Most - Index
Most - Pretplata
Anders Svarstad: Sigrid Undsted, 1910. [Povec'aj]

Index · Novi broj · Arhiva · Trazhi · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 171 (82 - nova serija)

Godina XXIX februar/veljacha 2004.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadrzhaj · Naredna

Misho Maric'
Drago sjec'anje na tuzhan datum

Gledao sam ga na televiziji i uzhivo. S istom radoshc'u.

Slushao sam ga s govornica i preko puta, za bijelim stolovima jutarnjeg Rondoa, popodnevnih Konjusa i vechernje terase hotel ”Neretve”, pod kojom meko shumi rijeka, na mjesechini. Opet, s istom radoshc'u...

Gledao sam ga kako polazhe kamen temeljac tvornici kraj Gacka, neke godine.

”E nek sam i u Gacku neshto uradio”, govorio je poslije. ”Da se oduzhim c'oku. Da su mi Bajramaga i Adem zhivi, pa da vide ovo.”...

(Bajramaga je dedo, Adem otac, koji se sa suprugom Zarifom doselio iz Gacka u Mostar 1914. Dzhemal je rodjen 1917., Adem preselio na ahiret godinu i neshto potom.)

Gledao sam ga na televiziji kako predsjedniku USA, Fordu uruchuje Mehin ”Stari most” i neshto ozbiljno razgovara s Niksonom... S Kosiginom, Indirom Gandi, Huari Bumedijanom, Kenet Kaundom... S predsjednicima drzhava, sultanima, kraljevima, sheicima... U 42 zemlje svijeta. Shta je razgovarao – ne znam, sjec'am se da je imao obichaj sklopiti prste i vrtiti palcheve. Trazhim ga u Konjusima, jutro, nema ga. ”Sigurno je kod komshe”, vele i pokazhu kuc'u s onu stranu ceste. Odem tamo, chujem razgovor iz shtale. U shtali komsho chuchi, muze kravu, predsjednik vlade jedne veoma ozbiljne i uvazhavane drzhave sjedi na tronoshcu i pita ga koliko litara krava daje. Kad odgovori, zakljuchuje: ”Odlichan ti je prilog za Zeleni plan.” Pa mu nazdravi.

Dzhemal i Razija Bijedic' (posljednji snimak)

Dzhemal i Razija Bijedic' (posljednji snimak)

Gledao sam ga s Titom u krugu ”Sokola” u Mostaru na smotri jedinice Teritorijalne odbrane, a rezervni kapetan, Jole Musa predaje raport.

Deset dana kasnije, pred Bijelim dvorom, opet je s Titom, dochekuje uchesnike Samita Nesvrstanih.

”Kad je Idi Amin stupio na crvenu stazu Tito mi shapche: No, bogati, Dzhemale, pogledaj ovog. Ovaj isto velik al gadniji od onog tvog kapetana u Mostaru”, pricha pred Jolom i rajom, u Konjusima. Jole se nije jutio, kasnije je i sam chesto i rado preprichavao zgodu. Bilo je nekog ochinsko – sinovljevskog odnosa izmedju ta dva, po svemu velika Mostarca...

Gledao sam ga na Musali, davno minula ponoc', prati na spavanje penzionisanog konobara, drugara iz djetinjstva, kojem je shec'er udario u noge.

”Samo me ti, Shice, uhvati pod ruku i nishta ne brini. Smjestic'e tebe Djemac u krevet.” Gledao sam ga preko Titovog mosta, ide s Gadafijem, kisha. On je gologlav, Gadafi u kabanici, pod kukuljom.

”Skini mu, Djema, tu kukulju da ga vidimo” dovikne neko sa strane. Skine. Gadafi ga gleda zachudjeno, on shiri ruke, pokazuje na narod natiskan po trotoaru, pa se smiju obojica... Gledao sam ga na fotografiji: stavio unuchic'e na koljena, koshulja kratkih rukava, nasmijan. Umio je da se smije i pamtim ga tako, a uz jedan 14. Februar, Dan oslobodjenja Mostara, gledao sam i kako plache pred pjesmom mostarskih djevojchica o tom Danu do kojeg mnogo njegove skojevske raje nije stiglo...

Gledao sam ga kako se vatri pod Bijelim brijegom, kako zdushno aplaudira momcima u crvenom shto jure fudbalsku loptu...

Gledao sam ga na Petrovoj Gori, Deseta smotra izvidjacha Jugoslavije, desetine hiljada momaka i djevojaka, od Vardara pa do Triglava, na poljani, sa zastavama i u uniformama, kao cvjetovi. Pochasni predsjednik, sjedi u prvom redu s vodjama medjunarodnih delegacija, rukovodstvom Hrvatske i izvidjachkim starjeshinama na drvenoj dasci polozhenoj na dva panja. Na pozornici sam, vodim program. Malo-malo dizhe palac, ohrabruje me. U jednom chasu ona daska pukne, svi se strovale na zemlju. Neugodna situacija, muk. Prokomentarishem u mikrofon: ”Pala nam je vlada, nadam se bez vec'ih posljedica.” Sjedi na zemlji, prijeti prstom, a smije se. U planinskoj kuc'i, na prijemu, zove me. ”Sve si kupio od one furde, Voljevice. To je samo njemu nalik. Slushaj, hajmo na terasu da poprichamo. Reci Luki da nam poshalje po shljivu, dobra im shljiva, i malo meze, a nek kazhe onim poljskim harcovima da c'u ih poslije primiti.” Pita shta ima novo u Mostaru, kazhe da ”Kishe” moraju imati ljepshe kostime, a tjera me da jedem. ”Suv si, brate, ko grana. Morash jesti. Gledaj u mene socijalizma” – tapshe se po stomaku...

