Cezar-Zadik Danon
LJUBAV U BRANKOVCU
Komšiluk i komšijska sijela prije II svjetskog rata |
Moja porodica, otac Avram - trgovac,
majka Sarinka - domaćica, sestra Palombika zvana Pomba i ja, stanovali smo u Brankovcu.
Naša kuća bila je na uglu Ćumurijine ulice (sada Braće Ćišića ul.) i Alikalfića
sokaka. Preko puta kuće bila je Alikalfića džamija, sa
haremom i ogradnim zidom. Sve je bilo u zapuštenom i lošem stanju. Naravno, džamija
nije bila u upotrebi. Taj prostor bio je, nama djeci, vrlo pogodan za igru. O džamiji se
brinuo stari Ahmetaga Alikalfić, koji je teško hodao cotajuć sa
štapom. On nas je ružio i tjerao iz džamije i harema. Na ogradnom zidu bila je javna
česma, a na uglu naše kuće ulična rasvjeta. Ulica nije bila asfaltirana, nego su
rupčage i neravnine povremeno zasipane šljunkom.
U dužoj prizemnoj zgradi bio je mejtef. Slušajući sricanja -
učenje polaznika, ja sam mnogo toga naučio i ponekad sam, sa polaznicima izgovarao
riječi i strofe. U toj zgradi stanovale su neke komšije sa mnogo djece čijih se imena
ne sjećam. Zatim, bio je araluk koji je vodio u kuću sa avlijom, gdje
je stanovala učiteljica Ćupina sa sinovima Draganom i Dejanom.
Kasnije se tu uselila porodica Karabeg. Slijedi kuća, na sprat sa dva
ulaza. U prvom dijelu stanovala je porodica Čelebić, domaćin je bio
poštar. Pored žene imao je dvije kćerke - Mevlidu i Šefiku,
te sina Šefku. U drugom dijelu na spratu stanovala je porodica Krulj
i to Ljubo stolar, Gospava - domaćica i djeca Biljana,
Smilja i sin Božo. U prizemlju stanovao je Jovo
kovač sa suprugom. Prilikom šetnje držali su se za ruke pa smo ih zvali ”golub i
golubica”. Zid te kuće bio je i istovremeno zid avlije Age i Aginice
Ćišić. Imali su prostranu avliju, lijepu bašču i kuću na sprat. Od djece
imali su tri sina, Ibru, Hilmiju i Remziju. To je bila
čestita, prijazna i humana porodica. Ispričat ću dva događaja vezana za tu porodicu.
Nešto prije početka II svjetskog rata, u Mostar je došla grupa austrijskih
Jevreja, koji su se bijegom spasili od nacističkih zločina. Mi smo prihvatili
jedan bračni bar, na smještaj i hranu. Oni su nam pričali kakve sve strahote čine
nacisti Jevrejima. Ta grupa je napustila Mostar. Čuli
smo da su ih nacisti uhvatili te da su svi pobijeni. Na žalost, ne zna se gdje im je
grob.
Noć kada se očekivao ulazak nacista u Mostar, sjećajući se
onoga što su nam ispričali izbjeglice - Jevreji iz Austrije, mi smo
osjećali smrtni strah. U neko doba noći čuli smo kucanje na ulaznim vratima. Prišunjao
sam se i, vidio sam da su pred vratima Ibro i Remzija Ćišić.
Kada sam im otvorio vrata, Ibro je rekao: ”Drage komšije, znamo kako
vam je i šta osjećate. Mi ćemo biti sa vama. Samo preko nas mrtvih smit će neko da vas
dirne.” Nemam riječi da iskažem šta je ta izjava i njihovo prisustvo značilo za nas.
Taj veliki strah prešao je dijelom u želju za otpor. Probudio se ogroman osjećaj
ljubavi i poštovanja pa i sreće što živimo u sredini gdje ima tako divnih, hrabrih, a
nada sve tako plemenitih ljudi. |
Rizah Štetić - Portret supruge, 1941. |
Drugo sjećanje: 1941. ustaše su kupile, odvodile i ubijale Srbe.
Jedne noći su došle po Ljubu Krulja. On se nekako domogao avlije Age
Ćišića, ne znajuć šta dalje da radi. Ustaše su došle, kod
Age i zatražile da im Aga preda Srbina.
Aga je rekao da nije kod njega nikakav Srbin! Ustaše
su zaprijetile i počeli su detaljan pretres.
Slučaj a i sreća je pomogla da Ljubo nije nađen. Tako se spasio
ne samo Ljubo nego i porodica Age Ćišića. Kolika je
to plemenitost, hrabrost i ljudska veličina dovesti u životnu opasnost sebe i svoju
porodicu, da bi spasio komšiju!
