Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt


Broj 142 (53 - nova serija)

Godina XXVI septembar/rujan 2001.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Anto Zirdum
LJEPOTA ZA BUDUĆA POKOLJENJA


Kada više nije morao misliti o količini oružja koju je trebalo svake godine napraviti, Daza praunuka Deurova, koji u dolinu donese tajnu bronce - poče proganjati misao staroga vrača o svetosti te plemenite kovine koja je poslije lijevanja i brušenja dobijala impresivnu zlatastu boju. Pleme je s tim oštrim ubojitim oružjem, kojega tada bijaše dovoljno, poslije smrti praoca plemena Deura, živjelo u miru i blagostanju. U njihovu dolinu, na njihove pašnjake i lovišta više nisu ulazila druga plemena jer su znali da su njihova koplja, njihove sjekire i njihovi mačevi veoma oštri i ubojiti.

No, svaki puta kada bi napravio neki komad oružja ili oruđa Dazu bi pale na pamet vračove riječi: Zapamti sinko da ova talina može vječno opstojati ako se dobro čuva. Jednoga dana neki ljudi, koji će se roditi daleko u budućnosti kada i naše kosti budu dobro strunule, znaće da smo postojali samo po onome što napravimo od keramike i bronce. Vatra sve što dohvati ili uništi ili mu da život vječni. Zato uvijek vodi računa o tomu što ćeš kao svoju poruku ostaviti onima koji će se roditi daleko poslije tebe.

Dugo je Daz razmišljao što će napraviti a da se tome dive i buduća pokoljenja. A onda je odlučio napraviti nešto što do tada nitko nije napravio. Tanak lim od bronce. Nekoliko puta mu se istopljena bronca prolila i on je vidio tanke plohe koje su se dale obrađivati i oblikovati po potrebi. No, trebalo je napraviti veće a tanje komade, trebalo ih je napraviti iste debljine i tek onda oblikovati.

Prva njegova zamisao je bila da napravi štit sav od brončanog lima. Svojim očima je vidio kako strijela probija štitove ispletene od pruća presvučene tvrdom višeslojnom kožom. Dobar strijelac sa snažnim lukom i dobro naoštrenim strijelicama mogao je probiti stare štitove ma koliko se oni okivali i ojačavali s brončanim elementima. Zbog toga je trebalo napraviti štit sav od bronce.

Dugo je Daz vršio pokuse dok nije dobio tanki lim koji se nije krtio prilikom savijanja i kovanja. A taj lim nije trebao puno kalaja u bakru. Sasvim malo za tvrdoću iznutra kožom i drvenim rukohvatom onda je morao smisliti kako da drveni rub za koji je pričvršćena ručka pričvrsti za štit. Rješio je to s dvije pločice koje je zakovicama pričvrstio za lim a onda savio oko drvenoga ruba. Da ne bi popustile napravio je malo deblje limove za pločice i zagrijane savio oko drveta. Kada su se ohladile čvrsto su stegnule drveni rub na koji je bila pričvršćcna drška. Uzeo je štit u lijevu ruku da vidi kako mu stoji. Pokrivao je cijeli lakat, a nije bio pretežak.

Aleksandar-Aco Janičić: Ilustracija
Aleksandar-Aco Janičić: Ilustracija

Tek tada je počeo razmišljati kako da ga učini još ljepšim i učinkovitijim. Jedna zdjelica na vrhu štita, obrnuto ispupčena mogla je štit učiniti čvršćim po srednjem dijelu, a u slučaju borbe u gužvi tom zdjelicom mogao je onaj tko nosi štit protivnika posjeći po licu i glavi. Ta ideja se Dazu učini dobrom i on napravi izdubljenu zdjelicu i pričvrsti je na vrhu vanjskog ispupčenja.

Već je na štitu šestarom bio iscrtao kružnice koje su ga vodile prilikom udubljivanja, ali između zadnje dvije kružnice do ruba planirao je gravirati ukras. Trebalo je na štitu ostaviti poruku budućim naraštajima da znaju nešto o onima koji su to pravili. Dok je kuckao po limu postade svjestan lijepih zvonkih zvukova koji su izlazili iz štita i ispreplitali se s riječima staroga vrača koje su odzvanjale u njegovim mislima.

Buduće ljude će zanimati u što smo mi vjerovali, što smo poštivali, čemu smo se divili, gdje smo vidjeli ljepotu. A ništa ljepše nema od šara ilurjanke koju poštuju sva ilirska plemena a i mnoga grčka i tračka. Sveto je to i moćno biće koje čuva naš narod od raznih bolesti. Opasna je samo za one koji je uznemiravaju i ne poštuju svoje pretke. Prateći zvukove kako se gube u prostoru njegove misli se oslobodiše nekih mračnih okova i njemu sinu misao i uobliči slika šara ilurjanke u krugu. To ću nacrtati na štitu zaključi Daz, više naglas nego u sebi. A kada je shvatio što želi uraditi onda je napravio alate za graviranje i pristupio poslu. Imao je oštro oko i mirnu ruku koja ga je slušala dok je odmjereno i polako urezivao crte i crtice u lim. Kada je završio sa crtanjem Daza ispuni neko oduševljenje koje nikada do tada nije osjetio. Bilo je to savršenstvo kojemu se nije imalo što niti dodati niti oduzeti.