Gledao sam ga u vrh svechanog stola, u bashti Doma JNA na ruchku s drushtveno politichkom i ekonomskom Hercegovinom, a na dnu stola smo Ico i ja kao neka kultura. Skida kravatu, otkopchava koshulu, pripeklo. Prilazi mu Mate Baroti, konobar u svechanim gradskim prilikama, pita: ”Druzhe, predsjedniche, shta c'ete popiti?” Ico ga preduhitri: ”Viski, shto mu je i rahmetli babo pio.” Tishina je, a on se se poche grohotom smijati. Ostali prihvate. ”Furdo mostarska” veli...

Nedjelja je, jutro je, ljeto je. Sjedimo na Rondou, prva jutarnja. Masa svijeta, dosta mlada, prolazi Rondoom i okrec'e prema Balinovcu. Pita gdje c'e taj svijet tako rano.

Kazhem: ”Na misu.”

”Uvijek isto. Onih poratnih godina postave me za predsjednika Narodnog odbora sreza. Najavi mi se grupa Mostaraca, Muslimana. Hoc'e mejtef. Te se ja pripremim. Evo ih zorom, 5-6, stariji ljudi, sve ih znam. Kako na vrata, ustanem, pozdravljam: Dobro jutro drugovi, izvolite. Odzdravljaju, recitatorski, uglas: Sabahajrolus, Djemaga. Gdje me nadjoshe, nikad me niko nije zvao Djemaga. Rukujem se sa svima, ponudim da sjednu, pitam je li kafa po c'eifu? Vele da su prvu vec' popili ali mozhe jedna ”Predsjednikova, na drzhavni troshak.” E sad c'u i ja malo po njihovu pa se pravim nevjesht, pitam: kojim hairom, drugovi? Kazhu. Pa ja pochnem. O novim vremenima, o obnovi i socijalistichkoj izgradnji, o prioritetu obdanishta, osnovnih i srednjih shkola, a nakon finih dvadesetak minuta poentiram s bratstvom i jedinstvom. C'ute. Mislim: evo ih, legli. Na to c'e najstariji: ”Dina ti, Djemaga, jesi li ti ishao u mejtej?” Opet me nadje. Zna da sam mu sa sinom ishao, te shta c'u, kazhem: jesam. Docheka me na prvu: ”Pa shta ti fali, eto bi dva dobra Vlaha od tebe mogli napraviti. ”Propade mi pricha. Eto vas tamo, velim... Ne mozhesh ti nishta narodu na silu nametnuti, a Mostarcima pogotovo.”...

Gledao sam ga kako se veseli s tim Mostarcima, privatno, u crvenom salonu hotel ”Neretve”. Par iz umjetnosti, par iz novinarstva, par iz njegovih shkolskih klupa; gradski svijet... Tabire se sjec'anja, prichaju vicevi, gemishta... U neko doba pita: ”Zna li iko gdje je onaj Karic', da ga zovemo i kompletiramo.” Telefonom, s recepcije, nadjem Fadila u Chapljini, u ”Mogorjelu”. Taman zavrshili svirku, pakuju instrumente. Velim tako i tako, Dzhema pita za tebe. Obradova se. Nakon pola sata chujemo harmoniku niz stepenice, a onda se pojavljuje Fadil i pochinje: ”A moj Aljo crne ochi.” Ustaje, podizhe ruke, ide prema Fadilu, prebaci mu ruku preko ramena, pjeva s njim ... Ostalo se do pred zoru. Govorio je: ”Nema pjesme nad ’A moj Aljo crne ochi’”...

Gledao sam na TV-u 17. januara 1977. krhotine aviona na snijegom poprskanim padinama planine Inach, kod Kresheva. Nije mushki – plakao sam. Nisam zbog funkcije, ona je nadomjestiva. Plakao sam za finim chovjekom, Dzhemalom Bijedic'em, koji nije. Za Razom, za svih 8 nastradalih... Nad tugom onih koji su ih chekali, a nec'e im doc'i...

Sutradan me odrede da vodim program radio Mostara. Svi jugoslavenski tv i radio centri, od republichkih do lokalnih, emituju klasiku, posmrtne marsheve. Suva, deprimirajuc'a pogrebna muzika, bez pjevanja. Red muzike, red telegrama. Od Titovog iz Tripolija do kamarata iz Rudnika mrkog uglja u Mostaru... Onda zamolim Dzhemu Shunju, tonca da pripremi ”A moj Aljo crne ochi.” U najavi kazhem sjec'anje na onu veselu noc' u hotel ”Neretvi” pa krene pjesma. Prvi se uspio javiti jedan drug, zvanichno. Da me pita jesam li poludio. A onda je zvao obichan narod. Njihova tuga nije oskrnavljena... Jeste Dzhemal Bijedic' bio Vlast. Ali jeste, uz Mujagu Komadinu, najposhtovaniji i najobljubljeniji narodni tribun kojeg je Mostar rodio. Jer su uvijek, i prije svega, bili Mostarci...

Otud ovo neutrnulo, drago sjec'anje uz tuzhan datum.

Prethodna · Sadrzhaj · Naredna

Rahman Shabanovic': Stari most [Povec'aj]

Index · Novi broj · Arhiva · Trazhi · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2004-06-30

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden