Anto Zirdum
LJEPOTA ZA BUDUĆA
POKOLJENJA |
Kada više nije morao misliti o količini oružja koju je trebalo svake
godine napraviti, Daza praunuka Deurova, koji u dolinu donese tajnu
bronce - poče proganjati misao staroga vrača o svetosti te plemenite
kovine koja je poslije lijevanja i brušenja dobijala impresivnu
zlatastu boju. Pleme je s tim oštrim ubojitim oružjem, kojega tada
bijaše dovoljno, poslije smrti praoca plemena Deura, živjelo u miru
i blagostanju. U njihovu dolinu, na njihove pašnjake i lovišta više
nisu ulazila druga plemena jer su znali da su njihova koplja,
njihove sjekire i njihovi mačevi veoma oštri i ubojiti.
No,
svaki puta kada bi napravio neki komad oružja ili oruđa Dazu bi pale
na pamet vračove riječi:
”Zapamti
sinko da ova talina može vječno opstojati ako se dobro čuva. Jednoga
dana neki ljudi, koji će se roditi daleko u budućnosti kada i naše
kosti budu dobro strunule, znaće da smo postojali samo po onome što
napravimo od keramike i bronce. Vatra sve što dohvati ili uništi ili
mu da život vječni. Zato uvijek vodi računa o tomu što ćeš kao svoju
poruku ostaviti onima koji će se roditi daleko poslije tebe”.
Dugo je Daz razmišljao što će napraviti a da se tome dive i buduća
pokoljenja. A onda je odlučio napraviti nešto što do tada nitko nije
napravio. Tanak lim od bronce. Nekoliko puta mu se istopljena bronca
prolila i on je vidio tanke plohe koje su se dale obrađivati i
oblikovati po potrebi. No, trebalo je napraviti veće a tanje komade,
trebalo ih je napraviti iste debljine i tek onda oblikovati.
Prva njegova zamisao je bila da napravi štit sav od brončanog lima.
Svojim očima je vidio kako strijela probija štitove ispletene od
pruća presvučene tvrdom višeslojnom kožom. Dobar strijelac sa
snažnim lukom i dobro naoštrenim strijelicama mogao je probiti stare
štitove ma koliko se oni okivali i ojačavali s brončanim elementima.
Zbog toga je trebalo napraviti štit sav od bronce.
Dugo je Daz vršio pokuse dok nije dobio tanki lim koji se nije krtio
prilikom savijanja i kovanja. A taj lim nije trebao puno kalaja u
bakru. Sasvim malo za tvrdoću iznutra kožom i drvenim rukohvatom
onda je morao smisliti kako da drveni rub za koji je pričvršćena
ručka pričvrsti za štit. Rješio je to s dvije pločice koje je
zakovicama pričvrstio za lim a onda savio oko drvenoga ruba. Da ne
bi popustile napravio je malo deblje limove za pločice i zagrijane
savio oko drveta. Kada su se ohladile čvrsto su stegnule drveni rub
na koji je bila pričvršćcna drška. Uzeo je štit u lijevu ruku da
vidi kako mu stoji. Pokrivao je cijeli lakat, a nije bio pretežak.
|
Aleksandar-Aco Janičić:
Ilustracija |
Tek tada je počeo razmišljati kako da ga učini još ljepšim i
učinkovitijim. Jedna zdjelica na vrhu štita, obrnuto ispupčena mogla
je štit učiniti čvršćim po srednjem dijelu, a u slučaju borbe u
gužvi tom zdjelicom mogao je onaj tko nosi štit protivnika posjeći
po licu i glavi. Ta ideja se Dazu učini dobrom i on napravi
izdubljenu zdjelicu i pričvrsti je na vrhu vanjskog ispupčenja.
Već je na štitu šestarom bio iscrtao kružnice koje su ga vodile
prilikom udubljivanja, ali između zadnje dvije kružnice do ruba
planirao je gravirati ukras. Trebalo je na štitu ostaviti poruku
budućim naraštajima da znaju nešto o onima koji su to pravili. Dok
je kuckao po limu postade svjestan lijepih zvonkih zvukova koji su
izlazili iz štita i ispreplitali se s riječima staroga vrača koje su
odzvanjale u njegovim mislima.
”Buduće
ljude će zanimati u što smo mi vjerovali, što smo poštivali, čemu
smo se divili, gdje smo vidjeli ljepotu. A ništa ljepše nema od šara
ilurjanke koju poštuju sva ilirska plemena a i mnoga grčka i tračka.
Sveto je to i moćno biće koje čuva naš narod od raznih bolesti.
Opasna je samo za one koji je uznemiravaju i ne poštuju svoje pretke”.
Prateći zvukove kako se gube u prostoru njegove misli se oslobodiše
nekih mračnih okova i njemu sinu misao i uobliči slika šara
ilurjanke u krugu. ”To
ću nacrtati na štitu”
zaključi Daz, više naglas nego u sebi. A kada je shvatio što želi
uraditi onda je napravio alate za graviranje i pristupio poslu. Imao
je oštro oko i mirnu ruku koja ga je slušala dok je odmjereno i
polako urezivao crte i crtice u lim. Kada je završio sa crtanjem
Daza ispuni neko oduševljenje koje nikada do tada nije osjetio. Bilo
je to savršenstvo kojemu se nije imalo što niti dodati niti oduzeti.
