|

Tišina me mami
neodoljivo, zavodljivo
cvrkut u krošnjama i
bršljan što se širi
baščenskim zidom

U svoj hlad
kao najvjernija prijateljica
sa osmjehom
prima me raskošna lepeza
Blagaja
stara košćela

Klepet krila
bezbrižnih kumra
visoko, visoko u lišću
ritam je ovog krasnog ljeta
što me liječi

Leptiri miluju
pčele raduju
a malehna kornjača
kao da ništa ne primjećuje
nespretno šuškajući
u travi

Izaziva med
na tijelu smokve
Šipci iz svojih crvenih lulica
prerastaju u zelene loptice
što će sretno zriti
sve do jeseni

I ti u tom pejzažu
kao upaljena luč
što put mi pokazuje

To je sve
što mi treba
da prestanem
sjećanjima moriti
da okrenem leđa ratu
i ozdravim

Mogu li? |