Prisustvujem prvi put sastanku redakcije čikaškog lista Zambak -
BiH Odjek. Preletjeh pogledom preko petnaestak prisutnih.
Polovina ih je iz stare garde imigranata u SAD, onih koji su
stigli poslije 1945. godine. Neki su, još kao maloljetni, s očevima
ili starijom braćom pobjegli već u maju četrdeset pete, putevima
Blajburga, kao saradnici okupatora. Drugi su ilegalno napuštali
Titovu Jugoslaviju jer nisu prihvatali komunizam i
socijalizam. Treći su prešli granice pošto je komunizam
bio negativno raspoložen prema vjeri. Druga polovina su novi
imigranti, pristigli od 1993. do 1995. godine, bježeći od rata,
od novih ustaša, od novih četnika, protjerani doktrinom etničkog
čišćenja. Vidim da su sva lica napeta, da su duhovi naoštreni,
nakostriješeni. Jedni sumnjičavo gledaju na ”došlje” spremni
da neke od njih anatemišu kao ”bivše komunjare”. Većina ih
tvrdokorno zastupa bošnjačko-muslimansku tezu, smatrajući da
je proglašenjem BiH kao samostalne države muslimanski
narod najzad došao do daha, do prostora za slobodno iskazivanje
vlastitog narodno-religioznog bića. Spremno i oštro udaraju na sve
one koji nisu za takav pristup, koji se odriču vjere kao osnovnog
fundamenta narodnosti. Pomislih kako i ta redakcija sadrži u sebi
sve elemente balkanske istorije, sve njene zloćudnosti,
kontroverze, nesporazume, sudare, iskrenja. Sada su spremni da se
međusobno zavade, da se potuku, svaki u ime svoje ”čiste” nacionalne
ideje, ne uzimajući u obzir da su svi stradalnici, bez obzira koje
bio uzrok tih stradanja, da ni krivi ni dužni plaćaju cehove tuđim
grijesima, možda i svojih pradjedova i djedova, ne razmišljajući o
pogubnosti međusobnog trvenja zbog stvarnih ili umišljenih razloga.
Oh, taj prokleti Balkan, odnosno kako kažu Amerikanci:
Demnd Bolkon!
... Ti ne upotrebljavaš naš, bosanski jezik, kada pišeš za
”BH Odjek”!, prigovara mi član Savjeta lista Hadžer.
... Kako i na šta misliš?, odgovaram plahovito, nakostriješeno,
spreman da se pobunim iz dubine bića, kao uvijek kada mi opetuju
jednu te istu primjedbu. Pišem jezikom kojim se služim već šest
decenija. To je jezik moje sredine, mog grada, naroda s kojim sam
toliko dugo živio u središtu Hercegovine, gdje su
najpoznatiji lingvisti za domaći jezik prikupljali građu za njegovu
najizvorniju i najčistiju varijantu, srpskog, hrvatskog,
bosanskog.
... To se tebi samo tako čini, uporno će Hadžer. Taj jezik je,
međutim, nametnut, u periodu komunizma i velikosrpskog diktata,
putem škola, televizije, radija i tvojih novina, iz beogradske
nacionalističke kuhinje navodne pismenosti, a ni Hrvatima
nije mahane. Eto, na primjer, u tebe su naš sahat i sahati po
njihovom: sat i sati! Kasapljenjem našeg narodnog jezika i
nametanjem svoga kao gramatički jedino ispravnog oni nam oduzimaju
suštinu narodnog bića, odvajaju od vjere i narodnog entiteta, tvrdim
ti da to rade smišljeno, dugoročno, zbog toga i nema među nama
kohezije niti sloge. Ima u tvojim tekstovima sijaset takvih tuđica
od kojih mi se diže kosa na glavi.
... Nije mi jasno šta su za tebe tuđice a šta ”domaćice”, ali znam
da je moj jezik uistinu naški. Nazovi ga ti kako ti drago,
bosanski, bošnjački, srpsko-hrvatski, hrvatski ili srpski, to
govoru ne može odbiti ni jednog jedinog slovceta. U mom Gradu svi,
od pamtivjeka, od bir-vakta, govore sat i sati, a ne sahat i sahati,
premda je slovo H prisutno svugdje gdje nam lijepo zvuči, tamo gdje
umekšaje riječi, kao pamuk glavu novorođenčeta. Recimo hava, havan,
Muhamed, gluh, hećim i tako dalje... Mi govorimo kafa a ne kahva.
