Most - Index
Most - Pretplata
Ayşe Arkün: Mrtva priroda [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 181 (92 - nova serija)

Godina XXIX decembar/prosinac 2004.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Mustafa Smajlović
Čovjek iz sna

U gluho doba noći šta je moglo probuditi književnika i novinara Haruna Hujdura?

Lom stakla? Psovka pijanca u kafani preko puta? Vrisak bludnice...? Brzo je ustao i upalio svjetlo, a potom je oteturao do umivaonice.

– Bože, kakav čudan san?! – prošaputao je. – Tako nešto valjda niko nije sanjao! – zaparao je njegov promukao glas. Prstima je napipao slavinu, odvrnuo je, a potom je gurnuo glavu pod hladan mlaz vode. Tek, kada je dobro rashladio vratne žile, podigao je glavu i otvorio oči. Ostao je zatečen nad likom u ogledalu.

– Zaboga, jesam li to ja? – Zapitao se onom bojom glasa, kakvog imaju samo zastrašene osobe. Naglo, poput djeteta koje u strahu želi da brzo zaboravi strašan prizor, sklopio je oči, ali i iza spuštenih trepavica ostao je lik, onaj i onakav kakvog je vidio u ogledalu. Ponovo je otvorio oči i ponovo se suočio sa stvarnošću.

– Čovječe, šta to bi s tobom? – Čuo je svoj glas kao nikada tako. Još mu je gore bilo. Osjetio je mučninu u želucu. Gledao se, bez treptaja, dugo i uporno, sve dok mu se nije učinilo da mu se podsmjehnuo onaj tamo u ogledalu.

U jednom trenutku, izgubio je razum i zakričao je: – Ko si ti, ko, ko-o, k-o-o-ooo!

Senad Buljubašić: Zamka I, olovka

Senad Buljubašić: Zamka I, olovka

Zazvonio je glas, kroz prostoriju i u ehu, poput grmljavine, odjeknuo je u ušima. Čovjek iz ogledala, njegovih očiju, njegovih usana, njegovog lica, njegovog glasa, samo je ponavljao njegove riječi. Stresao se, kao i on, od nagle nemoći da objasni kako se promijenio njegov lik preko noći. Kada je bio sasvim uvjeren da to niko drugi ne može biti u ogledalu nego on, Harun Hujdur, počeo je šaputati riječi molitve. Od straha, čega li, molio je: ”Bože, olakšaj, a ne otežaj!”

Do tog trenutka pobožnost je smatrao gotovo obmanom duha i duše. Vjerovao je samo u ono što vidi svojim očima i dodiruje svojim čulima. Od straha, čega li, šaputao je one riječi molitve koje je još kao dječak naučio. Lijepo je mogao vidjeti kako se s polagahnim pomjeranjem usana, opušta koža na licu. Za divno čudo, osjetio je olakšanje. Ni prsti ruku, koji su zalazili u razbarušenu kosu, nisu više onako podrhtavali. Sav onaj nemir, koji je kidisao na dušu poput leptirice na otvoreni plamen, polahko je nestajao. U neko doba, vratiće se i rumenilo u obraze, zasvjetlucaće oči prepoznatljivim žarom, zavladaće smiraj u svakoj pori njegovog lica, sve će se vratiti na svoje mjesto, samo jedno više neće biti isto kako je bilo prije. Prošaputao je sasvim pomirujuće: – I ta boja kose je sada moja...

Da, Harun Hujdur je dočekao jutro pod sijedim vlasima kose. Posijedio je preko noći. Od sna, čega li?!

– I nenavika je navika – kazao je mirno. – Nema druge, život ima svoj nastavak – izustio je pomirujuće.

Kada ga je takvog ugledala vremešna gazdarica, koja je po običaju bez kucanja upadala u njegovu sobu, izgubila je tle pod nogama. Sirotica je završila u bolesničkoj postelji. Ona, Zlata Rustempašić, ponovo će stati na svoje noge, ali nikada neće moći da razumije Harunov san.

Priča i nije bila za njeno uho.

San je trajao jedan cijeli vijek čuđenja.

Ležao je na čairu, pod stablom jabuke senabije. Bio je licem okrenut nebu.

