|
 Za života – ako tako uslovno govorimo, niko ne zna da li bila srećna, ili je ona u sebi nosila onu stranu intimnog i duboko duhovnog života koji se nikada ne može upisati u jednu biografiju.
Živeći sa svojim najbližim – često u nesporazumu, ona je svojim djelom kazala o sebi mnogo toga koje se ne može iskazati niti gestom, niti riječima – ne postoji takva moćna lingvistika koja bi bila dostatna.
I sada, kada pokušavamo ući u njeno vrijeme i njeno stanje, kada je bila u snazi svojih snoviđenja, naši susreti bili su neuobičajeni. U tom ”obilju” nesvakidašnjih kazivanja i metafora koje prelaze granice logičnog i poznatog, ona je govorila svojim jezikom.
Jednom prilikom zamolio sam moga kolegu velikog slikara Franju Likara da pođemo do Sadete (on je tada pripremao i organizirao prvi monografiju naive u BiH). Ostao je iznenađen ljepotom i originalnošću, koja podrazumijeva prostor naivnog govora, koja na najbolji način razdvaja pojam diletantskog i oponašajućeg odnosa prema svijetu. I naravno, odmah je kandidirana u sami vrh bosansko-hercegovačke naivne umjetnosti.
Ako su ljudi imali sreće i intelektualne radoznalosti da u rukama imaju monografiju pod naslovom ”Likovna pozornica Mostara”, koju je priredio marljivi gospodin Salko Šarić, mogli su vidjeti planetarnu sliku, na počasnom mjestu – na samim koricama monografije. Slika je ostala bez naziva – ni to nije slučajno. To je bila najozbiljnija i ujedno najveća satisfakcija jednom umjetniku – i to ženi.
Malo je umjetnika koji se mogu predstaviti na tako reprezentativan način. Ali sve to ostaje u marku našeg kroničnog zaborava, potvrđujući mjeru našeg poštovanja i suosjećajnosti.
Sadeta nije gajila iluzije o nekakvoj umjetničkoj satisfakciji ili koristi od onoga što radi, a ako je nešto i tražila, tražila je od prijatelja koji su dobro znali za njene potrebe. Znala je govoriti onako za sebe – meni treba ”pariško modra” boja sa kojom bih mogla naslikati cijeli okean. U njenom svijetu, svijetu između života i snova prisutne su univerzalne vrijednosti duha. To su oni ”sretnici” koji stoje na iskonskim nogama između stvarnog i metafizičkog, ali u stalnoj muci oko realizacije željenog. Samo snažni duhom ostaju u vječnoj samoizolaciji.
 |
|
 |
Sadeta Đikić: ”Knjiga života” i ”Pakao i Raj” |
Trebalo je navesti bar dvije-tri slike dostatne da nas uvjere ali i da nas uvedu u stanje ”levitacije duše” između neba i zemlje, između života i smrti: slike ”Pakao i Raj”, ”Knjiga života”, ”Slika bez naziva” su slike koje će duži vremenski period bit predmetom rasuđivanja, ne ovovremenskog raskalašnog nego rasuđivanjem nematerijalnom metafizičkom poetikom.
Sadeta je kao endemska rijetka vrsta ljudskog roda, istrgnuta iz vremena i prostora, van svakog estetskog i tehnološkog iskustva, ona je govorila jezikom arhaičnim i podsvjesnim što je najljepši i najpoetičniji dokument ličnosti.
Mostar, januar 2005.
|