Ali kad god sam naručivao kahvu kod Omera u Ljubuškom,
onog što je na glavnoj ulici držao kafanu i stupao tek izpržena zrna
u drevnoj drvenoj stupi na pločniku ulice, pa bi se čitava čaršija
uzmirisala od kahve. Iz poštovanja prema njenom kvalitetu, koji je
bio jedinstven i neponovljiv, svi smo uzvikivali: Omere,
deder jednu kahvu!
... Vidim ja da si ti nasjeo na njihove nasilničke metode i škole,
još si i dalje u mutnim vodama onih vakata u kojim su nas
pritiskivali i mljeli. Ne valja ti to, ne valja, ahbabu!
... Čuj, prijatelju, ti možeš govoriti kako hoćeš i nazivati taj
jezik bilo kojim imenom, meni to ne smeta. Ali, reci mi, gdje je
početak tog jezika, kojim želiš da govorimo svi mi, Bosanci i
Hercegovci - Muslimani, a znam gdje mu je, po tebi završetak,
tamo gdje ste mu ti i tebi slični zajazili slobodne tokove i
utjerali u svoje betonirane duhovne obale, kanale i kanalčiće. Da li
ga smještaš već u prvo stoljeće osmanlijske vladavine, ili
nešto kasnije, ili se vraćaš do vakta bogumila? Da li da
upotrebljavamo sve turcizme i sve arabizme iz perioda
proteklih četiri - pet vijekova, da bi smo dokazali da smo
muslimani, Bošnjaci, ili možda da preuzimamo izraze iz vremena
Kulina Bana? Ti misliš ako kažeš da zijaretiš rodbinu,
umjesto posjećuješ, da si onda istinski musliman i Bošnjak.
Meni zijaret ne smeta u literaturi, pa ni u svakodnevnom jeziku,
tamo gdje su ljudi usvojili i upamtili tu riječ do dana današnjeg.
Ali zvuči mi arhaično ako ga, nasilu, u svoj govor gura
intelektualac, tvog kova, nastojeći da se iskaže kao pravi
Bošnjak. Ako misliš da taj jezik prošlosti treba jednom za
svagda cimentirati, konzervirati i ozakoniti kao statičnu veličinu,
od koje ne smije biti pomaka, onda je to isto kao zaustavljati
tokove moćne rijeke, zamrznuti virove života i razvoja čovjeka,
njegovog duha, misli i izraza!
|
Jezik je, međutim, poput proljetnih kiša u kraškim područjima i
izvorišta u grotlima hercegovačkih stijena. Te kiše su svake godine
drukčije, nekad pomahnitale, plahovite, nekad smirenije, saburli -
kako ti voliš da kažeš. I svakog proljeća one izbijaju sa istih
izvorišta, koja su nepresušno vrelo jednog te istog vodotoka. Ali
klokotave, žuborave, virovite vode uvijek šikljaju iz novih malih
procjepa u kamenim škripovima, prskaju na drukčiji način,
razlijevaju se sve novim i novim površinama i koritima, obogaćuju se
pritokama, a time obogaćuju same sebe, nadograđuju se i mijenjaju
ritam žuborenja. Isto je tako sa jezikom. Svaka nova generacija
unosi u jezik nove izraze, starim daje drukčija značenja. Naš jezik
je rezultanta ukrštanja sadržaja, načina i karaktera govora
Slovena, Turaka, Talijana, Arapa, Austrougara, Hrvata, Srba, Mlečana,
ima u njemu elemenata ilirskog govora, Gota i Vizigota,
talijanskih i grčkih riječi, stalno ga oplođavaju prozaisti i
pjesnici novim izrazima. U tome i jeste draž jezika, to što se
ukrštavanjem stalno nanova rada i bogati. A ti bi da to zaustaviš,
da okameniš, da svi danas govorimo isključivo arhaikom predaka,
premda vrijeme i život nemilosrdno brišu tu arhaiku, ne radi nekog
pukog kvazimodernizma, već jednostavno što to mora tako biti, što se
stvara prostor za nove riječi i izraze.! A to o negiranju našeg
jezika, o nametanju svog, u mnogome je istinito, ali nije ni u kom
slučaju recept za uobličenje govora jednog naroda, jedne sredine.
