Most - Index
Most - Pretplata
Đulejman Isić: Portret supruge, ulje na platnu [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 179 (90 - nova serija)

Godina XXIX oktobar/listopad 2004.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Goran Sarić
Finale svjetskog prvenstva ’74

– trideset godina kasnije!

Nekoliko dana pred početak najnovije fudbalske fešte od jednog prijatelja, Holanđanina, putem e-maila sam dobio vic sljedeće sadržine:

Dok sam jutros pred semaforom čekao da se upali zeleno, priđe mi jedan čovjek s narandžastom kapom na glavi. Pokucao je na prozor mog auta, pokazujući mimikom da želi nešto da mi kaže. Malkice sam otvorio prozor, na šta mi on reče:

”Jeste li već čuli najnoviju vijest?! ”

”? ”

”Neki su kriminalci noćas oteli kompletan njemački fudbalski tim i sad traže 10 miliona eura da ih puste na slobodu. Ako im novac do večeras, ne bude isplaćen, sve će igrače politi benzinom i žive ih zapaliti, tako da neće moći učestvovati na Evropskom prvenstvu. ”

”Uh, jebote ”, procijedih kroz zube. ”Svijet postaje sve luđi i luđi. ”

”Eto, zato vam ja idem od auta do auta i skupljam priloge ”, rekao je čova.

Dok sam vadio novčanik iz džepa, upitah ga koliko ljudi u prosjeku daju, na šta mi on odgovori:

”Najčešće daju 5 litara. ”

Holanđani obožavaju sport i rekreaciju. Mislim da nema nacije koja se više rekreira, toliko drži do zdravog života. Ne kaže se džaba da se dijete u Frislandu, na sjeveru Zemlje, rađa sa klizaljkama, a u ostalom dijelu Zemlje lala i kanala sa malim biciklom pod jastukom. I, kako u kolijevci – tako do groba!

(Ono dalje – ne znam. Rijeka Stiks, Biće Svjetlosti, Raj, Pakao, i Aligijeri kao Šef Nebeske Stanice... Sve su to za mene nedokučive stvari. Kad ne riljam, spavam, ili igram preferans, radije se bavim prizemnim stvarima: ”Deset s lukom i kefir, molim! ”)

Ovdje je najnormalnija stvar vidjeti babce od ihi-hi preko osamdeset kako, uprkos kiši i vjetru, žustro okreću pedale ili u gluho doba noći džogiraju sve u šesnaest.

Seada Delić: Harmonija, tempera

Seada Delić: Harmonija, tempera

Kad ih, takve, spazim, uvijek mi na pamet padne rahmetli Zuko Džumhur. Sjedi ti on, tako, rahat u hladu neke goleme murve, u Herceg-Novom, hladi se špricerom i pilji u more. Ali, ne lezi vraže, u tom ga rahatluku ometaju džogeri što svaki čas kao ping-pong loptice letaju rivom tamo i ovamo. (Bezbeli su to bili stranci, pošto uopšte ne mogu da zamislim Crnogorca da trči, a po onom zvjezdanu – ni u ludilu!)

Špartali oni tako, u pola podneva, i zaklanjali mom dobrom Zulfikaru pogled na pučinu.

U jednom trenutku, slavni se putopisac okrenu supruzi Veziri, koja bi mu s vremena na vrijeme doturala malo mezice na astal, i prozbori: ”Je l’de, stara, ovi sigurno nikad nisu čuli za onu poslovicu da su insanu, čim se rodi, koraci na zemlji odbrojani? Da jesu, pa valjda ne bi ovoliko žurili da ih što prije utroše?! ”

Toliko o Zukinom, da ne kažem našem, shvatanju rekreacije.

A ovdje ti je, bogami, sportanje veliki biznis. Otkako više nema krpenjače, a za ples-pogodne ’šminke’ su odavno istrunule u starinskim ormarima, (ni) ovdje se više ne pika ništa što nije gazelle, nike, puma ili, barem od one firme s tri crne paralelne štrafte.

Kao i drugdje, trgovci se i u Holandiji utrkuju kako da vam što brže i bezbolnije izvuku pare iz džepa. Da vam, između ostalih besposlica, utrape ’savršena sportska pomagala’. Koja, je li, samo što sama ne trče, ne plivaju, ne voze bicikl, ne forhendaju i ne bekendaju... A vi za to vrijeme lijepo sjedite kući, i mršavite. Uz onih deset s lukom. I, naravno, uz ’napitak stogodišnjaka s Kavkaza’. A poslije, kad se sve to slegne, možete fino u grad. Na pivu.

