Most - Index
Most - Pretplata
Anders Svarstad: Sigrid Undsted, 1910. [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 171 (82 - nova serija)

Godina XXIX februar/veljača 2004.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Mišo Marić
Drago sjećanje na tužan datum

Gledao sam ga na televiziji i uživo. S istom radošću.

Slušao sam ga s govornica i preko puta, za bijelim stolovima jutarnjeg Rondoa, popodnevnih Konjusa i večernje terase hotel ”Neretve”, pod kojom meko šumi rijeka, na mjesečini. Opet, s istom radošću...

Gledao sam ga kako polaže kamen temeljac tvornici kraj Gacka, neke godine.

”E nek sam i u Gacku nešto uradio”, govorio je poslije. ”Da se odužim ćoku. Da su mi Bajramaga i Adem živi, pa da vide ovo.”...

(Bajramaga je dedo, Adem otac, koji se sa suprugom Zarifom doselio iz Gacka u Mostar 1914. Džemal je rođen 1917., Adem preselio na ahiret godinu i nešto potom.)

Gledao sam ga na televiziji kako predsjedniku USA, Fordu uručuje Mehin ”Stari most” i nešto ozbiljno razgovara s Niksonom... S Kosiginom, Indirom Gandi, Huari Bumedijanom, Kenet Kaundom... S predsjednicima država, sultanima, kraljevima, šeicima... U 42 zemlje svijeta. Šta je razgovarao – ne znam, sjećam se da je imao običaj sklopiti prste i vrtiti palčeve. Tražim ga u Konjusima, jutro, nema ga. ”Sigurno je kod komše”, vele i pokažu kuću s onu stranu ceste. Odem tamo, čujem razgovor iz štale. U štali komšo čuči, muze kravu, predsjednik vlade jedne veoma ozbiljne i uvažavane države sjedi na tronošcu i pita ga koliko litara krava daje. Kad odgovori, zaključuje: ”Odličan ti je prilog za Zeleni plan.” Pa mu nazdravi.

Džemal i Razija Bijedić (posljednji snimak)

Džemal i Razija Bijedić (posljednji snimak)

Gledao sam ga s Titom u krugu ”Sokola” u Mostaru na smotri jedinice Teritorijalne odbrane, a rezervni kapetan, Jole Musa predaje raport.

Deset dana kasnije, pred Bijelim dvorom, opet je s Titom, dočekuje učesnike Samita Nesvrstanih.

”Kad je Idi Amin stupio na crvenu stazu Tito mi šapče: No, bogati, Džemale, pogledaj ovog. Ovaj isto velik al gadniji od onog tvog kapetana u Mostaru”, priča pred Jolom i rajom, u Konjusima. Jole se nije jutio, kasnije je i sam često i rado prepričavao zgodu. Bilo je nekog očinsko – sinovljevskog odnosa između ta dva, po svemu velika Mostarca...

Gledao sam ga na Musali, davno minula ponoć, prati na spavanje penzionisanog konobara, drugara iz djetinjstva, kojem je šećer udario u noge.

”Samo me ti, Šice, uhvati pod ruku i ništa ne brini. Smjestiće tebe Đemac u krevet.” Gledao sam ga preko Titovog mosta, ide s Gadafijem, kiša. On je gologlav, Gadafi u kabanici, pod kukuljom.

”Skini mu, Đema, tu kukulju da ga vidimo” dovikne neko sa strane. Skine. Gadafi ga gleda začuđeno, on širi ruke, pokazuje na narod natiskan po trotoaru, pa se smiju obojica... Gledao sam ga na fotografiji: stavio unučiće na koljena, košulja kratkih rukava, nasmijan. Umio je da se smije i pamtim ga tako, a uz jedan 14. Februar, Dan oslobođenja Mostara, gledao sam i kako plače pred pjesmom mostarskih djevojčica o tom Danu do kojeg mnogo njegove skojevske raje nije stiglo...

Gledao sam ga kako se vatri pod Bijelim brijegom, kako zdušno aplaudira momcima u crvenom što jure fudbalsku loptu...

Gledao sam ga na Petrovoj Gori, Deseta smotra izviđača Jugoslavije, desetine hiljada momaka i djevojaka, od Vardara pa do Triglava, na poljani, sa zastavama i u uniformama, kao cvjetovi. Počasni predsjednik, sjedi u prvom redu s vođama međunarodnih delegacija, rukovodstvom Hrvatske i izviđačkim starješinama na drvenoj dasci položenoj na dva panja. Na pozornici sam, vodim program. Malo-malo diže palac, ohrabruje me. U jednom času ona daska pukne, svi se strovale na zemlju. Neugodna situacija, muk. Prokomentarišem u mikrofon: ”Pala nam je vlada, nadam se bez većih posljedica.” Sjedi na zemlji, prijeti prstom, a smije se. U planinskoj kući, na prijemu, zove me. ”Sve si kupio od one furde, Voljevice. To je samo njemu nalik. Slušaj, hajmo na terasu da popričamo. Reci Luki da nam pošalje po šljivu, dobra im šljiva, i malo meze, a nek kaže onim poljskim harcovima da ću ih poslije primiti.” Pita šta ima novo u Mostaru, kaže da ”Kiše” moraju imati ljepše kostime, a tjera me da jedem. ”Suv si, brate, ko grana. Moraš jesti. Gledaj u mene socijalizma” – tapše se po stomaku...

