|
Znano je kako je Aleksa Šantić počeo rano sa svojom poezijom, sa tek navršenih dvadeset godina, što je koincidiralo sa osnivanjem srpskog istorijsko-folklorističkog (a za blagdane vjersko-pjevačkog) društva ”Gusle” – u kojem će, i van konteksta sa svojom poezijom, decenijama biti jedan od najangažovanijih i najisturenijih članova i organizacionih predvodnika. Sve povoljnosti iz bliskog okruženja ići će mu u prilog, izuzev one primarne da nije bio dovoljno u dosluhu sa prirodom svog talenta koja je trebala imati pred sobom neku prepreku (a nije je bilo) ili upornog takmaca. Vjerovatno je ovo drugo Aleksa mogao nazrijeti u Jovanu Dučiću, koji će dosta rano krenuti za teorijom ”larpurlartizma” za što je poznata (i programska) Dučićeva pjesma ”Moja poezija” – gdje će Aleksa uznastojati na suprotnom stanovištu o i sopstvenoj boli i saosjećanju sa svekolikim ljudstvom planete (kao Kranjčević u ”Anđelu bola”) koje pati kao dio onih ”prokletih” u prvom stihu Internacionale.
|
Građani Mostara: Našem pjesniku, s ljubavlju (Foto: Ćamil Topuz)
|
|
Prvi dio života mu i rada bio je završen, otprilike, kada se u Mostaru pokreće časopis ”Zora” i njemu je 28 godina. Za prvi broj ”Zore” se, pjesmom ”Ostajte ovdje”, uzdigao prvi put do dometa vrsnog pjesnika i mogao se ponadati da mu se s poezijom konačno posrećilo. No, kada se završio i drugi njegov period, sa prestankom izlaženja ”Zore”, njemu je već 34 godine i ne zna je li još čega vrijednog (uz ”Ostajte ovdje”) do tada stvorio. Pisao je, činilo mu se, dosta lako i spontano, no dvojio je je li to pokazatelj za dobar ili loš ukupni bilans. Da mu se tad desilo da nestane sa životne scene, ne bismo mi imali (danas i inače) o čem posebnom u vezi s njim se baviti – ili gotovo nimalo kako se bavimo Antunom Brankom Šimićem, ili Brankom Radičevićem, koji su iz života nestali prije tih godina. Bilo bi, na žalost, i previše prepoznavanja, u Aleksinoj poeziji dokle je ”Zora” izlazila u Mostaru, šta se sve nalazilo u njegovoj kućnoj lektiri i ulazilo u njegova raspoloženja i prividno samostalne reminiscencije.
|
Građani Mostara: Našem pjesniku, s ljubavlju (Foto: Ćamil Topuz)
|
|
A onda, kao da je bio oparen u bliskom susretu sa vrelom vodom, snašla ga je kritika iz pera Bogdana Popovića koji je upravo tom kritikom u novopokrenutom beogradskom književnom časopisu, započinjao svoju kritičarsku kampanju i plediranje za istinske (po onoj: ”ni po babi ni po stričevima”) umjetničke domete. Na prvi pogled moglo je ličiti na sarkazam i diverziju usmjerenu na rušenje iole pjesnikovog samopouzdanja, ali je (da kažem bukvalno ili figurativno) Bog bio dao Aleksi dovoljno vidovitosti da u Popovićevom tekstu ne vidi ”ciljanje u kost”, nego (uz pohvalu za samo dvije pjesme: ”Ostajte ovdje” i ”Moja komšinica”) brižnost za njegovu bolju književnu budućnost, ali u svrhu koje da Aleksa mora ”pod hitno” napustiti uvjerenje da je u tu budućnost već čvrsto zakoračio prema onoj od starih Latina: ”Poeta mascitur”.
|
 |
|
 |
Građani Mostara: Našem pjesniku, s ljubavlju (Foto: Ćamil Topuz) |
|
Kao prvo što je preduzeo prema sebi, bilo je da iz glave, za sva vremena, izbaci pomisao na ženidbu i osnutak porodice – jer eto, i bez toga, nije bilo dovoljno iskoristivog vremena da poradi na sebi, tj. umjetničkom dotjerivanju i nežurenju s gotovim proizvodom za objavljivanje. Valjda je to bilo prema onoj narodnoj: ”Ili jare ili pare”, a da se ženio i imao djecu morao bi odustati (najvjerovatnije) i od skromnih rezultata (u budućnosti) koje je dotad imao – s malo izgleda da ubere još poneki ”poen” što ga je imao sa ”Ostajte ovdje” ili ”Moja komšinica”. On je, hvala Bogu, prema sebi postupio rigorozno i krajnje su ”niski udarci” koji su od ponekog bili plasirani (od s nama živućih savremenika) na račun njegove intime i ljubavnog života. Da nije bio strog prema sebi kako je bio – mi danas ne bismo ovdje sjedili (niti bi bilo reprezentativnih skupova iz proteklih decenija) i razmatrali pojedine aspekte njegova uspjelog pjesništva, za kojeg smo sigurni da sadrži desetak (ili petnaest) neprevazilaznih ostvarenja sa ovih prostora. Neka se aktivni pjesnici previše ne upliću u prosuđivanje (tj. da budu i književni kritičari) nečijih pjesničkih dometa i razvojnog puta, jer su i sami uvijek ”u klinču” (ili između čekića i nakovnja) da ih neki dorastao kritičar ne ”poduhvati” na način kako je Popović poduhvatio Aleksu pomenute 1902. jer pitanje bi li našli snage u sebi da štošta verbalnog otrpe i ne upuste se u neproduktivnu polemiku zbog koje bi kasnije zažalili. Tako je neki nadobudni pjesnik – početnik pokušao dezavuisati Jovana Skerlića zbog negativne kritike o njegovom pjesništvu. Dezavuisati tako da ukaže da sam Skerlić nije pjesnik i ne može razumjeti prirodu pjesničke inspiracije – na što je dobio odgovor da kritičar nije kokoš da nosi jaja, ali znade koje je jaje mućak. A Popović i Skerlić bili su najveći autoriteti za kritiku za vrijeme i u narodu iz kojeg je pjesnik Aleksa ponikao.
|
|
Zadnja izmjena: 2004-07-01
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|