|
Jedan stari Mostarac,
prije osam godina protjeran iz naselja Balinovac vratio se, konačno
u svoj stan. Nakon svih muka i gorčina prognaničkog života, čovjek
je srećan. U svome, na svom. Čelo mu je vedro, oči pune dobrote,
srce ljubavi.
U isto vrijeme, jedna
stara Mostarka sa Carine - kune:
- Ko ga podijeli,
dabogda ni na onom svijetu mira ne im'o, dabogda mu mezar sjekirom
presjekli i prepolovili na istočni i zapadni dio...
Ova je žena, zbog nekog
običnog papira o nekretninama išla s "ove" na "onu" stranu
Mostara u katastar: službu koja je, uzgred rečeno, od pamtivijeka bila na
"ovoj" strani. Možda je ova starica, u svojoj srdžbi i kletvi
iskazivala i svoj protest na još uvijek raspolućeni Mostar u kojem
je, pored centralne zone ustrojeno 6 (šest) opština, zatim: dva
medicinska centra, dvije pošte, dvije elektroprivrede, dva
"autoprevoza", dva komunalna preduzeća, dva univerziteta, dvije
gimnazije, čak i dvije vatrogasne službe.
Dokle ovako, zaboga,
miloga, pita narod, a pravog odgovora niotkud. Kao da ne postoji
ništa drugo do nevoljko se pomiriti s činjenicom o dvoimenom gradu i
s dogadajima što oko i uho paraju, možda sve poslati u pivsku flašu,
pa pred svijetom zavapiti: jao!
Ta prokleta linija
razdvajanja, taj oštri rez, taj tumor i ta pukotina na nekad zdravom
tkivu Mostara, izgleda još će dugo, i daleko biti od linije
pomirenja. Narod bi htio da se miri, ima divnih primjera obnavljanja
starih prijateljstava, ali neki narodni lideri (posebice oni koji
pripadaju samoproglašenoj i nikad priznatoj HR "HB") još igraju
svoje igre. Pada li im na njihovu krhku pamet da je i u politici već
krajnje vrijeme da se neke opštepoznate stvari razgolite. Makar do
pojasa.
Slovopisac pominje
liniju razdvajanja, zapravo liniju poniženja za svakog istinskog
građanina sa Neretve, da bi istakao histerično ludilo onih koji još
maštaju o dva Mostara, o tri entiteta, o tri Bosne i Hercegovine;
onih demonskih ratnika iz ljudskih koža što i danas vape za
podjelama i svojim atarima; onih što ne znaju, ili neće da znaju da
mostarska tolerancija i dobrosusjedstvo nisu ničija privatna stvar,
nego kolektivna svijest velike većine Mostaraca.
Ljubav koja brani
ljudsku dušu.
Iz te ljubavi, odakle bi
drugo, iz te vatre zapretane se i nazire Mostar, oslobođen i
rasterećen od nacionalističkih bedastoća, nazire se umiveni i
urbanizirani grad, onaj iz pjesama i sa slikarskih platana, grad
koji je podjednako i za Muslimane, i za Hrvate, i za
Srbe, za sve,
njihov "rođeni" i najrođeniji, odakle ih niko i nikada, ni kakvim
političkim kombinatorikama pomaknuti neće.
Iz te ljubavi dolazi i
jedno nježno predubjeđenje da je samo ova, noćašnja mjesečina ostala
od onog prvotnog Mostara, posve nalik na grad i da su Neretva i
Stari most sestra i brat. Možda i jesu, jer i tok Neretve i
simetrija Starog mosta iscrtani su na nebeskom ekranu nekim
nevidljivim šestarom naših emocija. Koje su nam velikom mudrošću i
vještinom zavještali stari neimari.
|
|
Tako se, za vrijeme
mira, putnicima i turistima iz bijelog svijeta Most prikazivao kao
graditeljski cvijet, kao bijela ruža s krunom do neba, a Neretva kao
božanstvo koje teče, kako davno, davno rekoše Kelti.
Most kao pehar napunjen
suncem.
Most kao kamena vaza.
Most kao postojbina
Ikara sa Neretve.
Most kao vodoskok
proljetnih behara, kao mostarska žega, kao vjetar sjeverac koji sam
sebe niz "valu" tjera.
Zatim: Most kao
pozornica pod vedrim nebom. Most kao likovna galerija. Most kao
prirodna kulisa za filmske projekte. Ali, zamislite, Most
može biti, i bio je - mezar. Za tolike hrabre i odvažne momke koji
su ga svojim očima i svojim prsima branili. Mezar na kome, ovih
dana, najednom, mrtav kamen postaje nešto živo. S dušom. Samo što ne
progovori:
- da, baš, iz ovog
mezara na Neretvi niče i rađa se novi stari Mostar koji će biti po
mjeri svih njegovih žitelja i budućih generacija. Jer, u dnu duše
svakog Mostarca počiva Stari Ljepotan, taj ubijeni obelisk, ali ta
jedina naša kuća u koju se vraćamo poslije svih puteva i u kojoj je
svako dobro došao.
|
