakova – shto u stilistichkom smislu predstavlja impresivan poetski etimon. Knjizhevno-jezichka estetichnost ove priche, zasigurno, ide u vrhove proze ovoga zhanra – po modelu da rijechima bude tijesno, a mislima shiroko. A shto je postignuto pishchevim odnosom prema jeziku – onom lijepom bosanskom jeziku ”chiste genijalnosti i ranga narodnih umotvorima” – kako je govorila slavna Isidora Sekulic'.
I pricha trec'a, ”Senada”, ove Nazine knjige je osobit primjer oblikovanja tipichnih likova. Ikovic'eva je zaista uspjela da stvori savremene knjizhevne likove – originalne i kompletne, konkretne i stvarne, i postojane. Oni su psiholoshki i etichki cjeloviti. Pricha ”Senada”, uistinu bi se moglo rec'i, je takodje, teoretski primjer dobre kratke priche.
Neka se zapishe i to: u diskursu opshte definisanosti pripovijedanja Naze Ikovic' stoji, kao integralni rezime, da ona posjeduje prirodni dar i kulturu za realistichno kazivanje blisko narodnim adetima (kazivanjima), smireno kazivanje po mjeri umjetnichkog djela, manir i sposobnost koju je naslijedila od onih narodnih pamtisha i pametara u svojoj, podosta homerskoj i boshnjachkoj sredini. A chinjenica je da u Sandzhaku josh traju homersko pjevanje i pripovijedanje – potvrdjeno u opusima Avda Medjedovic'a, Adema Kurtagic'a, Djula Bahovic'a, Ashira C'orovic'a, Dzhemaila Arnautovic'a i mnogih drugih boshnjachkih pjevacha, ali i Naze Ikovic' – kao kazivacha i zapisivacha umjetnichke priche.
Zaista, Naza umije i zna da pronadje i izdvoji prava literarnu temu i autentichan dogadjaj, da sa lahkoc'om vodi tok radnje po brizhljivo utvrdjenoj teorijskoj skali – sve do njenog raspleta, dramskog, pripovjednog, stilsko-lingvistichkog. Dijalog u njenim prichama je spontan i prirodan, gramatichki i semantichki chist i prilagodjen tempu pripovijedanja, kompoziciji pricha i stepenu kulture likova i drushtvene sredine. U ovakvoj jezichkoj umjetnichkoj funkciji je, zaista i njen kompletan jezichki sistem. Realistichki manir pripovijedanja i primjena narodne jezichke forme u umjetnichkom djelu, osnovne su komponente i karakteristike knjizhevne kreacije Naze Ikovic'.
Meni ubogom zapisivachu ostalo je josh da kazhem i zapishem i ovo: Naza Ikovic' je rodjena 20. decembra, daleke 1929. godine, u Bistrici kod Bijelog Polja. Zavrshila je srednju medicinsku shkolu, a zatim radila u Rozhajama, Pec'i i Beranama. Josh od godine 1955. doshla je u Shvedsku i sada zhivi u Halmstadu.
|