IZ DRUGE STVARNOSTI

Bolesnim se postaje stvarnost vapeći.
Odveć blizu stvarima sam bila,
stoga sagorjeh
i s druge strane njih stojim,
onamo svjetlo nije razdvojeno od mraka,
nikakve granice onamo nisu uspostavljene,
samo tišina što me baca u svemir samoće,
o! neiscjeljive samoće.
Gle ruku osvježavam u prohladnoj travi:
To je stvarnost,
to je ta stvarnost za tvoje oči,
ali ja sam s druge strane
kamo je travka zvonko zvono žali
i gorko očekivanje.
Držim čovjekovu ruku,
gledam u njegove oči,
ali ja sam s druge strane
gdje je čovjek magla samoće i straha.
O, da sam stijena
što može nastaniti ovu teškost praznine,
da sam zvijezda
što može popiti taj prazninin bol,
ali ja sam čovjek bačen na graničnu zemlju,
i čujem tišina šumi,
čujem tišina viče
s dubljih svjetova od ovog.

TO JE PROLJEĆE

To je proljeće:
svjetlo puno patnje
svemu te nijemom baca.
Stavi ruku na koru drveta:
ono krvari kao ti.
Prisloni čelo na kamen u polju:
ledeno je kao ti.
Oslušni tišinu,
zrak oslušni:
beskućnik je kao ti.

Preveo i prepjevao: Munib Delalić