|
Temeljna popravka, konzervacija i restauracija džamije izvršena je u periodu od 1953. do 1963. godine pod nadzorom dipl. ing. arh. Pavlovića. Materijalnu potporu za to su dali: Zavod za zaštitu i naučno proučavanje spomenika kulture SRS, Narodni odbor grada Beograda i Savezno izvršno vijeće.
Prije otvaranja za vjersku upotrebu džamija je prekrivena novim tepisima. Nakon izvjesnog vremena Odbor IZ-e izradio je novi mahfil (galeriju) umjesto porušenog. Nacrt i nadzor na izvođenju istog vršio je (iz Gajreta) pisac ovog rada.
Neki stručnjaci Zavoda za zaštitu spomenika kulture zamišljali su da adaptiranu džamiju pretvore u muzej voštanih figura ispunjen kopijama muslimanskih vjernika, kako obavljaju božju službu u svim položajima, ali zahvaljujući tadašnjoj Komisiji za vjerska pitanja SRS i Prvoj konferenciji nesvrstanih zemalja, održane 1961. godine u Beogradu, odustalo se od te ideje, a džamija je i dalje služila svojoj namjeni.
Arhitektura
Bajrakli džamija je locirana u Ulici Gospodar Jevremovoj broj 11, u dijelu grada Beograda, koji je nekada bio glavni trgovački centar zvani ”Zejrek”.
Kako je ovo bila jedina sačuvana džamija u Beogradu, o njoj postoji dosta dokumenata. U Muzeju grada Beograda nalazi se tehnički snimak, osnova, presjek i izgledi. Tehnička dokumentacija nalazi se i u Zavodu za zaštitu spomenika kulture grada Beograda.
Sačuvan je veliki broj fotografija od 70-tih godina XIX vijeka do naših dana, tako da se po njima mogu sagledati sve promjene koje su se na džamiji dešavale.
Unutrašnje i vanjske zidne plohe i kupola nisu omalterisane, nakon obijenog maltera prilikom zadnje popravke džamije. Na unutrašnjim zidovima vise lehve, koje je izradio čuveni bošnjački kaligraf magistar Ešref Kovačević, sa odabranim ajetima iz Kur’ana i imenima prvih pet halifa, kaligrafski ispisanih arapskim pismom.
U molitvenom prostoru sa lijeve strane od ulaza nalazi se prostor sa spiralnim metalnim stubištem, gazištima od hrastovih dasaka, jednostavne izrade, koje vode na mahfil-galeriju. Na galeriji sa desne strane nalaze se vrata za ulaz u munaru i penjanje spiralnim stubištem do galerije – šerefe.
Uz zid sa desne strane molitvenog prostora nalazi se mimber (predikaonica), izrađen u drvorezbi u bosanskom stilu, u čuvenoj majstorskoj radionici ”Rekord” vlasništvo Mulića iz Konjica, ugrađen tokom zadnje popravke.
Vjerski namještenici
Prvi imam i mujezin u Bajrakli džamiji postavljeni su 1868. godine. Za imama je ostavljen Muhamed ef. Hadžimehmedović iz Sarajeva, a za mujezina Uzejr Hadžiahmetović. To se vidi iz zapisnika koji je vođen u Ministarstvu prosvete, gdje su oni dobivali plaće u smislu rješenja od 18.V.1868. godine. Osim toga, oni mole da im se zbog male plate odrede i drva kao i ćumur za ogrjev, i na to ime izdaje im se 1440 groša čaršijskih godišnje. Dalje mole da se zbog malog broja muhamedanaca odredi suma od 300 groša čaršijskih za nabavku svijeća i zejtina što se preko godine pri bogomoljama potroši, jer se to zasada nema otkuda nabaviti. Naposljetku, mole da im putni troškovi od Sarajeva do Beograda, i to svakom po 400 groša, svega 800 groša, isplati se.