Hadžer me gleda uporno, gotovo me probada izoštrenim
tvrdinama koje poput vodoravno usmjerenih kamenih stalaktita strše
iz njegovih očnih duplji, malčice više primaknutih korjenu nosa od
uobičajene ljudske normale. Ni uz najveće napore ne mogu da prodrem
dalje od tog zelenkastog čelika na Hadžerovim očnim
jabučicama. Iskusio sam već takve sagovornike, koji svojim moždanim
vijugama ozakone, jednom za svagda, duhovne, idejne, kulturne i
druge norme, svrstaju ih u šeme čelikom armiranih zidova, traže da
se svi uklope u njihove tjeskobe, milom ili nasilu, osuđuje
unaprijed sve one koji se ne povinjavaju tom njegovom vještački
stvorenom svijetu ljudskih vrijednosti i kvaliteta, što ima malo
veze sa njegovanjem autohtonog narodnog jezika, kao jednog od
stubova zaokruženja bića jednog naroda. Za njega je takav vještački
uobličeni bosanski jezik, kojeg radije naziva bošnjačkim, bezuslovni
temeljac snažnog, postojanog, odanog Bošnjaka. A kada to
dvoje sabere, bošnjački jezik plus bošnjačko opredjeljenje,
zbir je jednak pravom muslimanu- vjerniku. Ko to ne prihvata, nije
ni musliman, ni Bošnjak, ostaje ispražnjena koža
nazovi nacionalnog bića...
Eto, daj se sada prilagođavaj američkom izgovoru engleskog jezika,
kad ti kažu da ni svoj, rođeni, maternji, domovinski, zavičajni, ne
govoriš i ne pišeš kako valja, odnosno ne upotrebljavaš kako treba!
Koliko ljudska psiha, tradicija, ideologija, mentalitet, patriotizam..,
mogu biti stvaralačke, ali istovremeno i tvrdoglave, razgrađujuće
kategorije; često su snažni vjetar u jedra lađe progresa, ali isto
tako često usporavaju joj plovidbu ili je zaustavljaju, vještačkim
talasima.
Kćerka uzela slobodan dan, svakako neplaćeni, jer u Americi
gazde ne dijele takve dane iz rastvorene šake, ako radiš - dobijaš
dnevnicu, ako ne radiš - nema dolara, ko voli nek izvoli! Mora nas
odvesti najprije do ureda Socijalnog osiguranja, da dobijemo
svoje socijalne brojeve. Onda na Public Aid, Pablik Ejd, u
prevodu Javnu pomoć SAD, tamo gdje određuju socijalnu pomoć
za izbjeglice i imigrante u trajanju od tri, možda šest mjeseci, a
ako se posreći i cijelu jednu godinu, dok ne nađemo, zapošljenje.
Taj socijalni broj, sa devet cifara - kaže nam kćerka - predstavlja
čarobnu cifru u Sjedinjenim Državama. On se, odmah po
dobijanju, ukuca u centralnu banku podataka svih pedeset
američkih federalnih država, iza njega ime i prezime i svi
ostali podaci vlasnika tog broja, nakon čega svaka jedinka počinje
svoj punopravni život u Americi, kao da se tek, opet, rodila,
od tog momenta računa se da je živa, da postoji i da je tu. Od tog
trenutka, uz socijalni broj, neprestano se ukucavaju sve novi i novi
podaci: adresa stanovanja, broj telefona, brojevi financijskih
računa, bračno stanje, posjedovanje kuće, automobila, dionica na
berzama, uzeti krediti, zaduženja i urednost u otplaćivanju
kreditnih rata, kazne, one veće, saobraćajne, kao i krivične. Sve
što je nekada, u domovini, moglo predstavljati i ličnu intimu,
porodičnu tajnu, počesto i tajne u dosijeima državne bezbjednosti,
otkriva se u tom američkom kompjuterskom fajlu, odnosno
folderu.
Procedura u zgradi Social Security išla je prilično glatko i
brzo. Oboje smo morali, najprije, predati, podebeloj službenici,
Crnkinji, svoje bijele papiriće one iste koje smo dobili u
jednoj velikoj prostoriji aerodroma u Njujorku, čim smo
sletjeli na tle Država. Tada su nam, u ta dva pravougaona papira, ne
veća od dopisnica (kako samo, često, male stvari, naizgled
beznačajne sitnice, sudbinski određuju živote ljudi!), unijeli
osnovne podatke, dan i čas dolaska i registracije. Zatim su nam
ispisali neku beskrajno dugačku cifru, Alien Number - rekoše,
”broj stranca” u SAD, sa tri slova ispred niza cifara, koja
će nam, narednih mjeseci, sve dok ne dobijemo ”zelene” kartone
rezidenata, stalnih stanovnika SAD, služiti kao ona čarobna
šifra iz orijentalnih priča: Otvori se, Sezame! S tim
kartonom možemo se odmah, tog trenutka, zaposliti u Americi,
zarađivati, ali, obavezno, i prijavljivati porez. Svojim krupnim
očima, neobično bijelih, krvnim kapilarima išaranih beonjača,
službenica brzo preletje, najprije jedan, pa drugi karton, klimnu sa
odobravanjem glavom, vrati nam te papire-univerzalne pasoše, ispisa
na posebne kartončiće socijalne brojeve, pruži nam ih na dlanove
kroz mali otvor na šalteru, osmjehnu se više nego bijelo, izusti: Pa
neka vam je srećno u Americi! Have a goog time in the States!
Kćerka ponovo pali motor svog ”bjuika” elegantne tamno-plave
boje, osjećamo se u njemu gospodski, rokfelerovski; uzima pravac
prema obližnjem autoputu, ”preskače” limuzinom preko raskršća, sa
jednog na drugi spojni put, a ta raskršća se klupčaju na svaku
milju-dvije, kao džinovski komadi bureka u frkovima, već nas hvata
strah kako ćemo sami voziti tim košmarom?
U čekaonici državne ustanove Public Aid, Javne pomoći, mnogo
stranki djevojaka, žena, djece, staraca, invalida... Kao da su u
njoj izloženi svi primjerci ljudi iz američkog melting pot-a, lonca
za tiho kuhanje i pretapanje barem stotinjak naroda, nacija, vjera,
mentaliteta, boja kože, svih onih koji su našli i još uvijek nalaze
utočište u Americi, koja uporno, mameći sve nove i nove
imigrante, nudi ostvarenje svog ”američkog sna”. Među njima
prepoznajem Hispanoamerikance - imigrante iz Južne Amerike,
nema mnogo muke da raspoznam i Indijce, karakterističnog niskog
rasta, mršavih, lomnih figura i posebnog, nekako mekanog izgovora
engleskog jezika, kao da mu tepaju. Odmah odgonetam i
Dalekoistočnjake - Kineze, Koreance, Vijetnamce, Japance... Ali
ne mogu pogoditi ko je iz koje države, čak i kada im čujem govor.
Jer, premda znam dosta engleskog, ruskog i arapskog, ponešto
od francuskog, talijanskog i njemačkog, ipak ta daleka
azijska jezička grupa mi je potpuna tajna, čini mi se da svi oni
ne izgovaraju riječi, već mrmljaju i gunđaju neke čudne samoglasnike
i suglasnike.
Nikad, ni u primisli, nisam dijelio ljude na niži i viši stalež,
nije se to slagalo sa filozofijom i etikom socijalizma u kojem sam
odrastao i vaspitan. Ali u toj čekaonici svi su mi, od početka,
ličili na društveni stalež sa dna socijalne ljestvice, na talog
muteži, na one koji mole pomoć, koji traže milostinju od moćnih
Država, premda ne pružaju, prosjački, ruke. Na svim tim raznobojnim
licima, najrazličitijih, često egzotičnih fizionomija, vidi se
nervoza, napeto iščekivanje, zabrinutost, čak i strah, valjda zbog
pitanja koje ih muči: da li će uopšte dobiti pomoć, a ako je i
dobiju, kolika će biti i kako će dugo trajati?
Kad se nađosmo u svijetloj, pa ipak, učini mi se, tmurnoj i odbojnoj
čekaonici Javne pomoći države Illinois, odjednom se nekako
urušismo sami u sebi, postašmo maleni, majušni, beznačajni u svojim
najdubljim nutrinama, poput Palčića i Pinokija iz dječijih
priča, poniženi, uvrijeđeni, ražalošćeni, postiđeni, ne pred tim
svijetom oko nas koji, sigurno, ima iste osjećaje, već pred samim
sobom, onim ”sobom” koje pamtimo iz domovine, kada smo bili ”prava
gospoda”, premda je ta riječ - gospodin - u socijalizmu bila
anatemisana.
Odjednom mi se učini da odnekud poznajem čovjeka srednjih godina,
koji je sjedio na maloj, neudobnoj, metalno - plastičnoj stolici, na
drugom kraju prostorije, uz zid. Pa da, sigurno ga poznajem, da to
nije drug Gutić, nekadašnji predsjednik komisije za
informisanje Centralnog komiteta? Jeste, on je to, drug
Gutić! Ne, nije to drug Gutić! Čovjek baci brz pogled
prema meni, onda ga istom takvom brzinom vrati na novine ispred sebe,
vidim da su iz naših krajeva. Učini mi se da on, u stvari, ne čita,
već ispod obrva, kriomice, pogledava u mom pravcu. Zatim drug
Gutić odjednom ustade, krenu prema meni, na ustima mu osmijeh
pitanja, nedoumica, čudenja i radovanja, progovara tiho: Niste li vi
drug Mugda? Klimnuh glavom, prošaptah kao da smo u crkvi ili
džamiji: Da, ja sam to. A vi ste drug Gutić..?