Dok gazelle okreće pedale umjesto vas!

Holanđani su trezven narod. Ne daju se oni lako prevariti, pogotovo u novčanim stvarima. Možda zbog klime, možda zbog tradicije, slavne trgovačke prošlosti – tek, razum i oprez, ti budni čuvari šlajpeka, su im vječito ispred olovke koja piše srcem.

I to je dobro. A šta to mi, bivši Jugosi, bivši u mnogo čemu, imamo od našeg ’velikog srca’, ’junačke (epske) prošlosti’? Opjevane duše slovenske? Razoren ’brak’, prazne džepove, kuću poharanu?! O kojoj docnije, vjekovima, s nostalgijom, plačno zapjevamo?

Ko je samo jednom prošao današnjom Bosnom, naročito onim potezom između Slavonskog Broda i Zenice, tačno zna o čemu pričam. Zna da ovo, na nesreću, nisu tek tlapnje ’pokondirenog emigranta’, omađijanog čarima Velikog Zapada. Stoga, razdrljena gospodo, bogohulnički vam velim: evo vam sve epske pjesme svijeta, ciklus o Marku i Musi inclusive, za jedan frtalj sira, i guc rakije, u miru vrta moga, podšišanog!

(No, sad mi nešto pade na pamet: možda je i epsko naricanje neka vrsta rekreacije: ganga, gusle i šargija, crveno lice i suzice, široki, do pucanja nabrekli vratovi... Treba tu dobro zapeti, brale! Samo što se sav taj glazbeni trud i napor kod nas docnije dobrano utopi u alkoholu, tako da se plašim da je sportsko-rekreativni efekat cijele zanimacije ’debelo’ neriješen: nula koma nula!)

Upravo zbog gorespomenute trezvenosti – čuvara novčanika, nikom živom nije jasno šta se to desi, zašto svi Holanđani pošize čim se kakva velika fudbalska fešta pojavi na vidiku. Gdje se, zaboga, izgubi onaj razumni, trezveni, odmjereni Holandez kad bubamara počne da se kotrlja? Gdje, u doba velikih takmičenja, najednom ispari njegova nadaleko poznata štedljivost? Pa se pare troše, razbacuju nemilice, kao kakav balast, a kućni računi do usijanja idu ’u crveno’!

Po mišljenju nekih uvaženih profesora, sociologa sporta, radi se o latentnom, prikrivenom nacionalizmu koji baš u ovakvim prilikama, budući u tim prilikama društveno prihvatljiv, svom silinom izbija na vidjelo.

Po zagovornicima ove teorije, potreba Holanđana da naglase svoju ’oranje’ pripadnost posljednjih godina još se više povećala zbog posvemašnje globalizacije i sve većeg ’utapanja’ Zemlje u Evropsku uniju. Ovdašnji ljudi se, kažu, plaše gubitka identiteta.

(Kladim se da bi za ovu pojavu onaj naš stručnjak, psihijatar s Pala rekao da se jadni, ugroženi Holanđani sve češće osjećaju, u njegovom kreativnom prevodu – kao Srbi iz solitera!)

Bilo kako bilo, ovdje fešta počinje mnogo ranije, mjesecima prije no što lopta prvi put krene sa centra. Kažu da se to nigdje u Evropi ne dešava ovako rano, izuzev možda u Danskoj. Što je, opet, priča za sebe. Jer, tvrdi jedan sociolog, radi se o dvije male zemlje s ’velikom prošlošću’ koje su danas, po njegovim riječima, prilično beznačajne. Pa, veli, bubamarom rastjeruju komplekse.

Special programs na radiju i televiziji, beskrajne diskusije o budućem sastavu tima, savjeti sirotom selektoru, iscrpni zdravstveni (i kontovni) bilteni miljenika Nacije...

*

Nekako u isto vrijeme, poštari vam počnu sandučiće nemilosrdno pretrpavati stotinama narandžastih reklama. Od salveta i toalet-papira, preko kašika, tanjira i čaša, pa sve do kućnih kina, ’oranje’ kompjutera i hi-fi uređaja – sve najednom osvane jednobojno.

(Jednom mi je jedan zemljak, pjesnik, lijepo i nadahnuto govorio o njegovoj averziji prema plavoj boji. Averzija je nastala od džinsa, koji bijaše neka vrsta uniforme naše, a, bogami, i docnijih generacija. Pa je, reče zemljak, zbog farmerki nestalo svih onih lijepih haljinica, suknjica, bretelica... Eh, da mu je samo vidjeti Zemlju lala i kanala u vrijeme kakvog EP ili SP! Taj bi zacijelo za vijeke vjekova zamrzio još jednu – zna-se-koju, boju!)

Sve ulice, a najviše one u ’narodnim’, radničkim četvrtima, osvanu okićene hiljadama narandžastih balona, trakica, zastavica... Koje onda na neumornom sjevernom vjetru veselo čućore, pjevuckaju skoro onako lijepo k’o čist, netom opran veš kad se s proljeća suši na obalama nabujale Neretve.

Pa se i kuće, i trgovine, i kafići i restorani ofarbaju u narandžasto. Promućurniji, oni koji znaju da će ovo ludilo potrajati samo par sedmica, velikim ceradama oblažu svoje domove ili objekte, dobro ih priheftaju za fasade – i bogteveslio! Jer, to je kasnije mnogo lakše vratiti ’u normalu’. A i manje košta, nego sve ponovo kefati. Još nešto se u ovim prilikama prodaje kao halva: nekakva jednokratna, instant-farba za auta, koju kiša ne može sprati ali je, kad se cijeli cirkus okonča, na neki drugi način – valjda ne šlajfaricom! – lako možete ukloniti. Pa je tako i komšijin lijepi, srebrni ’volvo’ jutros naprasno pocrvenio. Pardon, ponarandžastio.

No, pravi trgovački hit proteklog evropskog prvenstva bili su – ’oranje-pisoari’ sa malim golom u sredini. Da naciljate kad pišate. Pa, ako sa te blizine, da prostite, profulite, da znate da je bilo dosta pive. I da pređete na konjak. Pošto se od njega, svi znamo, manje ide u toalet.

Trgovci su ’razvalili' tom novotarijom. Kažu da su vlasnici restorana glanjc-nove pisoare razmontiravali, i bacali u kontejnere, da bi ih zamjenjivali fudbalskima. Zaboga, šta će nam mušterije pomisliti? Da nismo velike patriote?!

(Iskreno se nadam da im je investicija upalila. Samo mi je žao što tih dana nisam imao kakav šleper, ili barem običan kamion, pa da bar dio onih novih, a odbačenih, pisoara prebacim do zavičaja. Pa da nam se i u domovini wc-i već jednom uljude. Da i mi vidimo neke fajde od po već neznamkoji put profulanog, fudbalskog e-pea.)

Prema nekim računicama, još prije početka završnice, ukupan trgovački obrt u vezi s EK se kretao oko stotinu miliona eura. Dobra para. Od nje se zacijelo mogao upristojiti sve i jedan javni i restoranski wc u Bosni. Bezbeli, i u Hercegovini. A i da nam ostane za koju pivu. Pa da se lijepo takmičimo po pisoarima.)

Da se vratimo sportskom aspektu NjV Fudbala. Jer, ima naivčina koje još uvijek tvrde da se cijela stvar vrti oko rezultata.

Dok je svijeta i vijeka, Holandija Njemačkoj ne može oprostiti, a nekmoli zaboraviti dvije stvari: okupaciju 1940. i poraz u finalu Svjetskog prvenstva 1974. godine. I to, okupaciju, hajde-de! Jer, od tada je prošlo mnogo vremena... A i, ruku na srce, nije to bila baš neka borba. ’Okupacija u 36 slika’ za tu je bitku predugačak film. Osim toga, od tada se veliki susjed stubokom promijenio: davno raskrstio sa ’svastikom’, upristojio se, ujedinio... Uostalom, Njemačka je odavno najveći trgovinski partner Holandije.

Ali, Onaj Minhen, 07.07.1974. godine!

I mada je cijela priča do u tančine poznata čak i Miljenku i Kazazu, a nekmoli svakom upišančetu u ’oranje’-pelenama, ponovimo je, što bi rekao Oliver, u dvi-tri riči.

Svjetsko prvenstvo 1974, prvo nakon Drugog svjetskog rata na koje su se Holanđani kvalifikovali. Nakon arogantno nadmoćnih pobjeda nad Urugvajem, Argentinom, Brazilom i ostalom ’sitnom buranijom’ zlatna lalinska generacija sjajno otpočinje najvažnijih 90 minuta u cjelokupnoj sportskoj istoriji ove male, ali u mnogo čemu okoprčne zemlje.

