Čekaš da svjetlost sagori,
da razliješ bolesne mirise
na putu gdje se ruke grle.

Ne čuješ budan val uma,
slijepa si za kiše
što plaču usred ljeta.

Tebi je da uvučeš trnac
u svaku neprelomljenu kost,
podijeliš i zube u glavi.

Kad mi noć zagrli samoću,
u bunilu slušam šapat
ranjene zemlje
i Boga pitam:
može li pravednije
dijeliti sreću?

Žari me neutješna misao:
čekaš li me sutra
iza srušenog zida
i mrtvog stabla?