Ismet Ćumurija
SARAČI, SAMARDŽIJE,
SEDLARI I TAŠNARI
Esnaf koji nestaje |
Sarački,
samardžijski i sedlarski obrti su esnafi koji nestaju. Danas je rijetkost naći sarača
da izraduje sedla i konjsku opremu, jer konja je sve manje. Sarački obrt spada u obrte
kožarstva, kao što su i tabaci (obrtnici koji obrađuju kožu), čizmadžije, papučije,
postuldžije, firaldžije, te obućari, opančari, nanuldžije i čurčije - krznari.
Sarači, nestankom ovoga obrta postepeno prelaze na izradu raznih predmeta od kože
- pojaseve, kožne futrole, tašne, torbe i dr. Njihov posao nije naporan, ali zahtijeva
vještu ruku, dobru maštu i smisao za lijepo. Od osjećaja majstora sarača i njegove
spretnosti, zavisi ljepota onoga što uradi. |
|
Ah, moj doro dobri doro,
Šta je tebi dodijalo,
Lahko sedlo šimširovo,
Il' uzdica pozlaćena,
Il' kamdžija biserlija? |
|
U stara vremena sarački dućani su se nalazili svugdje, pa i u Mostaru,
uz dućane kovača i nalbanta (potkivača konja) uz hanove, gdje su navraćali karavani, a
karavandžije - odmor i konačište nalazili! |
|
Spremio sam svog dorata
za daleka puta.
Da obiđem dragu svoju,
na mene je ljuta.
Što nisam odavno pod pendžerom bio
Što joj doro nije bašču pogazio. |
|
Mostarski sarači su izradivali iste predmete kao i sarajevski
i podmirivali su potrebe Hercegovaca. Višak proizvoda su izvozili i u
druge zemlje. Nisu imali svoj sokak ili mahalu gdje su im bili locirani dućani.
Sarajevski sarači su imali svoju mahalu koja se i danas zove po
njihovom obrtu "Sarači".
Dućani mostarskih sarača u XVI, XVII i XVIII stoljeću su bili
naročito u staroj jezgri grada u predjelu Kujundžiluka, Podkujundžiluka,
Mejdana, blizu Karađozbegova bana, Džinovića hana, Jabučice hana, Ćejvan-kethode
hana, Hindinog hana u Jusovini, Blatinog hana, na Maloj tepi itd. Ovaj obrt je
bio u rukama Muslimana.
U zakladnici Derviš-age Bajezidagića (napisana sredinom rebula
II 1001. (19.1.1592.) je najstariji izvor koji spominje sarače u Mostaru.
U zakladnici kao svjedok se spominje hadži Mustafa, sarač. U prvom
sidžilu se nekoliko puta spominju sarači: Hasan, Husein i Jusuf,
Mustafa-Čelebija, Nezir i usta-Nezir.(1)
Sarač Husein, kupio je 1633. godine kuću u Karađozbegovoj
mahali za 6.000 akči. Sarač Sulejman je nepoznate godine
uvakufio gotov novac. U tome vakufu 1632. godine je bio mutevelija (upravitelj) neki Mehmed
- kaže u svom radu o mostarskim esnafima i obrtima historičar Hamdija
Kreševljaković. Ovaj esnaf se osipao dolaskom novoga vremena, te je 1875.
godine brojao samo osam dućana od deset majstora i kalfi. Saračkih dućana u Mostaru
je bilo sve do Prvog svjetskog rata. |
|
Nakon rata spominju se Ibrahim Mahinić, Osman-aga Hadžić i neki
Žuna. Mostarski sarači su bili poznati po izradi
silaha i bensilaha koji su se vezali oko pojasa. Oni su se razlikovali od sarajevskih.
Bili su kraći, ali su zato nešto deblji. Sarajevski su imali šest, a
mostarski osam pera. Pravili su naročito i lijepo čante za britve u formi kandilja u
koje se moglo staviti po pet britava. Ukrašavali su tkanice od bensilaha grančicama od
kože u obliku ornamenta cvijeta. U Mostaru su postojale porodice sa
prezimenom Sarač, Samardžija, Samardžić i Sedlarik (i danas postoje).
A, Sarač Dževad je živio 1984. i 1985. godine u ulici Moše Pijade br.
1.
Najvjerovatnije da su pomenuta prezimena i nastala po nazivima obrta, Samardžije
i Samardžići po obrtnicima koji su pravili samare, Sedlarik
po obrtnicima koji su pravili sedla i Sarač po saračkom obrtu. |
|
Djevojko moja, osedlaj mi konja
Ne mogu sama, na polju je tama... |
|
Prema jednoj nepotpunoj statistici popisa mostarskih esnafa navodi
se da je 1878. godine u Mostaru radilo 8 sedlara. Najbrojniji su bili
zidari (70), krojači (45), obućari (30), civilni pekari, a većina njih je peklo hljeb i
za vojsku (22), kazandžija (7), oružara (5), zlatara (4), tesara (4), stupara (3),
sahadžija (2), dok je ugostitelja i trgovaca bilo najviše, oko 300. (podatak Karla
Pezza, n.d. strana 149).
Bosanskohercegovačka sevdahlinka kaže da su posebno bili majstori koji su pravili
samare i sedla: |
|
Haj, svi Bosanci dobre konje sedlaju
A Bosanke ruse kose ćešljaju.
..........................................
Karanfil se na put sprema i pjeva
Aman, aman,
A draga mu konja sedla i plače... |
|
|
Sarači su obično pravili sedla. Drveni kostur sedla zove se kaltak.
Jabuka na prednjem dijelu sedla zove se unkaš, a naslonjač na zadnjem
dijelu zove se arkaš. Donji dio sedla prošiven je kečetom,
izrađen od goveđe dlake. Sedlo je obično prekriveno lijepom i kvalitetnom kožom. Preko
sedla na unkaš i arkaš naticao se čul,
vrsta ćebeta. A preko sedla su naticane i haše koje su bile lijepo
izvezene od ruka terzije (krojača). Na arkaš bi se
stavljale bisage, dok su se na unkaš stavljali kuburluci.
Sarači su pravili uzde, dizgine i pletene
kandžije. Nakit na konjskoj opremi se zove raht. Najljepše
uzde bi bile ukrašene kitama od svile. Svilene kite bi pravili majstori kazazi. Neke
ukrase za uzde su pravile i kujundžije. Bilo je i nekoliko vrsta
rahtova. Bisage su bile slične današnjim putničkim koferima. Zvaše ih i hurče
koje su pravili od kože. Hurče je nosio tovarni konj koji je služio za prenos tereta i
nisu bili za jahanje. Jahački konji su nosili bisage. Konji koji su prenosili poštu,
dokumentovane vrijednosti, nakit i novac, takođe su nosili hurče.
Sarači su pravili i duhanske kese od volovskih mjehurova.
Prednost im je bila ta da se nije u njima sušio duhan. U posebnim kesama koje su takođe
pravili, stavljali su se kremen, čakmak i trud za paljenje lula. Ove
kese zvale su se kresivače. Uz bensilah se vezala i kehara.
To je kesa u kojoj se nosio novac.
Mostarski sarači, sedlari i samardžije kao i ostali obrtnici
imali su svoje kušaume, teferiče, izlete na kojima se najviše jeo pilav - pirinač sa
mesom, pila kahva, pušio se hercegovački duhan, a hrišćani i
kršćani su pili rakiju i vino. Sarački esnaf je imao svoj bajrak i čugelj od
srebra ili zlata.
U Mostaru je u periodu između II svjetskog i posljednjcg rata
bilo vrlo malo sarača, jer za ovaj esnaf je nestalo posla.
U Srednjoj ulici, danas Braće Fejića je iza II
svjetskog rata nedaleko od Kajtazovog ćoška (zvanoga i Muminagića
ćošak) bio dućan sarača Salke Lendre sve do oko 1960.
godine. Nakon Salkine smrti saračke poslove u dućanu je preuzeo sin mu Hasan.
Od Salke je finese saračkog zaata izučio njegov sin i Ahmet Mišić.
Nakon izvjesnog vremena se Ahmet Mišić osamostaljuje i otvara svoj
sarački dućan u Potkujundžiluku (br. 1) u današnjem ateljeu Ekrema
Handžića nedaleko od kafane "Evropa". Ahmet
se bavio saračkim poslom u ovome dućanu i nakon prelaska na Glavnu ulicu (Ulica
Maršala Tita) kod Suhodoline na Velikoj tepi
nedaleko od dućana Abide Mahinić zvane Bida, koja je
držala kafanu i kalufila fesove. Nedaleko od ovih dućana južnije su držali i svoju
samostalnu brijačku (berbersku) radnju Hakija Kalajdžić i sin mu Muhamed.
U nedostatku saračkih poslova Ahmet Mišić je vršio krojenje i
krpljenje cerada za teretna auta i opravku i presvlačenje i pravljenje navlaka za auto
sjedišta. Godine 1964., vidjevši da bi morao svoju djelatnost preorijentisati, a zbog
nedostatka saračkog obrta, završava tapetarski zanat i otvara novu radnju u prizemlju
jednoga solitera u blizini crkve sv. Petra i Pavla.
Posao krpljenja i opravki, šivanjem auto cerada bavi se i majstor Firdus
Sijerčić i njegov sin. Njegov dućan je bio na Maloj tepi
preko puta današnjeg Turskog konzulata.
Ahmet Mišić nakon rata 1992-1995. godine prelazi u svoju novu
radnju koju je otvorio u kući u kojoj je i stanovao u ulicu Tekija br.
23. Bavi se tapetarskim poslovima. Ahmet reče: "Ne zaboravi
spomenuti i sarače koji su obavljali dio saračkih poslova a izrađivali su i vršili
opravke tašna, kaiševa, opanaka a to su: Vuko Ćirić, Ante Ćorić, Bajro
Sihirlić i Andrija Tule."
Nabrojat ćemo bar neke od tašnara koji su radili, skoro svi, do rata 1992.
godine:
1. Abadžić Muharem - Husinjske bune br. 16
2. Aleksić Milimir - Alekse Šantića br. 65
3. Domi Ahmet - Ose Grebe br. 10
4. Glasnović Tomislav - Ose Grebe br. 18
5. Hiljaj Bernard - Šehitluk br. 8
6. Meča Džafer - Kujundžiluk br. 5
7. Sijerčić Zijad - H. Ćišića br. 11.
8. Selmani Husein i sin mu Kemal - Kujundžiluk
br. 5
9. Tači Almir - Trg 1. Maja br. 8 |
| 10. Zovko Bosiljko - VIII
Dalmatinskog Udarnog Korpusa br. 102 |
Izvori:
1. Sidžil mostarskog kadije je bez sumnje najvrijedniji sidžil br. 1. iz godine
1632. - 1634. nalazi se u Orijentalnom institutu u Sarajevu. U njemu je 90 odsto sadržaja
iz tadašnjeg mostarskog kadiluka.
2. Izabrana djela II - Esnafi i obrti u BiH (1463.-1878.) Hamdija Kreševljaković
(Sarajevo, II 1991.) |
|