Naime, poslije opravdano dosuđenog penala zbog prekršaja nad Johanom Svetim, Holandija već u prvoj minuti dolazi u vođstvo. No, Holanđani ne ponavljaju igru iz prethodnih mečeva. Igraju previše oprezno, kao da se plaše protivnika... Nakon onog iznuđenog penala na samom početku, velemajstor Krojf skoro da se i ne primjećuje na terenu. Sredinom prvog poluvremena Njemačka, putem Brajtnera (: Breitner) izjednačuje, takođe iz penala. A onda, samo što će čovjek u crnom označiti kraj prvog poluvremena, onaj Gerd Miler... Bijela devetka notorna neznalica, onaj duduk sa dvije lijeve noge koji se, eto, nekim čudom, vazda nađe na pravom mjestu kad loptu brzinom od tri na sat treba ćušnuti u gol – baš on dovodi Nijemce u vođstvo! I tu je početak kraja.

Doduše, u drugom poluvremenu, Krojf i kompanija očajnički se trzaju ne bi li izjednačili rezultat. Redaju šansu za šansom, drmaju se stative, prečke, ali narandžasti promašuju ono što bi i slijepac potrefio – i rezultat na semaforu do kraja ostaje isti. Poznata stvar u sportu: k’o ne iskoristi svojih pet minuta...

Ne, gospodo Nijemci, ovdje vam to ni dijete u koziju nikada neće zaboraviti! Čak ni pobjeda u finalu EK 1988., i to upravo nad Vama – kad je ono budući selektor lala, Frank Rajhkart (: Rijkart) budućem selektoru Manšafta Rudiju Feleru (: Foller) pljuvačkom pomogao da malčice ’popravi frizuru’ – čak ni to ne bijaše valjan nadomjestak za bol i tugu zlatne generacije.

Još mi vama nismo valjano vratili.

Ćeraćemo se još, što bi reklo ono od pjesnika, akademika!

Dok je svijeta i vijeka, dok je fudbala i kopački, dok je golova, turnira, pehara i onih pisoara, dok je faulova, šoalbi i sudijskih prevara – do zadnje kapi pljuvačke! Sve dok vam ne vratimo istom mjerom. Pa makar to bilo i 2153. godine, u nekom interkosmičkom finalu, na stadionu Moon i Cipale, pred zapjenjenim Holanđanima, Nijemcima, Bosancima i Hercegovcima, Marsovcima i Venerijancima...

A u međuvremenu ćemo lijepo trgovati. Pare obrtati. Pošto je para univerzalni lijek. Za sve, osim za rane fudbalske.

A da je zadnja tvrdnja tačna, pokazuje najnovija inicijativa izvjesnog ’istraživača’ Harija Valstre (: Harry Walstra, 38) iz malenog sela Snek (: Sneek). On ovih dana mrtav ozbiljan predlaže da se 07. jula 2004., tačno na tridesetogodišnjicu anamoonog finala, ponovno odigra finale WK ’74!

Pošto je ono davno, po njemu, bilo neregularno. Jedan je njemački igrač, Rajner Bonhof (: Rainer Bonhof), navodno, prve utakmice u njemačkom nacionalnom dresu birvaktile odigrao dok je još imao – holandsko državljanstvo. A to se ne smije. To što je isti kasnije, daleko prije finala, uredno dobio njemački pasoš, po Hariju se ne pika. Pravila su prekršena. Izdajica da bi li izdajica!

Zato gospodin Valstra misli da bi bilo najpravednije da Bekenbauer, Miler i drugovi smjesta uruče pehar Holanđanima, pošto su ga osvojili na neregularan način. Ali je i toliko širokogrudan da Nijemcima ponudi revanš. Na neutralnom terenu, u Bonhofovom rodnom mjestu, jednom gradiću na holandsko-njemačkoj granici. I to – u istim sastavima kao prije tri decenije! Ali, sada sa onim nesretnim Bonhofom na pravoj strani.

Ovih dana, preplavljen fudbalom – još je jedno EK-izdanje upravo u toku – gledam sve te face, bivše igrače, danas uvažene komentatore, savjetnike, trenere... I sve nešto kontam: bože, mogu li ovi danas, širi nego duži, što se kod nas kaže: lakše ih ’preskočiti nego zaobići’ – mogu li otrčati čak i do trafike?! Do wc-a kad ih mamurluk prićera?

Krojfu, vitalnom, i Kajzer-Bekenbaueru, čak i onako posjedjelom – svaka čast! Kad vidim ove današnje ’profesionalce’ u bijelim i narandžastim majicama, nekreativne, babaste a sve odreda trule bogataše, ovoj bih dvojici smjesta uručio veliki FIFA-in pehar namijenjen šampionu svijeta.

Pa neka ga njih dvojica lijepo, bratski popolove.

juni 2004.

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Muhamed Gaš: Portret III, akrilik – kolaž [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2004-11-28

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden