Danilo Marić
HOĆU LI SE ODMOSTARITI
Alija Kebo: "Hiljadu malih Mostara", pjesme,
"Rondo", Mostar 1999. |
Sjedim u
hladovini kalifornijskog poplara (jablana), u ruci držim dvanaestu po redu knjigu
poznatog bosanskohercegovačkog pisca Alije Kebe, ”Hiljadu malih Mostara”, i
razmišljam o Starom kraju, Mostaru i istinskom njegovom umjetniku, koji u ovoj knjizi
pjeva i meni i svim našim novim - zavičajima iz nužde. Ispruža drhtavu ruku,
doziva i poziva da se ne razmostarujemo, pa makar smo rastrešeni i istrešeni po svim
nedohodima. Ovo je deseta njegova knjiga koju sam pročitao. Sve imaju istu potku, snažan
oslonac na umjetnikovo srce, koje je otvoreno za sve ljude, Mostarce i Hercegovce, i sav
dobronamjeran dio ljudskog roda. Pjesnik će u svim svojim djelima ostati
dosljedno nerazmostaren i to će da ga hrani i drži u nadi, i onda kad zavlada beznađe,
uporno istrajavaće tražeći hod i kroz nedohod. Čitajući njegove knjige, i naročito
ovu zadnju, nameće mi se misao da je autorova osnovna zadaća da gradi mostove, ali one
tanane koji prejazuju i vode do ljudskih duša.
Ove Alijine pjesme nisu raspjevane poput ”Mahaluše”
i ”Hercegovine”, raskukale su se gledajući ratni pohod na grad, rat
u gradu, smrt, izbjeg i raseljenje. Pjesnik se osjeća pozvanim da nosi luču, da priziva
raseljene Mostarce, kao što je nekad pjevao Šantić,
kada je pjesmom pozivao komšije Bošnjake: ”ostajte ordje”. Nikako
ne mogu da smetnem poemu ”Hercegovina”, u kojoj je toliko rečeno o
Zavičaju, pa i onom budućem, koji nam se dogodio. Pjesnik još tada napominje
da je Hercegovina čitav svijet naselila ali sebe nije raselila. Ovom
knjigom udara i onaj posljednji pečat sudbini mostarskog zavičaja, koji
se rasprostranio na ”Hiljadu malih Mostara”, a ja knjigu čitam u
jednom od njih, u losanđeloskom.
Umjetnik Alija Kebo u najnoviji rat ulazio je sa snažnim
prisjećanjima iz Drugog rata, i plašio se zbilje, nažalost velikih iluzija plemenskih
predvodnika. Predratno stanje prosto kao da je poluđivalo ljude: /”Nećemo s
trona koji je smiješan/ Cakli se izmet vijeka/ Naš je lik neutješan/ Od ludila mu nema
lijeka”. Kako se rat nagovještavao sve je manje bilo smirenih sagovornika,
tolerancije se kratile i prijateljstva prekidala: ”Teško li je nama s nama”,
kaže pjesnik koji zna kud je trasiran ”novi put”: ”Traje tama koja bruji/
Ruka po ruka napušta kolo/ Jednom prevarena - u oluji/ Zemlja uzvraća oholo/”.
U pjesnika uvukla se nesreća: /”Spremajmo se - pijetli kukuriču/ Hoće li i
sutra, vrag će znati/”, i još jednom zalutale upamećivaće: /”S
nadom se ide, plovi, leti/ Beru trave što vidaju rane/ Gorko je kad se čovjek raspameti/
Sebi stavlja brnjice i veže kolane”/.
A kad više ništa do uma nije dopiralo osim bezumlja, put ka krvoproliću mogao je
da se objavi i uz pompe, a pjesnik iz magle opominje: /”Ta je objava kao ujed
zmije/ i šumskih nemani koje me nište/ Na kraju blatne lokve i provalije/ nazire se
zadnje boravište”/.
Smrad baruta je nad Mostarom, nazad se više ne može: /”Nećemo
od ovog roda i izroda/ Sad nas pljuje, sad cjeliva/ Za gozbu su luk i voda/ Što se nije
zbilo, evo se zbiva”/. Pjesnik je samo na tren pokoleban i poražen, šapuće: /”nemoj
udese zboriti/ Udesom smo udešeni”/, jer: /”Ja ću se zgroziti/
Nemoj mi rat i mir uvoziti”/. I šta je pjesniku činiti kad: /”Svakog bogovog dana /
oponaša me tama”/. Nesreća je zasjela: /”U sve rijeke svijeta ne bi
stala / tuga jedne Neretve”/.