Sljedeća je porodica Muhameda i Nevjeste (tako
smo je zvali, pravo ime joj ne znam) Ćišić. Imali su tri sina, Safeta,
kasnije poznatog kulturnog i pozorišnog radnika Mostara; zatim Nusreta
i Vahdeta. Do Ćišića je stanovao Alaga
Alagić, sa suprugom i dvjema kćerkama. Alaga mi je u sjećanju
kao čovjek niskog rasta, mršav strogog i ozbiljnog izgleda, dok mu je žena bila blaga
mila i dobroćudna osoba. U narednoj kući, sa avlijom stanovale su porodice Dude
i Ćamila Alagića, sa više djece i porodica Almase i Mehe
Turković sa djecom. Do ugla ulice su zgrade porodice Šain.
Sjeverno od naše kuće stanovali su: brat i sestra, Meho i Aiša
Ćumurija. Zatim, Mirko Bogić, sa ženom i dvjema kćerkama. Mirko
je bio trgovac kafom, posebno vrstom Moka, pa smo ga zvali Mirko
Moka; bio je i veliki pčelar. Dolazi kuća gdje je stanovala porodica Antelj.
Domaćin je bio željezničar, pored žene imao je dva sina. Zatim je naša Sinagoga,
a do nje je veća, dosta moderna kuća, na sprat sa lijepom baščom porodice Popović.
U prizemljuje bila pekara, sa uvjek svježim hljebom i kiflama. Mnogi iz Brankovca
i sa Mazoljica donosili su hljeb u pekaru da im se ispeče. Komšije ka
istoku put Alikalfića sokaka: Uz našu kuću bila je kuća Lujđe
i Rafe Palandžić. Oni su imali sina jedinca. Rafo je
radio na željeznici, a Lujđa je svaki dan tačno u isto vrijeme išla u
crkvu. U sljedećoj starijoj kući je stanovala Sarićuša sa dvije
kćerke. Ona je prodavala fišeke duhana, što je od vlasti bilo strogo zabranjeno.
Predstavnici vlasti - financi često su detaljno pretresali njenu kuću ali nikada nisu
otkrili gdje drži duhan. S druge strane ulice bila je lijepa kuća s baščom, poznatog mostarskog
slastičara Štauda. Dalje u Alikalfića sokaku
stanovalo je više porodica Alikalfića i jedna porodica Bajat.
Ljeti bi obično Ljubo Krulj zalio ulicu iz javne česme -
zahladio bi je, onda bi došle komšije, svaki sa svojom stolicom, na ulično sijelo. Tu
bi se razvezla priča o svemu i svačemu. Tada nije bilo TV pa skoro ni radija, tako se
kroz priču saznavale novosti, aktuelnosti, pričali se vicevi. Na ova sijela dolazili bi
isključivo muškarci... Za to vrijeme, mi djeca igrali smo se sakrivače ili lopova -
stražara.
Posebno zadovoljstvo je bilo, tokom vjerskih praznika, odlazak na čestitanja.
Lijepo bi se obukli i dotjerali što bi davao svečan ton posjetama. Za Bajramskih
praznika prvenstveno bi išli kod Aginice i Age Ćišić.
Tu bi bili počašćeni baklavom, hurmašicama, a piće je bilo himber od drenjina. Za Pravoslavni
Božić išli bi kod Kruljevih. Tu bi se častilo veselicom. To
je jagnjetina pečena u Popovića pekari. Zatim perutcima - posebno
hljebasto pecivo i zrnasta pšenica pripremljena na poseban način. Za Katoličkog
Božića posjetili bi Palandžiće. Tu se častilo kolačima a
za Uskrs obojenim jajima. Za našu svetkovinu Novu Jevrejsku
godinu Roš-Hašana, mama bi priremila: posebno kuhana jaja - zvali smo ih gvojvus
haminadus (španjolski jaja kuhana). To su jaja kuhana najmanje 12 sati, na
blagoj vatri. Vodi se dodaje dosta soli, bibera u zrnu, ulja i ljuštura od luka. Tako
kuhana jaja imaju poseban prijatan ukus. Zatim burikitas, to su kiflice
sa mljevenim mesom. Po ukusu su slične bureku. Čaldikjas su kolačići
od ljuštenih bajama vrlo prijatnog ukusa.
Svako se držao svoje vjere i običaja, a poštovalo se tuđe. Ta
raznolikost davala je poseban šarm. Svi smo bili jednaki u tome da smo se prvenstveno
osjećali kao Mostarci i zaljubljenici u svoj grad. Taj osjećaj je otklanjao razlike i
vezao nas u uzajamno čvrsto mostarsko i komšijsko prijateljstvo i ljubav.
Cezar-Zadik Danon
10 Sneath avenue
London NW11 9AH
England |
|
