Postoje dvije vrste upravnika pozorišta. Jedna, ova je u ogromnoj većini, administrativno rukovodi pozorištem. I tada je pozorište samo ustanova koja prikazuje predstave. To je, manje ili više, upravnik koji se sticajem okolnosti nalazi na čelu jednog teatra. Ostaje u njemu nekoliko godina, a zatim odlazi ne ostavljajući za sobom nikakav svoj lični pečat, ništa osebujno, ništa stvaralačko. Druga vrsta, ovi su u manjini, tek rijetki pojedinci u istoriji pozorišta, ostaje u pozorištu cijeli život, jer je Pozorište njihov život. Oni kreiraju pozorište. Tada je u pozorištu sve podređeno ostvarivanju jedne umjetničke koncepcije i teatar postaje žarište kulturnog djelovanja u jednom gradu ili još šire u jednoj pokrajini. Safet Ćišić bez sumnje pripada ovoj drugoj vrsti upravnika. Upravnika kreatora.

U svom dugogodišnjem rukovođenju mostarskim Pozorištem on je uporno i sa strašću nastojao da jednom, po geografskom položaju, po početnom sastavu trupe, ipak, provincijskom pozorištu da onaj oblik i one dimenzije koje će razbiti uske regionalne okvire i time prestati da strepi od svakodnevne mogućnosti ponovnog vraćanja na pozicije amaterizma. Prije svega, njemu je jasno da je sastav glumačkog ansambla osnovni stimulans i osnovna baza za izlaz iz umjetničke anonimnosti i jednog tavorenja, i zato Ćišić uporno nastoji da likvidira ona početna amaterska i poluprofesionalna obilježja, koja se nalaze u sastavu prve trupe i prvih fosina rada ovog pozorišta. On dovodi i među prvima angažuje cijele generacije diplomiranih studenata beogradske i zagrebačke Pozorišne akademije, kao i jedan broj vrijednih i iskusnih profesionalaca iz drugih pozorišta i tako postepeno razbija početnu amatersku i diletantsku osnovu. On nameće kvalitetnim sastavom ansambla svim članovima veću odgovornost, podiže scensku kulturu i tako postepeno ostvaruje rezultate koji svojim umjetničkim dometima tjeraju ansambl da kreće naprijed.

Ali, Ćišić glumcima ne samo da obezbjeđuje najbolje životne uslove, već prije svega se trudi da angažuje i iskusne i eminentne reditelje, bilo u stalnom angažmanu, bilo kao goste (Vaso Kosić, Dr. Hugo Klajn, Dimitrije Kjestarov, Kosta Spaić, Minja Dedić itd.), znajući da će time svom ansamblu i pozorištu pružiti mogućnost da pod sigurnom rukom stvaralaca izrastu i nauče, a pozorište da lagano dovede do jednog solidnog nivoa poslije kojeg je teško ići natrag i koji imperativno zahtijeva da se ide naprijed.