Na zapisniku je potpis Mehmed ef. Hadžimehmedovića, Sarajlije (potpisano arebicom) i Uzejra Hadžiahmetovića (potpisao ga Salih Asanović ćirilicom).
U istoj, 1874. godini postavljen je za imama Hasan ef. Dorić, a za mujezina Muharem Berberović.
Dorić je obavljao imamsku dužnost i u prvoj polovini 1875. godine, što se vidi iz delovodnog protokola Ministarstva prosvete No 411 i 864/75.
U decembru 1875. godine postavljen je za imama Hadži Mahmut. Mujezinsku dužnost u toj godini obavljali su: Muharem Berberović, Dedo Čengić i Ahid Kadrić. Hadži Mahmut je vršio imamsku dužnost sve do izbijanja srpsko-turskog rata 1876. godine. Tada je ministar prosvjete izdao naredbu da se hodža i mujezin kao nepotrebni otpuste, džamija zatvori, jer su se muslimani usljed rata sa Turskom, razišli iz Beograda (del. protokol Ministarstva prosvete No 3563 od 10.11.1876. godine). Poslije ratova 1876/78. godine Srbija je prisjedinila niški okrug, gdje je živio priličan broj muslimana. Tada se obrazuje Islamska vjerska zajednica na čelu sa muftijom čije je sjedište bilo u Nišu.
U Beogradu se ponovo osniva džemat i za imama bi postavljen 1880. godine Halibašić, zvani Hajbetaga iz Sarajeva. Mujezinsku dužnost obavljao je derviš Ahmet Fejzulahović, umro u Orašju 1913. godine. Bio je oženjen Ešref-hanumom, čuvaricom turbeta.
Poslije toga, negdje oko 1890. godine za imama je postavljen Faladžić Sulejman ef., koji je izbjegao iz Mostara za vrijeme Austro-Ugarske okupacije. On je bio učen čovjek i djelovao je politički. Austro-Ugarska ga označava kao opasnog srpskog agenta. Čak je bio osnovao odbor od nekoliko muslimana koji su u to vrijeme bili prebjegli iz Bosne u Srbiju. Za njegova službovanja temeljito je opravljena Bajrakli džamija i jedno turbe 1893. godine.
Godine 1901. Faladžić dobiva odsustvo i poslije toga umire u Mostaru. Poslije Faladžićeve smrti, za imama je postavljen Mustafa Skopljak, svršeni učenik Šerijatsko-sudačke škole (del. protokol Ministarstva prosvete – crkvenog odeljenja broj 238/1901). On je obavljao imamsku dužnost do 1904. godine.
Poslije njega, za imama je postavljen Mehmed Remzi Delić i on tu dužnost obavlja do 1919. godine. Delić je počeo da vodi matične knjige rođenih, vjenčanih i umrlih muslimana. Proučavao je spomenike islamske kulture u Beogradu i u unutrašnjosti Srbije i o tome je napisao nekoliko članaka. Preveo je s turskog jezika knjigu o Mehmed-paši Sokoloviću. Za njegova službovanja džamiju je posjetio turski prijestolonasljednik 1911. godine, koji je kupio nove ćilime za džamiju, izrađene u Pirotu. Po Delićevom pričanju, kralj Petar Karađorđević I, bio je odlučio da se izgradi nova džamija pored željezničke stanice u Beogradu.
Ni pred Prvi svjetski rat, džemat nije bio mnogobrojan. Tu je boravilo nekoliko stotina muslimana. Među njima je bilo i nekoliko omladinaca koji su se kao politički orijentisani, sklonili u Beograd, a takođe i nekoliko studenata na Beogradskom univerzitetu. Tu su boravili, između ostalih: Osman Đikić, Avdo Karabegović, Sirija Abagić, Nezir Hadžinalić, Hasan Rebac, Mustafa Golubić, Đulaga Bukovac, Rizvan Sefo i drugi.
