|
Zato vjeruju da će mostarski Starina i nadalje junački nositi vlastito breme, a kojeg niko na dunjaluku nije pošteđen.
Vjeruju kao i ona djevojčica Sandra Marić koja se, svega nekoliko dana prije Praljkovih granata, u podrumu razvaljene osnovne škole, u svom sastavu Hajrudinovom remek-djelu obraća kao – živom čeljadetu:
... Dragi Moste Stari, Ti si puno ranjen i bolestan, a puno je bolesna i moja Nana. Pošto vas obadvoje, ja puno, puno volim, morate ozdraviti, i Ti Moste Stari i moja Nana – kazaću ja čika doktorima...
Možda se u scenariju za svjetsku ceremoniju u Mostaru, moglo utkati i ovo Sandrino pismo.
Ceremonija, što jest jest, bijaše veličanstvena. Radosna, ali i tužna. Ne čusmo ni slova o ličnoj karti grada. Niko ne spomenu čuvare Mosta niti znamenite Mostarce: Šejh Juju, Mujagu Komadinu, Husagu Ćišića, don Franu Milićevića, Svetozara Ćorovića, Džemala Bijedića, Hamzu Humu...
Bilo je opere, bilo baleta, bilo muzike, bilo folklora, bilo govorancija – Mostara ponajmanje.
A o ubicama i rušiteljima – ni boce! Da ne bi Ešdauna (: Ashdown) i Hrvatske televizije (!) toliki gosti ne bi ni saznali da su duhovni amblem Mostara srušili ekstremisti HVO i HV. Ne bi pomena ni o fašizmu koji potresa savremeni svijet. Jer, taj fašizam je isto kao i ona poznata trava troskot koja se iz svog posljednjeg i nespaljenog korjenčića palog na tlo ponovo rađa, klija i raste – trava troskot koju treba sasjeći i sažeći, korijen joj zatrti, sjeme joj katranom posuti i zakopati dublje nego poslije Drugog svjetskog rata.
O troškovima manifestacije rečeno je dosta, i previše.
Ne od dijela, nego od djelića tih sredstava moglo se, recimo, adaptirati Narodno pozorište u Mostaru, mogla se izgraditi Narodna biblioteka, moglo se pomoći umirućem Arhivu Hercegovine, Muzeju Hercegovine, Teatru mladih, ili časopisu ”Most” kojem ministar Grahovac za tri posljednje godine ne dade ni banke. Od organizatora parade ”Most” nije dobio ni pozivnicu za svečanost. Urednik im je oprostio. Čitaoci neće, nikada.
Za utjehu ostaje komentar jednog umjetnika starosjedioca Kujundžiluka:
– Fala Bogu, pa ga srušiše... Most je, ionako, bio trošan, kule gotovo u ruševnom stanju, kao i stara gradska jezgra, a sada je opet, uz pomoć međunarodne zajednice sve bljesnulo u svoj raskoši i ljepoti. Kameni ljepotan je opet nauzgor, vijek mu je produžen za narednih, barem, petsto godina – dok su njegove ubice potonule do dna, i nikad im ne vele, dok Neretva teče, sprati ljagu koju su vandalskim činom sebi natovarili.
Ili:
- Dok sunce žeže i liju mostarske kiše
- Gorčine nam čašu prepuniše
- Ali će radosti naše do neba da se vinu
- Nek’ svi plate mostarinu.
|