|
Koliko god besmisleno da jeste
Dužan si čekati Godoa
Sve dok u tebi je
Mala, manja i još manja,
I još manja sehara pjesme.
Ona pokazuje
Na kom jeziku vodiš ljubav,
Ulijevaš nadu u kuli od slonovače,
Zbrajaš prolaznost i vječnost,
Ušivaš napukle šavove srca,
Smišljaš izgubljenog sebe.
Sjeti se igre truhle kobile
I mjesta gubljenja nevinosti,
Nestašni dječače.
Sva tvoja mjesta
Sa znakovima predaka na putu
Ostala su prazna.
Zato, krivuljom postmoderne
U prazninu ucrtaj
Brodolom prognanika,
Kušnje beskućnika.
Ne zaboravi u mapi ni one
Čiji je hobi zločin
Ni plodove njihovog hobija:
Čovjeka-kukca,
Čovjeka-sjenku,
Čovjeka-kostura,
Čovjeka-fosila.
Pažljiv budi prema dragoj.
Eksplodirat će tvoja nježna
Kutija srca kad nacrtaš dragu
Kako izlazi iz usamljenog dimnjaka
Srušene kuće
Noseći djeliće tvoje tuge.
Pretpostavljaš šta će se desiti
Tvojoj olovci s upaljenim srcem,
Iz koga jedno dijete progovara.
Znaš li kuda će tvoja ruka otići
Nakon završetka crteža?
Možda shvatit ćeš da svejedno je,
Da isti pokret je ruke na licu,
Staklu i nebu, samo njeno mjesto
Ostaje prazno, a ti stići ćeš tamo
Gdje niko prije tebe.
|