Grad i pjesnik tresu se, urušavaju se domovi i zatrpavaju ognjišta, životi su u
bescijenju, iz grada građanima je da se miču: /”Nemaju kud, a nekud se mora
/Žudni svoga neba /s Veleži razvigora”/. Kud će pjesma: /”Ako na
jug krenem/ reći će: ne može južnije/ reći će još ružnije/ Tako njima doliči”/.
Zlo se isprtilo nad Mostarom, kao srdžba Njegova, sve je ljudsko
poravnala i zadimila: /”To hiljadu malih Mostara/ u sjeti i tuzi/ sagorjeva”/.
A kad je, potocima nedužne krvi, vatra ugašena, preživjeli iz neretvanskih
pećina pomaljali su: /”Skrhani od bola, kao da su bili/ na sopstvenoj
dženazi”/. Ubogi i kljasti traže domove i toprake stare, ali: /”Na
vratima ni biljega ni slova/ Samo mjesec na obelisk slijeće/ Toči suze od praha i olova/
Al’ mjesec je mlad - preboljeće”/. |
Tahir Kosović - Kompozicija |
Pjesnik priziva zapjenušale: /”Da ljudski bol podijelimo/ Da saberemo
ratne slave i bijele zastave”/. Jer njemu treba mir da bi pjevao: /”Zemlja
je moja stjenovita/ Pjesma krhka stabljika”/, pojašnjava: /”Pjesma
hoće svjetla/ Hoće tmine i tišine”/, a i pisaljka je u pobuni, uzdiže se,
kočoperi i piše: /”Ako ste gospodari moje zemlje/ Niste i moje pjesme”/.
Umjetnik Alija Kebo je iz rata ponio premnogo rana da bi zapjevao
velike i smirene misli, bol je na tren jača i od umjetnosti: /”nazire se tek iz
tmice/ eho prazne rečenice”/. Veliki umjetnik ne može bez stiha: /”I
ne pitaj zašto klija pjesma/ Njeno je skrovito mjesto u meni/ Od prolaznosti su, i od
nesna/ naši pređi davno pobunjeni”/. I taman kad umjetnika umjetnost ponese: /”Usred
moga pira piruje sjenka da me/ sputava”/. Ali toplina mostarskog juga
i dalje ispisuje se: /”I sutra je suša. Cvrčci znaju/ da negdje u svijetu
povodnji traju”/.
Mostarom protutnjao je još jedan rat, slika necivilizacije ostala
je da užasava: /”I ram će izgristi patina/ Drvo se i staklo sasuti/ Ostati,
tek, truhlina/ Od ruševina i sjećanja”/.
U nepogodi i udesu, ipak, najviše boli bezljudnost:/ ”Gdje su raja
pobjegla iz raja”/. Bosonogi Mostarci odazivaju sa hiljadu
meridijana: /”Put pod nogama vijuga:/ Sad sam na krajnjem sjeveru/ Sad pod
zvijezdom juga”/, a on tuži i panično pita se: /”Kako im je bez -
vale/ U tuđini/ U samštini”/, i moli Svevišnjeg da ih povrati u Mostarsku
valu: /”Tamo gdje su sunca vazda stolovala/ I stara sjeta tiho bolovala”/,
jer umjetnik istinski vjeruje da: /”I u krateru krša ima nade”/, pa
dodaje: /”Živjet nam je tako, il’ nikako”/, i tješi: /”A
razvigor s Neretve/ dušu će da omehlemi”/.
Savremenik pjesnk prisjeća se i pjeva stilom minulog pjesuka: /”Pust je
i gorak krov tuđine/ O, hoće li jednom da mine/ taj orkan taj oblak/ nad mezarjem/
Alekse i Emine”/. Na koljenima kleči umjetnik i moli raseljenike da se vrate
iz, ”Hiljadu malih Mostara”, jer bez Mostaraca nema
grada juga, jer bez njih svjetlost nema koga da budi, pa će se i ona povući a zaostati
vječna tama, pjesnik paniči, kleči i moli Mostarca u tuđini da se ne
odmostaruje: /”Nek te anđeli doprate/ u našu poharanu avliju/ gdje ljubav još
obitava”/ a one već odmostarene ruži i podsjeća da su i: /”Domu
sve dalji, grobu sve bliži”/, jer tamo gdje su oni: /”San je
obeskućenog svijeta”/.
A onome koji je već nepovratno odmostaren, i neće se vraćati, prigovara za
obaveze prema razvalinama grada, grobovima pređa... raspolovljenom Mostu,
pa prije nego nepovratno nestane, posljednja mu je dužnost da: /”Vrati svežanj
zavičaja”/.