U neko doba, vrh njegove glave, stvorio se Čovjek u bijelom.

– Ko ste Vi? – upitao je Harun.

– Zovi me svojim imenom – nasmiješio se nepozvani i nepoznati. – Ti ćeš biti ovo, što sam ja, a ja sam bio to što si Ti! – uozbiljio se.

Htio je ustati, ali se nije mogao pomjeriti. Ispružio bi ruku, da pozdravi onoga koji je stajao iznad njega, ali ga ruka nije slušala. Jedino je mogao govoriti.

– Pomozite mi da ustanem – zamolio je.

Čovjek u bijelom se odmakao korak. – Ne, to ne smijem... Ako bih Te dodirnuo, Ti bi otvorio oči i ja bih nestao! – kazao je onaj vrh njega.

Jedno vrijeme su se samo gledali. Harun je bio bez odjeće na sebi. Čovjek vrh njega je od glave do pete bio u bijelom. Jedino što je bilo crno na njemu, bile su oči. Dva ugljena.

Pri susretu pogleda, ugljen bi se zažario. Harun je prvi skrenuo pogled, u nemoći da bilo šta kaže. Zato je govorio onaj iznad njega.

Kazao je: – Harune, želiš li čuti istinu, ali bez ljutnje i gorčine, bez mržnje i prijezira...?

– I da neću, moram Vas slušati... – kazao je Harun i skupio hrabrost da ga ponovo pogleda – u oči. – Govorite, ili me ostavite na miru!

– Najzad trebaš znati da je sve što si stvorio u životu Božija volja, a moj trud – kazao je onaj vrh njega i nastavio govoriti. – Sve Tvoje najbolje priče ja sam napisao... Sve tvoje žene ja sam volio, ili nisam volio... Kada budeš ovo što sam sada ja, još samo jednom ćeš voljeti, ženu koja ti je do smrti suđena. Posljednju priču koju budeš napisao, biće posvećena ženi koja će te na tabutu ispratiti do Nišana...

– Ima li ta žena ime...?

– Ima, ali za sada ćemo je zvati – Sudbina!

– I sudbina ima svoju prepoznatljivost?

– Mlada je, puno mlađa od nas obojice... Ima dugu crnu kosu koja uramljuje bijelo lice. To bijelo lice niko prije Tebe nije ljubio. Najljepše su joj oči, dvije crne ruže, dugih i lahkih latica. Mala usta, povijenih usana poput vrbovog lista, koja će Te pobožno ljubiti, kazaće ti da je Tvoja lijepa sudbina.

– A-a, kada će to biti?

– Ni minutu prije, ni minutu kasnije, već tačno u suđeni trenutak – kazao je onaj što ga je na kraju rukom dodirnuo.

Harun je otvorio oči. Čovjek u bijelom je nestao.

U neko doba, odnekud i odjednom, dogodilo se onako, kako je čovjek iz sna kazao.

Harun je bio naget nad pisaćom mašinom. Cijeli dan je pokušavao da napiše priču o Čovjeku iz sna. Svi pokušaji su bili uzaludni. Bjelina lista ga ja umarala. Tvrdoglavo i uporno je uvlačio papir u pisaći stroj, da bi ga potom brzo izvlačio, gužvao i bacao u korpu za otpatke. Riječi ga nisu slušale. Bilo je to strašno mučenje u nemoći da zapiše jednu razboritu rečenicu. U neko doba, on će odgurnuti od sebe pisaći stroj, mireći se porazom.

Glava će klonuti na hastal.

Odnekud, prenulo ga je tiho kucanje.

Na vratima sobe je stajala mlada žena sa usnama poput vrbovog lista.

Ustao je, ne vjerujući svojim očima.

Zaustio je, ali nije uspio izgovoriti niti jednu riječ. Preduhitrila ga je mlada ljepotica: – Zovem se Zenaida Radetinec!

– Ko Vas je poslao meni?

– Sudbina!

Prvo što je ljepotica dodirnula na Harunu Hujduru, bila je sijeda kosa.

– Sanjala sam Vas takvog – prošaputala je. – Baš takvog – zagrlila ga je.

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Zoran Kovačević: Memo III, ulje na kartonu [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2005-01-02

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden