|
Plavetnilo neba
priteže do besvijesti.
U nepoznate predjele
ko će dušu odvesti?...
Beskrajnim daljinama
rojevi talas vuku.
Zaborav skrio uspomene.
Vrijeme ne ide naruku.
Moja sirota poezija
stenje u sobnom kutu,
u noćnoj nesanici,
na zalutalom putu.
Zašto nesta smijeha?
Bez traga?
Gdje je izgubljena,
ta, životna snaga?...
Razliva se noć.
Sve crnja. I crnja.
Moja kamena postelja.
Od kopriva. I trnja.
3.7.1998.
|