|
 Ihsan Ico Mutevelić bio je čovjek djela. Najbolje godine svoga radnog vijeka uložio je u radu na uobličenju životnog pregnuća kojem je dao ime Prva književna komuna u Mostaru. Naziv ove izdavačke kuće podsjeća nas na srazmjerno dugo razdoblje socijalizma u prošlosti zemalja na slavenskom jugu, ali je ovo pregnuće bilo zapravo izrazito preduzetničko i djelo je pojedinca, Ihsana Ice Mutevelića, što je bilo suprotno kolektivističkom duhu koji je vladao u to vrijeme. Danas, suočeni sa činjenicom da Ice Mutevelića više nema među živima, mi, koji nastanjujemo ovaj prolazni svijet, pitamo se o njegovom naslijeđu među kulturnim poslenicima Mostara i Bosne, ali i šire, među onima kojima je zajednička crta po kojoj se prepoznaju i okupljaju ljubav za knjigu. Icino opipljivo naslijeđe vezano za knjigu predstavlja nekoliko desetina naslova koji su objavljeni pod imenom i znakom Prve književne komune u Mostaru u gotovo četvrtstoljetnom životu i trajanju ove izdavačke kuće. Nekoliko od tih naslova predstavljaju, svaka u svom području, kultne knjige, višestruko značajne: Kameni spavač Maka Dizdara i Pisma iz Azije Zuke Džumhura, za područje književnosti, Umjetnost multioriginala Dževada Hoze, za područje likovnih umjetnosti, Na kamenu, u Počitelju Ive Andrića sa crtežima Zuke Džumhura te 101 sevdalinka sa crtežima Safeta Zeca za bibliofilska izdanja, fotomonografija Mostar za područje izdavaštva primjerenog različitim kulturnim, tematski usredsređenim potrebama. Međutim, sve ostale knjige koje je Ico objavio u Komuni priređene su jednako brižljivo kao i pobrojane, na razini likovno-grafičkoj te lektorsko-redaktorsko-korektorskoj, dotada neviđenoj u bosanskohercegovačkom izdavaštvu: odabrani naslovi iz djela A. Šantića, S. Ćorovića, A.B. Šimića, soneti S. Kulenovića, romani I. Lovrenovića i B. Alikadić, te lirika i proza još niza savremenih bosanskohercegovačkih pisaca. Potpunom predanošću knjizi, sa zamišlju da je i likovno, i grafički, i lektorsko-korektorski uobliči na vrhunski, najboljim iskustvima savremenosti primjeren način, Ihsan Ico Mutevelić se izdvojio u tadašnjem bh izdavaštvu i na dostignutoj visini se održao tih sedamdesetih i osamdesetih godina proteklog stoljeća. Posvjedočila su to i priznanja stručne, izdavačke javnosti, koja je Komunine knjige odmah uočila i odgovarajućim priznanjima popratila njihova dostignuća na glavnom mjestu tadašnjih okupljanja te vrste, na sajmu knjiga u Beogradu.
Dio naslova koje je Ico objavio u Komuni sastavni su dio prijateljstava koje je Ico proživio sa nekoliko vodećih bošnjačkih pisaca, u čemu ima značaja i simbolike koji dosada nisu dovoljno isticani. Naime, sazrijevanje i djelatno potvrđivanje vodećih bošnjačkih pisaca Ico je popratio u izdavačkom smislu na najbolji način. I kao što su Meša, Mak, Skender i Zuko Džumhur zaokružili šezdesetih i sedamdesetih godina djela vrhunske vrijednosti, te ne samo da su osvojili i na noge podigli tadašnju Jugoslaviju, nego je postajalo očito da time bošnjačka književnost odsudno hvata korak sa Evropom – tako je i Komuna bila dostigla evropske standarde u priređivanju i opremi knjige zahvaljujući, prije svega, Icinom predanom bavljenju knjigom, pri čemu je, bez predrasuda, okupljao saradnike i tragao širom tadašnje zajedničke države – za najboljim znalcima svoga posla u likovno-grafičkoj dionici izdavačkog poduhvata.
|
Mostarski likovni vremeplov: Zuko Džumhur, Mustafa Pezo (stoji), Salko-Braco Pezo, Ranka Mutevelić, Ico Mutevelić i Sulejman Čelebić
|
|
Dirljiva su Icina prijateljstva sa istinskim prvacima bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti: Hamzom, Skenderom, Makom, Zukom i posebno Alijom Isakovićem. Ico se sa dječačkom iskrenošću (pre)davao svojim prijateljima, pri čemu razlike u godinama ni u kojem smjeru nisu bile nikakva brana: samozatajno je ukazivao punu pažnju pobrojanim književnim velikanima, ali i onima čijem je sazrijevanju bio neposrednim svjedokom (Alija Isaković i Ivan Lovrenović, naprimjer). A onda im se oduživao, ili bolje rečeno: zaduživao ih je izvanrednim izdanjima njihovih djela u koricama knjiga nad čijim je priređivanjem i opremanjem danonoćno bdio.
