|
Dopustite,
samo još malo da vas volim.
U spomen na lijepu prošlost da pružim vam ruku,
pa, da krenemo,
mirni alejom sjećanja.
Još sasvim, sasvim malo,
ja bih
k’o kap krvi il’ vina
da vas zabolim…
Ovu igru prepustimo vjetru.
Prepoznah korak, i riječ što u zbijegu nesta…
jatak je noć…
Vaši prsti nešto govore – Kažite:
hoće li iko ikad tako, hoće li iko toliko
s vama da otkrije?
Korake
ljubih vaše k’o
sliku majke,
sad: strast i bol na smrt se bore…
pamtim; krv vrišti k’o more –
htio sam s krvlju ući u vaše komore…
plakati
Mjesec
na rubu planine ćuti i skriva lice.
Popijmo još malo ovog modrog vina i siđimo.
Prazan je grad.
Oprane ulice.
|