Dok
je pravio štit u Dazu se rađala još jedna ideja. Odlučio je
napraviti limene korice u kojima će stajati kratki mač kojega je
izlio za svoga sina koji bijaše predložen za plemenskog batona i te
jeseni je trebao biti izabran za ratnog poglavicu. Planirao je to
pokloniti novom batonu - svome sinu, kada bude izabran. Trebalo je
to biti iznenađenje i za mladoga ratnika koji se baš i nije puno
zanimao za metalurgiju koliko za lov, ali i za sve njegove
suplemenike i goste koji prisustvuju godišnjem saboru glavara
bratstava kada se bira baton.
Imao je nekoliko mjeseci vremena, a već je dobrano ušao u tajnu
lima. No, tražio je funkcionalan oblik u kojega će se smisleno
uklopiti zamišljeni ornament. Sve je trebalo biti strogo simetrično
i predstavljati ono po čemu će budući ljudi i njihovi susjedi i
protivnici znati tko su oni ljudi iz doline Bilove rijeke stisnute,
ali i zaklonjene velikim planinama. Sve dotadašnje korice, koje je
opkovao, bijahu najvećim dijelom od kože i drveta i uvijek su
slijedile oštricu. Bile su prejednostavne, maksimalno funkcionalne i
nisu pružale šansu da se na njima ostavi poruka budućim
pokoljenjima, jer bijahu od materijala koji bi za života jednoga
ratnika dotrajao.
Danima je Daz hodao zamišljen, sam sa sobom govoreći. Sreća da su ga
njegovi suplemenici rijetko viđali takvoga inače bi se zabrinuli.
Izlazio je na tople kamenjare, tamo gdje je znao da može sresti
šarenu ilurjanku. Jednog dana ugledao je svetu životinju koja je, ne
primjetivši ga, sporo vijugala između kamenja i šiblja. U jednom
trenu Daz vidje ono što je želio vidjeti. Tijelo zmije koje se
savilo, naprosto prelomilo i zadržalo u tom položaju dok prednji dio
nije odgmizao naprijed, a onda je taj luk, taj prijelom prešao na
dragu stranu i tako naizmjenično. E, to je bilo ono što je njegov
umotvor trebalo učiniti osobenim i lijepim, ljepšim nego svo do tada
napravljeni.
Požurio je u svoju radionicu i dok je stigao do nje vizija mu se
potpuno uobličila. Već je vidio kako će izgledati njegove korice.
Dao se na posao i za nekoliko dana sve je bilo napravljeno.
Postojeće grlo korica morao je prilagoditi zahtjevima koje je pred
njegovu kreaturu postavljao lim. Napravio je potpuno novi šiljak
kojim su korice bile zatvorene na vrhu. Dvije limene plohe već su
bile izlivene samo su čekale oblik koji će se iz njih izrezati. A
taj oblik je bio u njegovoj glavi i on je već vidio i kako će to
spojiti i kako će ga ukrasiti gravurom, još ljepšom i još
vjerodostojnijom od one na štitu.
Kada je završio korice i stavio mač u njih sakrio se i čitav dan,
sve dok svjetlost nije progutao mrak, gledao u njih. Nikada u životu
nije bio sretniji. Čak ni onda kada je na svijet došao njegov
prvorođeni sin za kojega je ovo djelo spremio. Nekoliko dana bilo je
još do izbora batona i on se naprosto izgubio u razmišljanjima kako
sakriti svoje djelo od radoznalih očiju da bi njegovo predstavljanje
i darovanje bilo pravo iznenađenje.
I doista, kada je došao taj dan, i kada je njegov prvorođeni sin
svome imenu dodao naziv - Baton - on pred skupom najuglednijih i
najmudrijih glava plemena i gostiju odmota svoj dar - štit i mač u
limenim koricama - koji bljesnuše na ranojesenjem suncu i darova ga
svome sinu.
Danima su ljudi dolazili kod Batona deurskoga samo da bi vidjeli to
remek djelo njihova glavnog plemenskog majstora Daza. Mnoge narudžbe
su stigle, ali Daz više nikada nije napravio takve korice, a samo
jednom, za velikog poglavicu Dalmata, napravio je sličan štit, jer
nije zaboravio da njegova prabaka bijaše Dalmatinka. |
* * * |
Nekih 3000 godina
kasnije, neki budući ljudi doista pronađoše Dazov rukotvor i umotvor
u selu koje se zove Veliki Mošunj a nalazi u zemlji Bosni, proučiše
ga, zaštitiše i u muzej staviše. Nekolicina od njih tražili su po
svijetu sličnu ljepotu iz toga doba i ništa slično nisu našli, nego
zaključiše kako se radi o najljepšem, najvrijednijem i
najskupocijenijem nalazu iz brončanog doba na svijetu. I nitko to
još ne opovrgnu. |
|
|