Gledao sam ga u vrh svečanog stola, u bašti Doma JNA na ručku s društveno političkom i ekonomskom Hercegovinom, a na dnu stola smo Ico i ja kao neka kultura. Skida kravatu, otkopčava košulu, pripeklo. Prilazi mu Mate Baroti, konobar u svečanim gradskim prilikama, pita: ”Druže, predsjedniče, šta ćete popiti?” Ico ga preduhitri: ”Viski, što mu je i rahmetli babo pio.” Tišina je, a on se se poče grohotom smijati. Ostali prihvate. ”Furdo mostarska” veli...

Nedjelja je, jutro je, ljeto je. Sjedimo na Rondou, prva jutarnja. Masa svijeta, dosta mlada, prolazi Rondoom i okreće prema Balinovcu. Pita gdje će taj svijet tako rano.

Kažem: ”Na misu.”

”Uvijek isto. Onih poratnih godina postave me za predsjednika Narodnog odbora sreza. Najavi mi se grupa Mostaraca, Muslimana. Hoće mejtef. Te se ja pripremim. Evo ih zorom, 5-6, stariji ljudi, sve ih znam. Kako na vrata, ustanem, pozdravljam: Dobro jutro drugovi, izvolite. Odzdravljaju, recitatorski, uglas: Sabahajrolus, Đemaga. Gdje me nađoše, nikad me niko nije zvao Đemaga. Rukujem se sa svima, ponudim da sjednu, pitam je li kafa po ćeifu? Vele da su prvu već popili ali može jedna ”Predsjednikova, na državni trošak.” E sad ću i ja malo po njihovu pa se pravim nevješt, pitam: kojim hairom, drugovi? Kažu. Pa ja počnem. O novim vremenima, o obnovi i socijalističkoj izgradnji, o prioritetu obdaništa, osnovnih i srednjih škola, a nakon finih dvadesetak minuta poentiram s bratstvom i jedinstvom. Ćute. Mislim: evo ih, legli. Na to će najstariji: ”Dina ti, Đemaga, jesi li ti išao u mejtej?” Opet me nađe. Zna da sam mu sa sinom išao, te šta ću, kažem: jesam. Dočeka me na prvu: ”Pa šta ti fali, eto bi dva dobra Vlaha od tebe mogli napraviti. ”Propade mi priča. Eto vas tamo, velim... Ne možeš ti ništa narodu na silu nametnuti, a Mostarcima pogotovo.”...

Gledao sam ga kako se veseli s tim Mostarcima, privatno, u crvenom salonu hotel ”Neretve”. Par iz umjetnosti, par iz novinarstva, par iz njegovih školskih klupa; gradski svijet... Tabire se sjećanja, pričaju vicevi, gemišta... U neko doba pita: ”Zna li iko gdje je onaj Karić, da ga zovemo i kompletiramo.” Telefonom, s recepcije, nađem Fadila u Čapljini, u ”Mogorjelu”. Taman završili svirku, pakuju instrumente. Velim tako i tako, Džema pita za tebe. Obradova se. Nakon pola sata čujemo harmoniku niz stepenice, a onda se pojavljuje Fadil i počinje: ”A moj Aljo crne oči.” Ustaje, podiže ruke, ide prema Fadilu, prebaci mu ruku preko ramena, pjeva s njim ... Ostalo se do pred zoru. Govorio je: ”Nema pjesme nad ’A moj Aljo crne oči’”...

Gledao sam na TV-u 17. januara 1977. krhotine aviona na snijegom poprskanim padinama planine Inač, kod Kreševa. Nije muški – plakao sam. Nisam zbog funkcije, ona je nadomjestiva. Plakao sam za finim čovjekom, Džemalom Bijedićem, koji nije. Za Razom, za svih 8 nastradalih... Nad tugom onih koji su ih čekali, a neće im doći...

Sutradan me odrede da vodim program radio Mostara. Svi jugoslavenski tv i radio centri, od republičkih do lokalnih, emituju klasiku, posmrtne marševe. Suva, deprimirajuća pogrebna muzika, bez pjevanja. Red muzike, red telegrama. Od Titovog iz Tripolija do kamarata iz Rudnika mrkog uglja u Mostaru... Onda zamolim Džemu Šunju, tonca da pripremi ”A moj Aljo crne oči.” U najavi kažem sjećanje na onu veselu noć u hotel ”Neretvi” pa krene pjesma. Prvi se uspio javiti jedan drug, zvanično. Da me pita jesam li poludio. A onda je zvao običan narod. Njihova tuga nije oskrnavljena... Jeste Džemal Bijedić bio Vlast. Ali jeste, uz Mujagu Komadinu, najpoštovaniji i najobljubljeniji narodni tribun kojeg je Mostar rodio. Jer su uvijek, i prije svega, bili Mostarci...

Otud ovo neutrnulo, drago sjećanje uz tužan datum.

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Rahman Šabanović: Stari most [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2004-06-30

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden