|
Knjiga
kao proizvod paralelnog
angazhiranja
Rijekom vremena knjiga je, ustvari, neke vrste svjedochenje o paralelnom zhivotu i radu Chede Kisic'a tokom i vishe od pola stoljec'a. S najvec'om moguc'om odgovornoshc'u, uspjeshno i kvalitetno, Chedo Kisic' je obavljao povjerene mu poslove, zadatke i drushtvene uloge, ali, svoj unutarnji svijet oblikovao je kao reminiscencije koje sada, ochigledno u najstrozhijem izboru i redakciji nudi u knjizi, lijep broj godina poslije svega.
Kisic'evi tekstovi, s tako nepretencioznim formalnim odredjenjem, kao – reminiscencije, sjajno svjedoche o Kisic'evoj ljudskoj i svakoj drugoj shirini i mjeri, uvazhavanju i razumijevanju drugachijeg, o neponovljivoj velichini i ljepoti njegove inventivno-kreativne ljudske fizionomije, istinoljubive i skromne prirode.
Tu vrstu ljudske dobrote i kvaliteta sugeriraju i blizhe odrednice cjelina u njegovoj knjizi: Poetsko i vremenito – prvi dio, Vjechita mladost teatra – drugi dio, te nepretenciozan pokushaj osvjetljavanja sopstvene pojave tekstovima pisanim povodom njegove knjige Izmedju zaborava i sjec'anja, U svjetlu kritike i savremenika, gdje nalazimo tekstove koje su o Chedi Kisic'u pisali Midhat Begic' – obiman tekst pod naslovom: Za portret Chede Kisic'a, pisan u Parizu 1983. godine, a objavljen u chasopisu za knjizhevnu kritiku Izraz, broj: 10/84. Takodjer shiri tekst Jure Kashtelana – O estetici dozhivljaja, pisan 1986. godine za Trec'i program Radio Sarajeva. Tekst Hanife Kapidzhic'-Osmanagic' – Estetichnost trena i utiska objavljen u Izrazu 1986. godine. Tekst Oskara Davicha: Lepa, visprena i umna knjiga, pisan 1985. godine. Tekst Fadila Hadzhic'a: Estetski dnevnik suvremenih zbivanja, objavljen u zagrebachkom Oku, 1986. godine. Tekst Mileta Stojic'a: Suvremenost i otpori, objavljen u Oslobodjenju, 1986. godine i tekst Arifa Tanovic'a: Inspirativno svjedochanstvo – objavljen u reviji Odjek, 1986. godine.
Tako Chedo Kisic' josh jedanput, ovaj put na sopstvenom primjeru, demonstrira svu ljudsku odgovornost za vlastitu pojavu, rad i prisustvo u kulturnom prostoru, bash na onaj nachin, na koji je to chinio kad je rijech o brojnim drugim ljudima koji su mu slali tekstove kao uredniku rubrika i glasila.
Razumije se, Chedo Kisic' je pazhljivo i odmjereno obavio ovaj posao koji bi u nas teshko mogao neko obaviti kao on. Izdvojio je najbitnije, a tako i najmanje shto je mogao, a time – svoju knjigu Rijekom vremena uchinio uistinu znachajnom, odrzhivom i dragocjenom u remenu i potencijalnoj chitateljskoj recepciji, u nezaustavljivom protjecanju zhivota i nade.
Radu odan,
Kisic' vishe misli o drugima,
nego o sebi
Samo su uistinu veliki i kontinuiranom radu odani ljudi koji postizhu stvarne rezultate, spremni na takvu, skoro, pa: dirljivu skromnost, kakvu u ovoj knjizi na sopstvenom primjeru pokazuje autor – Chedo Kisic', kao sam svoj priredjivach.
U Predgovoru, Dzhevad Karahasan tu osobinu Chede Kisic'a oznachava kao: impresionistichki artikuliranu svijest koja zna vrijednost svakog zhivotnog trenutka i zato, mimo trenutka ne prihvata ni osobni znachaj. Knjigu tekstova koji u svakom pogledu nadilaze tek: reminiscentni i esejistichki prilaz, a chesto dosezhu detaljnu koncepciju ili chak formu razvijene studije, u formalnom smislu poblizhe odrediti tek, kao: reminiscencije, sjajna je i Chedi Kisic'u bliska, a njegovim chitateljima znana nepretencioznost.
Ta vrsta ljudske i kreativne skromnosti, kod Chede Kisic'a ne dolazi iz straha ili nesigurnosti u ocjeni sopstvenoga djela, jednako kao ni iz osjec'aja formalno manje vrijednosti ponudjenih ostvarenja, ili zbog chinjenice shto je mahom rijech o krac'im tekstovima, rijech je o tome: shto je Chedo Kisic' pregnantni autor i chovjek koji je u dugom vremenu mnogim tekstovima odredio mjeru i sada to, kako je uvijek chinio, na isti nachin – s istom preciznoshc'u i strogoshc'u, urednichkom odgovornoshc'u i ljudskim poshtenjem chini: sam prema sebi i svojim tekstovima.
Tu, ochiglednu skromnost, koja nas se doima kao dirljiva, generira stvarna Kisic'eva ljudska i profesionalna mjera izgradjena u dugim godinama predanoga i odgovornog rada, koja je bila i uvjetom vlastitoga izrastanja. Rasta u odnosima sa ljudima i razmjeni s blistavim energijama njihovih djela i pojava, koje autori i djela nose zauvijek, kao krizh ili kao aureolu, shto je sporedno i svejedno.
Reminiscencije Chede Kisic'a, izvrstan su inventivno-kreativni korak i prilaz djelima i lichnostima brojnih autora. Nisu to obasjanja ostvarena tek: unutar referentnog chitateljskog odnosa. Rijech je o tekstovima kojima se Chedo Kisic' godinama vrac'ao, koje je nebrojeno put provjeravao, nad kojima je sazrijevajuc'i bdio, koje je dogradjivao, provjeravao i zgushnjavao njihov smisao u stravichnom rasponu izmedju odrastanja i smrti, smjene i rushenja, pada i uspravljanja drushtveno-ekonomskih formacija i sudjelovanja generacija. Chedo Kisic' je intelektualac koji je shvatio svoju priliku: sve to shto je njegovao i njihao u zanosu i radosti odrastanja, opkorachilo je moc'no vrijeme pred njegovim ochima i on je duzhan svjedochiti. Poshteno, svjedochiti. Barem isto onako kako je njegovao i podsticao, kako je bdio i odobravao, chuvao i podsticao sam i, uistinu rijetko – osporavao.
Chedo Kisic' je sushta njezhnost i brizhna pazhnja ljudskoga razuma i razumijevanja. Chitajuc'i knjigu Rijekom vremena, osjetit c'emo svu njegovu ljudsku bol i duboku, strashnu patnju zbog svega shto se dogodilo. Jer, upravo on, bolje nego drugi zna: koliko je umom moc'an chovjek i koliko je, upravo zato: glupo i nepotrebno zlo koje se nametnulo kao dominanta.
Svjedochenje o dubini i kontinuitetu
kulturnih procesa
Knjiga Rijekom vremena, pokazuje nam kako je Chedo Kisic' postao dijelom dubokog i kontinuiranog procesa u kojem chovjek postaje bic'e kulturalno antropoloshke mjere prema sebi, drugom chovjeku i svijetu u cjelini. U toj mukotrpnoj opciji, posebnu mjeru imao je bosanskohercegovachki kulturni prostor stavljen u djelatni odnos s drugim kulturama i kulturnim krugovima ex-Yu prostora. Znalachki, spisateljski i urednichki odvazhno, Chedo Kisic' je decenijama uspostavljao mjeru i balans koji je izazivao divljenje. Kultura ne trpi osrednjosti i mediokritetska rjeshenja, inferioran odnos. Djelatno sucheljavanje vrijednosti u urednichkim zahvatima Chede Kisic'a, otvaralo je procese i stvaralo nove moguc'nosti kulturne komunikacije.
Naime, barem Chedo Kisic' pouzdano zna: koliko je i kakvo je strashno nemilosrdje i mjera koju odredjuju zhivot i neumitno prolazhenje zhivota i vremena, ravnodushnost skromnog kulturnog okruzhenja. I, kako se nije varao do sada, zheli da to tako ostane i nadalje: on, Chedo Kisic', u knjizi Rijekom vremena, izmjeren je sobom. Potom, primjereno naslovu knjige, on i njegove reminiscencije rijekom vremena teku. Ako shvatimo stvarnost Kisic'eve pojave, to mozhe biti Chedina rijeka, jer to shto je Chedo Kisic' radio mozhe se po njemu zvati makar mjereno i nashim sudjelovanjem i protjecanjem.