Poslije stvaranja prve Jugoslavije, džemat je iz godine u godinu postajao sve brojniji tako da je prije Drugog svjetskog rata u Beogradu živjelo nekoliko hiljada muslimana. Odmah poslije Prvog svjetskog rata, u Beograd se iz Niša prenosi sjedište muftije, koji dobiva naziv veliki muftija za Srbiju i Crnu Goru. Za imama Bajrakli džamije biva postavljen hafiz Abdusselam Džumhur, koji obavlja dužnost do 1920. godine kada biva imenovan vojnim muftijom. Te godine je za imama postavljen Abdullah Hadžić, mlad i energičan čovjek, koji je bio stekao veliki ugled medu muslimanima i drugim građanima Beograda.
Godina 1930. bila je vrlo značajna za beogradski džemat. Tada se obrazuje jedinstvena islamska zajednica za cijelu Kraljevinu Jugoslaviju, a Beograd postaje sjedište reis-ul-uleme, – izabran je H. Hafiz Ibrahim ef Maglajlić, koji je ustoličen u prisustvu kralja Aleksandra u Bajrakli džamiji 31.10.1930. godine.
U Beogradu je 1933. godine pokrenut Glasnik Islamske vjerske zajednice, čiji je urednik bio Derviš ef Korkut.
Godine 1936. prenosi se sjedište reis-ul-uleme iz Beograda u Sarajevo.
U Beogradu je 1930. godine osnovan i šerijatski sud i prvi kadija bio je Mustafa Kulenović. Godine 1947. u smislu prvog Ustava Islamske vjerske zajednice FNRJ organizuje se džemat u smislu propisa toga Ustava. Na čelu džematskog odbora je Safet ef. Haznadarević, pa onda Rasim ef. Munišević, poznati beogradski slastičar, koji ostaje na toj dužnosti do septembra 1968. godine. Tada je izabran novi odbor Islamske zajednice na čelu kojeg je H. Hamdija Jusufspahić, glavni imam koji postaje predsjednik Odbora Islamske zajednice, potom muftija.
Godine 1949. na mjesto oboljelog imama Abdulaha Hadžića, postavljen je kao pomoćni imam Adem ef. Mujčinović, koji je tu dužnost obavljao do dolaska sa školovanja sa El’azharu, hadži ef. Hamdije Jusufspahića. Osim vjerskih dužnosti, u Bajrakli džamiji i još nekim džematima, imenovani je gajio i održavao dobre odnose s vlastima, kako sa jednopartijskim sistemom, tako i novim višepartijskim sistemom, pa i Miloševićevom vladom.
I prijašnji imami razvijali su toleranciju i suživot sa svojim komšijama. Vrlo učeni Mehmed Remzi Delić, bio je oženjen sa kćerkom vlasnika pogrebnog zavoda ”Konkordija”, a Abdulah Hadžić sa gosp. Anđom, kćerkom pravoslavnog sveštenika Kneževića iz Like.
Pa i stariji sin muftije h. Hamdije Jusufspahića, Mustafa Jusufspahić, današnji glavni imam Bajrakli džamije, oženjen je pravoslavkom iz Sarajeva.
Njegov otac muftija h. Hamdija Jusufspahić oženjen je sa Egipćankom, koleginicom sa Al-azhara, iz čega se može zaključiti o širokoj toleranciji i prožimanju različitih kultura i vjera. Ipak se na to ekstremisti nisu obazirali, već su spontano napali i spalili sve knjige u knjižnici, unutrašnjost Bajrakli džamije, medresu, nuzprostoriji i zapalili 17/18. marta 2004. godine. Kako je već navedeno u toku trajanja rata u BiH od 1992-1995. godine džamija je sedam puta napadnuta od ekstremista, oštećena i stakla porazbijana na nuzprostorijama.
Valja spomenuti da je zgrada same džamije popravljena i dovedena u ispravno stanje, dok knjižnica i medresa nisu obnovljene do danas, poslije požara.
|