Pjesnik Alija Kebo je postradao više od drugih umjetnika, ovoga
vakta, pa ipak on je ostao smireniji i dosljedniji umjetnosti od mnogih drugih, i to je
njegova veličina koju, siguran sam, neće moći zaobići analitičari njegovog djela.
Zbirka pjesama ”Hiljadu malih Mostara” je najbolji primjer te Alijine
veličine, u njoj je o ratu sve rečeno, i iz rata, ali bez huškačkog pripjeva i
bolesničke pjene. I po tome ovo je velika umjetnost.
Ima i biće napisanih i boljih pjesama od ovih Alijinih, ali nema
i neće biti viših i dubljih, od ovih Alijinih, puteva i mostova, koji
dovode do ljudske duše. A doprijeti do dubine ljudske duše umjetnost je - univerzalna.
On ne ostavlja nerazvezanim ni one najtananije duševne vezove, koji su duboko u njemu, i
u nama, jer on je umjetnik i njegovo je da istinu objavljuje, a on to hoće, može i
čini, jer u njemu je čista duša, on je građanin Mostara i vaseljene,
i predstavlja se ili se samo pita: /”šta sam po vjeri i nevjeri”/,
kad je: /”Rastao s nesretnom braćom/ Pod kupinom i dračom/ Za ostalo pitajte
trave/ Iznikle iz ove lude glave/. Umjetnik je čovjek koji je za ljubav i slogu
spreman uložiti sav svoj imetak: /”Svima ću reći ko sam/ Šta jesam/ Ako
treba, / i šta nisam”/.
U čitavoj Kebinoj knjizi u pozadini je jedan most, ime mu se ne
spominje, a znamo koji je, i pjesnik će sve da predevera i oprosti za dobro svjetlosti i
behara svoga Mostara, ali neće prestati da moli: /”Nemoj mi
most poloviti/ Kuda ću na drugu stranu”/.
Kako se zna u Mostaru polovljeni su ljudi i mostovi, jedino su ih
pjesnici sve sačuvali, kroz muziku osjećanja, poeziju koju im pjevaju, a riječi prolaze
kao snopovi svjetlosti od koje je isklesano kamenje - namijenjeno da traje. Sa mosta,
građenog od pjesničkog gradiva, vidi se sva različitost života, sudbina i nada u
nadvremeno i neprolazno. Izgleda da kamenje odsvukuda pada, da bi se zadržalo u stihu i
ostalo u vječnom mostu, jer pjesnička ideja nadživljava fizičku egzistenciju i tako
most postaje lelujav, prozračan kao trodimenzionalna vizija kamena koji se bjelasa u
visinskim plavetima, kao da je nad neretvanskim modrinama, gdje se osjeća da je uvijek
bio i da ništa nije izgubio od svoje ljepote. Neuništive su nevidljive spone, pronađene
u umjetničkoj riznici, vrlo prisne siluete, sa kojima se sretaju čitaoci: ”Hiljadu
malih Mostara”, jer ipak postoji unutar svih nas, trajniji most od svih
podignutih, koji se ne može zarušiti, jer samo tako može ostati nada utkana u tihu
muziku riječi, da opšte pobjeđuje prolazno, dobro zlo, i niko se na ovim riječima
neće posjeći, a svi će krvariti.
Poezija ima svoju vazdušnu putanju, svoje rasadnike, jorgovane, svoje perunike,
mirte i zerdelijske behare, a san o hiljadu mostara i mostova je kao
polje sa hiljadu bijelih krinova izlivenih u kalupima da se uklope u bronzano zdanje, koje
će nadživjeti vremena. Za pjesnika silueta mosta preselila se iz jave u san. Tamo
izgleda još i ljepša, svečanija i mekša, lepršava, ritmička kao neka zastava na
nevidljivom jarbolu, koji svaki čovjek može da pronađe u sebi, ako traži odgovor na
hiljadu pitanja razaranja i uništenja svijeta, sa kojim smo i na kojem rasli, a nema
pouzdanog odgovora, jer i bez jednog jedinog kamena nema (S)starog mosta.
Umoran je pjesnik, od godina i hercegovačkih belaja, satrla ga ljubav
prema gradu koji je uporno rušen i porušen na očigled njegove nemoći, on više nema
snage da istrajava, da pjeva nad ruševinama, on bi da se konačno odmara, ali prethodno
mora da se odljubi od Mostara. Može li pjesnik bez ljubavi, ostaje zagledan u daljine i
zapitan (i ja s njim):
”Hoću li se odmostariti”
Los Angeles, 11. jula 2000. |
|