Tako nam i Chedo Kisic' kao ljudska dobrota i dragost mozhe potrajati, jer i sami smo tekli chedom kisic'em – shaljuc'i mu tekstove, pratec'i njegov rad, trazhec'i i sami sebi mjeru u njegovome odnosu prema sebi. Uostalom, ma kako to razumjeli, Chedo Kisic' se sam pobrinuo o tome. Jer, spushtanje svoje lichnosti i angazhmana u rijeku vremena kao sudbonosnu odrednicu matice zhivota i protjecanja uopc'e, ukljuchuje razumijevanje svijeta i svoje pojave u njemu.
Nepretencioznost kulturne mjere
Chede Kisic'a
Chedo Kisic' je chovjek iznimno visokih vrijednosnih kriterijuma i bash zato znatne i nepretenciozne kulturne mjere prema predmetu svoga bavljenja, prema autoru, okruzhenju i tekstu, prema ljudima i njihovome djelu. Chedo Kisic' svojim tekstovima i stavovima samo zheli upotpuniti sklad i ljepotu opstajanja umjetnichkog djela, chovjeka angazhiranog plemenitim chinom. Kisic'eva nezahtjevnost prema umjetnichkom djelu svjedochi o njegovim iznimno visokim moguc'nostima recepcije i tolerancije, o njegovoj spremnosti da uvazhava drugo i drugachije i da time snazhi svoju ljudsku shirinu i osobenost. Knjiga njegovih tekstova: Rijekom vremena – Kisic'ev odnos argumentira nebrojenim pojedinostima i stvarnoshc'u shirokoga uvida u kulturu, umjetnost, filosofiju, posebno – knjizhevnu kritiku.
Uostalom, u nashim kulturnim uvjetima, malo je ljudi ispred chijih ochiju i dusha je prodefiliralo toliko onih koji su duboko ponijeti nadom da mogu dohvatiti vjechnost umjetnichkim chinom. Kisic' im pruzha priliku i ruku, shiri prostor njihovoj ptici, omoguc'uje egzistenciju njihovome djelu. Revija Odjek, kao niti jedno glasilo u oblasti kulturnog zhivota izlazila je konzistentno primjerena osnovnoj koncepciji i ujednacheno uredjivachki, urednichki i kritichki opservirajuc'i ostvarenja, u chemu je udio ljudske dobrote i urednichke mjere Chede Kisic'a, u dugom vremenu, bio i ostao neizmjeran.
Sva ta gradja, koja sada oznachava epohu chiste vjere i zanosa, bash kao u Kisic'evom citiranju Marka Ristic'a na pochetku knjige: … nije i ne mozhe biti samo predmet hladnog esejistichkog ili publicistichkog razmatranja, jer to je za mene zhiva materija mog sopstvenog sec'anja, materija moje sopstvene proshlosti… Ona je kao blagi, shiroki vetar ozhivljavanja, koji povija lisnate grane dana, shushti kroz kroshnje sezona, donosi sobom dah proshlosti.
Dakle, cijela ova knjiga, jeste istinski chin samoposhtovanja dobijen prosijavanjem na gustom i sitnom situ izmijenjenih uvjeta zhivota i odnosa prema kulturi i umjetnosti. Sada je ochito: Chedo Kisic', nema razloga ni provjeravati ni mijenjati sopstveni odnos. A to shto je u produktivnom smislu iz tog odnosa proizishlo, vrijedi i nadalje u primjeni, bash – kao u vrijeme nastajanja.
Kontinuitet kulturnog bic'a
omoguc'uje egzistencijalno sada
Na Kisic'u imanentan nachin, svoja obasjanja, reminiscencije mozhe pocheti na bilo kojem mjestu, iz bilo koje rijechi i rechenice, iz svake misli, jer duhovno i fenomenoloshki, referentno ljudski opstaje na mjestu koje proizilazi iz prolaznosti i smisla koji chovjeku kao mislec'em bic'u – prolaznost daruje. Prolaznost u mishljenju Chede Kisic'a nije tragika i smijeshna sentimentalnost, vec' kontinuitet obilja. Pa pomishljamo, kako je Chedo Kisic' uistinu takav chovjek jer ima misao o prethodnom, sadashnjem i buduc'em kao za chovjeka najbitnijem.