A kada je nastupio najnoviji krvavi pir u ovom dijelu Balkana, Ico se zatekao na udaru onih koji su htjeli Mostar samo za sebe. U progonstvu se našao narušenog zdravlja od onih istih mračnih sila zla koje su u svom nedjelu hvatale zalet još u davnim godinama kada je izdavačko-knjižarsko pregnuće provodio u djelo jedan od Icinih prethodnika i uzora na mostarskom području: Muhamed Bekir Kalajdžić sa svojom Prvom muslimanskom nakladnom knjižarom i štamparijom. U svom nastupu Ico je imao onu istu vrstu odlučnosti zahvaljujući kojoj je njegov predak po izdavačkoj liniji Muhamed Bekir Kalajdžić cijedio Musu Ćazima Ćatića, pa tome blagodareći imamo danas u rukama jedinu za života u korice sastavljenu knjigu Musinih pjesama, niz prijevoda te brojne dragocjene Ćatićeve pjesničke priloge u časopisu Biser, sve pobrojano u neposrednoj vezi sa Kalajdžićevom mostarskom prethodnicom ”književnoj komuni”, Prvom muslimanskom nakladnom knjižarom i štamparijom. Jedva da ima nešto bukvalno slično, ali u svom dubljem značenju na odnos Kalajdžić-Ćatić podsjećaju izdavačka pregnuća u kojima je Ico istinski Kalajdžićev nasljednik u nepodmitljivoj vjernosti knjizi. Ima nešto od toga čak i u odnosu velikih prijatelja Ihsana Mutevelića i Alije Isakovića u primjeru rada na najzgusnutijoj i najupečatljivijoj knjizi putopisa u bošnjačkoj književnosti, isakovićevski škrto nazvanoj Jednom: Alija je odsjedao u Icinom i Rankinom toplom domu i kada je onih mjeseci prije petnaestak godina dolazio u Mostar iz Sarajeva da bi prisustvovao raspravama na sudu u vezi sa tužbom koju je podigao protiv Ice zbog kašnjenja u izlaženju knjige o kojoj je riječ. Od Ice su, kao i od njegovog prethodnika Kalajdžića bježali neradnici, varalice i licemjeri. On sam se opijao radom i nije sebe štedio ni u onim teškim povratničkim danima kada je – preživljavajući srčane udare u vrelom mostarskom ljetu i u skromnom hotelskom smještaju mostarskog ”Bristola” pravio radni kutak za buduću knjižarsku i izdavačku kuću, koja će ponijeti naziv ”Mutevelić”. U tom prostoru, kao i u podstanarskim utočištima koja su on i njegova vjerna Ranka nastanjivali do povratka u dom na trećem katu zgrade na radoboljskoj adi pod Humom iz kojeg su protjerani u progonstvo, obnavljao je prekinuta pregnuća, sanjao je nove knjige i priveo je kraju tri nova-stara rukopisa (Kubino Štivo o Bosni i Hercegovini, prerađenu Hasandedićevu knjigu o Spomenicima kulture u tursko doba u Mostaru i novi izbor za bibliofilsko izdanje knjige 101 sevdalinka), a dosanjao samo novo izdanje fotomonografije Mostar, koju je – dokraja narušenog zdravlja, sa besprimjernom upornošću – završio u dane svetkovine povodom vraćanja obnovljene Ćuprije građanima Mostara i miroljubivom svijetu. Ihsan Ico Mutevelić radio je na knjizi (možemo ovdje dodati: i knjižari, koja je po njegovoj zamisli trebala podržati i podržavala je njegov izdavački vakuf) doslovno do posljednjeg daha. Ustao je iza radnog stola te jesenje večeri i od potrošenosti organizma odsudno pao. Tako je završio život čovjek koji je časno opravdao značenja i imena, i prezimena: dobročinitelj koji je najbolje godine svoga radnog vijeka proveo u podizanju književnog vakufa. On, najveći dioničar ”kolektivne zadužbine bibliofila” ostavio nam je u trajno naslijeđe neprocjenjivo blago: visoko dostignute standarde u uređivanju knjige. Učinimo sve da u radu na knjizi budemo dostojni ovog čovjeka i njegovog djela!
|
|
Zadnja izmjena: 2005-05-07
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|