Dok je pravio štit u Dazu se rađala još jedna ideja. Odlučio je napraviti limene korice u kojima će stajati kratki mač kojega je izlio za svoga sina koji bijaše predložen za plemenskog batona i te jeseni je trebao biti izabran za ratnog poglavicu. Planirao je to pokloniti novom batonu - svome sinu, kada bude izabran. Trebalo je to biti iznenađenje i za mladoga ratnika koji se baš i nije puno zanimao za metalurgiju koliko za lov, ali i za sve njegove suplemenike i goste koji prisustvuju godišnjem saboru glavara bratstava kada se bira baton.

Imao je nekoliko mjeseci vremena, a već je dobrano ušao u tajnu lima. No, tražio je funkcionalan oblik u kojega će se smisleno uklopiti zamišljeni ornament. Sve je trebalo biti strogo simetrično i predstavljati ono po čemu će budući ljudi i njihovi susjedi i protivnici znati tko su oni­ ljudi iz doline Bilove rijeke stisnute, ali i zaklonjene velikim planinama. Sve dotadašnje korice, koje je opkovao, bijahu najvećim dijelom od kože i drveta i uvijek su slijedile oštricu. Bile su prejednostavne, maksimalno funkcionalne i nisu pružale šansu da se na njima ostavi poruka budućim pokoljenjima, jer bijahu od materijala koji bi za života jednoga ratnika dotrajao.

Danima je Daz hodao zamišljen, sam sa sobom govoreći. Sreća da su ga njegovi suplemenici rijetko viđali takvoga inače bi se zabrinuli. Izlazio je na tople kamenjare, tamo gdje je znao da može sresti šarenu ilurjanku. Jednog dana ugledao je svetu životinju koja je, ne primjetivši ga, sporo vijugala između kamenja i šiblja. U jednom trenu Daz vidje ono što je želio vidjeti. Tijelo zmije koje se savilo, naprosto prelomilo i zadržalo u tom položaju dok prednji dio nije odgmizao naprijed, a onda je taj luk, taj prijelom prešao na dragu stranu i tako naizmjenično. E, to je bilo ono što je njegov umotvor trebalo učiniti osobenim i lijepim, ljepšim nego svo do tada napravljeni.

Požurio je u svoju radionicu i dok je stigao do nje vizija mu se potpuno uobličila. Već je vidio kako će izgledati njegove korice. Dao se na posao i za nekoliko dana sve je bilo napravljeno. Postojeće grlo korica morao je prilagoditi zahtjevima koje je pred njegovu kreaturu postavljao lim. Napravio je potpuno novi šiljak kojim su korice bile zatvorene na vrhu. Dvije limene plohe već su bile izlivene samo su čekale oblik koji će se iz njih izrezati. A taj oblik je bio u njegovoj glavi i on je već vidio i kako će to spojiti i kako će ga ukrasiti gravurom, još ljepšom i još vjerodostojnijom od one na štitu.

Kada je završio korice i stavio mač u njih sakrio se i čitav dan, sve dok svjetlost nije progutao mrak, gledao u njih. Nikada u životu nije bio sretniji. Čak ni onda kada je na svijet došao njegov prvorođeni sin za kojega je ovo djelo spremio. Nekoliko dana bilo je još do izbora batona i on se naprosto izgubio u razmišljanjima kako sakriti svoje djelo od radoznalih očiju da bi njegovo predstavljanje i darovanje bilo pravo iznenađenje.

I doista, kada je došao taj dan, i kada je njegov prvorođeni sin svome imenu dodao naziv - Baton - on pred skupom najuglednijih i najmudrijih glava plemena i gostiju odmota svoj dar - štit i mač u limenim koricama - koji bljesnuše na ranojesenjem suncu i darova ga svome sinu.

Danima su ljudi dolazili kod Batona deurskoga samo da bi vidjeli to remek djelo njihova glavnog plemenskog majstora Daza. Mnoge narudžbe su stigle, ali Daz više nikada nije napravio takve korice, a samo jednom, za velikog poglavicu Dalmata, napravio je sličan štit, jer nije zaboravio da njegova prabaka bijaše Dalmatinka.

* * *
Nekih 3000 godina kasnije, neki budući ljudi doista pronađoše Dazov rukotvor i umotvor u selu koje se zove Veliki Mošunj a nalazi u zemlji Bosni, proučiše ga, zaštitiše i u muzej staviše. Nekolicina od njih tražili su po svijetu sličnu ljepotu iz toga doba i ništa slično nisu našli, nego zaključiše kako se radi o najljepšem, najvrijednijem i najskupocijenijem nalazu iz brončanog doba na svijetu. I nitko to još ne opovrgnu.

Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Jusa Nikšić: Kanjon

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2001 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2001 HarisTucakovic, Sweden
oo