Duboko, intimno oznachen i ozrachen prolaznoshc'u, Kisic' ulazi u organiziranje svoje knjige Rijekom vremena inicijacijski dotichuc'i misli Thomasa Manna: Iznenadjeni c'ete biti da chujete da na pitanje – u shta vjerujem i shta stavljam na najvishe mjesto – odgovaram: prolaznost. Ustvari, Chedo Kisic' smiruje sopstvenu misao ispred huka prolaznosti koji odnosi i XX. stoljec'e, kao i sva minula stoljec'a, rec'i c'e predajuc'i se Mannovom raspravljanju prolaznosti kao kategorije bivstvovanja koja cijelome zhivotu podaruje vrijednost i dostojanstvo…
Dakle, mudrost Chede Kisic'a s kojom je gradio ovu knjigu obasjanja, usmjerila ga je na umjetnost, knjizhevnu umjetnost prije svih, jer njome se u svome zhivotu i najvishe bavio i ona mu sada shtedro pribavlja dokaze koliko je bio i kako jeste upravu. Jer, Ma koliko se trudio da budesh onaj koji si bio nekada – mozhesh biti samo onaj koji si sada… citirat c'e Czeslawa Milosza, kako bi ubrzo potom zakljuchio: Nemoguc'e je sakupiti svu misao svijeta o prolaznosti, koja se obnavlja u beskrajnim varijacijama, nemoc'na da objasni sve tajne vremena i da za trenutak zaustavi njegovo proticanje. No, ta misao pomazhe da se ne uzoholimo, da vidimo svoju sic'ushnost i da pronadjemo vlastitu ljudsku mjeru zhivljenja. (Ch. K., str. 23.)
Istinita je samo duboka
ljudska bol
Prolazec'i zhivotom, Chedo Kisic' sebe pronalazi uvijek blizu umjetnosti, a tako, slijedec'i misao Antuna Barca u njegovoj studiji o Vladimiru Vidric'u, uvijek i blizu … jedinstvenog ljudskog bola, koji kao okosnica cijelog chovjechanskog zhivota proniche i svu povijest chovjechanstva… da ne kazhemo, kako na taj nachin i umjetnost biva sva povijest chovjechanstva. Jer, chinjenica da je rijech o konstanti i varijacijama, u svakome zhivotu i mishljenju bljeska i kao uzaludnost opiranja i kao uvijek prigushivani sram zbog ponavljanja, jednako u zlu i ruglu, dobroti i ljepoti.
U ovoj knjizi nevjerojatno izgleda tek jedna stvar: kako je Chedo Kisic' sjajan chitatelj i kako je uspio za svaku pojedinost u svome mishljenju i tekstu pribaviti toliko citata kao argumenata?! Potom, nikad sve to ne uzeti kao osobni doprinos i konachnu, vec' samo kao aproksimativnu sliku!
Kisic'eva potreba da svijet vidi u slozhenosti koju chini raspon izmedju stvarnosti i sna, pridonijela je, pa nam njegovi tekstovi ostaju trajno vazhni izvori u razmatranju najznachajnijih pitanja oko kojih c'e se uvijek, kao oko konstanti, postavljati pitanja, ponavljati dvojbe i njihove varijacije. Osim svega, Chedo Kisic' je i davao doprinos rashchlanjivanju i umnozhavanju slike koju chinimo svojim odnosom. I, nikad se nije libio stati uz dobrotu, uz razum i istinu, makar to i ne bilo produktivno i proizvodilo osudu, postavljanje pitanja i zahtijevalo odgovore. Detaljno ishchitava A. G. Matosha i njime razmiche svoj prostor. Sucheljava se sa sobom i etabliranim vrijednostima, a to mu pribavlja snagu novih kriterijuma i izvodi ga iz odnosa koji ima ikakve veze s pukim promatranjem i pasivnoshc'u, chini ga djelatnim i otvorenim za novo i drugachije. Jer, Chedo Kisic' prihvata hajdegerovski odnos spram chitanja i kritike poezije: kritika je nishta, ali to nishta tiho, nevidljivo, objelodanjuje moguc'nosti negovorec'e stvarnosti djela. I uvijek, iznova, to nenapadno prisustvo chini, pa Kisic'a nalazimo i u sebi snijuc'i sopstvenu sliku.
Chedo Kisic'
fluidno prisutan u kulturnom prostoru
Naime, njegovo fluidno prisustvo taman je ona kategorija ljudskosti koja je uvijek na granici i na podjednakom rastojanju izmedju svih ljudskih – umjetnichkih moguc'nosti, a da im ne zasmeta. Rijech je o Chedi Kisic'u, kao chovjeku i u svemu bic'u: mjere. Nesumnjivo, mjera Chede Kisic'a, uvijek je u jednakom obimu proizilazila iz njegove izuzetne i bogate ljudske prirode i izvanredne obavijeshtenosti o predmetu njegovoga bavljenja.
Kisic'eva optika je otvorena za sve shto chini svijet i okruzhenje, njegovu proshlost, sadashnjost i buduc'nost, nauku, kulturu i umjetnost. To je chinilo njegovu mjeru stvarnom i recentnom, kriterijumom zhivota i rada, razumijevanja drugih pojava: Miroslava Krlezhe, ali i Zhil Verna, Antuna i Branka Shimic'a, ali i Jure Kashtelana, Artura Remboa, ali i Midhata Begic'a, Isaka Samokovlije, ali i Karla Levija, Viljema Shekspira, ali i Josipa Kolundzhic'a, etc., etc. Sada, kada se vec' susrec'emo s istroshenoshc'u srushenih i opskurnih modela kulturalnog komuniciranja, najbolji nachin za uspostavljanje novih, upravo je iskustvo i djelo, primjer Chede Kisic'a.
Priredjujuc'i knjigu Rijekom vremena, Chedo Kisic' je na samo njemu blizak nachin ostvario djelo koje je otvoreno iz svih smjerova i koje sve smjerove mosti. Takav je, ustvari, Kisic'ev zhivot, a njegov put i trag imaju isti smisao: zavidno zahtjevnu Jednoc'u kulturne slike.
Svaka rijech koju donose tekstovi u ovoj knjizi, ima svoj puni smisao, opravdanje i pokric'e. Ali, nikad mi u nekoj knjizi kao sada u ovoj – nije toliko nedostajao: registar imena na kraju. Ova knjiga kao nijedna od onih koje sam chitao i koje c'u nuzhno chitati, sazdana je od samih neprohodnosti ljudskoga prisustva. Potom, nisu u pitanju spiskovi i natrpavanje poznanika i prijatelja, ili nastojanje da se tekstovi uchine zasnovanim i uchenim i tek: referentnim.
Rijech je o tome, da je Chedo Kisic' uvazhavajuc'i autore i djela, na taj nachin shvatio svoju moguc'nost vidjenja zhivota i svijeta. Sve shto je znao da su drugi vidjeli, nije htio imenovati kao svoje vidjenje. Skromnost Chede Kisic'a, vec'a je od svega shto se mozhe vidjeti ili ima priliku saznati o njemu i njegovome djelu.
Kisic'eva knjiga kao mjesto
uspostavljanja kontinuiteta
kulturoloshko-antropoloshke predstave
o prostoru Bosne i Hercegovine
Knjiga Chede Kisic'a Rijekom vremena, u ovome trenutku kulturalne slike bosanskohercegovachkog i shireg prostora, upravo je onaj impuls, ono inicijalno mjesto s kojega se mozhe krenuti u obnavljanje vitalnog i djelatnog odnosa kulturnih vrijednosti radi nadrastanja kulturnoga bic'a koje ima potrebu otrgnuti se od prisutnog mediokritetskog haosa.
Kisic'eva knjiga je brizhljivo brusheno ogledalo koje c'e nam bez izoblichenja vratiti odraz. A to je ono sa chime bismo se morali ljudski i poshteno suochiti, kao i sa chinjenicom, da ako nam se ne dopadne slika: nije kriv ni Chedo Kisic', ni njegova knjiga. Kriv je tek, nash stvaran izgled koji smo svim silama nastojali uchiniti upravo takvim i kojemu smo tako i sami pridonijeli.
Naime, sa nama se u medjuvremenu dogadjalo svashta i nerijetko, vladali su nama, kad smo trebali vladati sobom. Nametnute su nam nebrojene prosjechnosti, tj. lazhne vrijednosti, presjecheni su vitalni tokovi, zaustavljeno cirkuliranje zhivota, podmetnuta kukavichija jaja iz kojih su se izlegli ptic'i koje zdushno hranimo i podupiremo kao najbolji dio svoga bic'a, slijepi i bez distance za sopstveni izgled i poziciju, za svoju stvarnost, sasvim podlegli intencijama palanachkog duha.
Napomena: Kao chitatelj, zhelim izraziti posebnu zahvalnost gospodinu Chedi Kisic'u, jer je pri kraju knjige sa chitateljima podijelio i dio svoje dragocjene intime, jedan broj privatnih pisama, razglednica, posveta: Karla Levia, Jure Kashtelana, Meshe Selimovic'a, Blazha Koneskog, Midhata Begic'a, Miroslava Krlezhe, Virgilija Nevjestic'a, Mihaila Sholohova, kao i lijepo odmjeren album fotografija iz najrazlichitijih prilika i povoda.
Povodom osamdesetogodishnjice zhivota i pedesetogodishnjice knjizhevnog i publicistichkog rada Chede Kisic'a,
Prosinca/decembra, anno Domini, 2004.
|