Obje desnice, i moja i Gutićeva, poletješe jedna ka drugoj,
čvrsto se i obradovano, prsti i dlanovi, stežu jedni oko drugih.
Vidim i na Gutićevom licu onaj izraz napetog očekivanja,
pomalo stida, pomalo poniženja, pomalo isčuđavanja. On najprije
sliježe ramenima pa reče: Vidi, Mugda, šta nas snađe!
Pa šta nas je to snašlo, pomislih po ko zna koji put otkako je počeo
rat, tražeći, po milioniti put, odgovor na pitanja: zašto, zbog čega,
kako..? Valjda zbog toga što smo imali tu nesreću da se rodimo i
živimo na tom prokletom Balkanu, gdje se istorija uvijek
poigravala sa ljudima, a možda bi bilo bolje reći: gdje se ljudi, od
pamtivijeka, poigravaju sa istorijom, koju stvaraju svojim djelima i
nedjelima, pa im se ona stalno sveti. Jer Istorija je Velika Dama,
ćudljiva, kapriciozna, osvetoljubiva. Ona se pravi da je pod papučom
ljudi, kao što se sve supruge, prvih bračnih dana, prave da je
muževljeva najstarija i zadnja, pa se onda, polako ali sigurno,
prirođenom ženskom strategijom i lukavstvom, atributima kojih, možda,
ni same nisu svjesne, otmu, uspostavljajući, mic po mic, svakog dana
po slamku više, svoj red u kući.
Pa da, ljudi misle da drže pod papučom Veliku Istoriju, a u stvari
su oni NJENI veliki papučari, premda svojim djelima i nedjelima krče
široke trase za njen nezadrživi, gosposni, nadmeni i pošprdni hod.
Zatim razmijenišmo riječi i rečenice uobičajene pri susretu
izbjeglica sa područja Titove Jugoslavije:
... Vidje li šta nam se desi?
... Vidjeh! Nacionalisti, da im sve po spisku!
... Jašta, sve im po spisku, od pra, pradjedova, do dana današnjeg!
Ko bi pomislio da nam se TO moglo desiti?
... Niko nikad ne bi pomislio da je TO uistinu moguće! Taj naš
prokleti, nemogući Balkan, uvijek isto, iz generacije u generaciju!
- uskliknu Gutić, sa vidnim olakšanjem, kao da izbaci iz sebe
gomilu mučnine.
... Pa da, Balkan je svemu kriv! - nadovezah se ja,
pomislivši kako je to otrcana, prazna fraza, - koja i meni, i
Gutiću, i svim ostalim, služi, navodno kao uvjerljivi alibi,
premda znamo da je hiljadama puta iznošen kao dokaz odbrane i
nevinosti, izblijedio od upotrebe i nepotrebnog prepiranja u vodama
ključale istorije i usijanih mitskih strasti, proziran, neuvjerljiv
čak i za suca - početnika.
Naš dijalog prekinu pojava, na vratima glavnog ulaza u službene
prostorije, sitne figure žene srednjih godina, tanjušne, tamnjikavog
tena, kao ćad gar crnih očiju, nasred čela joj je mali, okrugli,
crveni, vidi se po svemu umjetni mladež Ona je Indijka,
pogodih odmah. Začu se prozivajući glas te žene: Mjudždajm
Kejrejbig and Emajra Kejrjebeg.
Nismo, ni ja ni supruga, u prvi mah, reagovali. Sigurno da ta
Indijka izgovara jedno od onih čudnih imena i prezimena
Dalekoistočnjaka, možda baš nekih Indijaca. Malo zatim
počeh da spelujem svoje ime i prezime. Englezi A izgovaraju
kao EJ, U kao JU, K kao KEJ, E kao I. O, bože dragi, i svih ranijih
godina, učeći i govoreći engleski, stalno se pitao: kako se E
može nazvati I, kako A može biti EJ, zašto u njih slovo U ima
akustični prevod JU, odakle da im slovo J bude DŽEJ...? Zbog toga,
eto - o čemu je svojevremeno govorio i predsjednik Klinton -
završeni američki gimnazijalci ne znaju, pravopisno, napisati
ni molbu za zapošljenje. Ko im je kriv što nisu, davno, izvršili
reformu jezika prema Vuku Karadžiću! Zaključih da ona u
stvari proziva mene i Miru. Nakon trećeg poziva Indijke
uzviknuh s olakšanjem:
- We are here!
- Ovdje smo!
Nasmijah se u sebi jer se sjetih klasične izreke jedne naše
emigrantkinje u Norveškoj:
Ovdje nismo, a tamo nas nema! |