Kraj devetnaestog stoljeća u Bosni i Hercegovini pokazat će da su općeprisutne tendencije u jezičkom ujednačavanju i standardiziranju jezika na vukovskim principima u južnoslavenskim zemljama imale značajan odjek i u ovoj pokrajini, gdje su mjere Zemaljske vlade u kodificiranju jezika davale značajne rezultate. Od 1883. godine, kada je Vladina komisija za jezik donijela u okviru austrougarske jezičke politike prve odredbe o pravopisnoj normi, pa potom 1890. godine, kada je Gramatika bosanskoga jezika, dvije godine prije poznatog Brozovog Hrvatskog pravopisa, donijela prve si- stematizovane pravopisne odredbe, u bosanskohercegovačkim časopisima je primjetno ujednačavanje pravopisne norme i svojevrsna ”urbanizacija” jezika koji se našao pred mnogim problemima, jer je trebalo naći brojna rješenja za pojmove i termine kojih nije bilo u domaćem jezičkom korpusu.


Osim informativne funkcije listovi i časopisi su u ovom periodu imali i literarnih ambicija. Angažujući veliki broj saradnika sa svih južnoslavenskih prostora, urednici u časopisima su često morali ujednačavati pravopisnu normu poštujući i autorski tekst, jer su se javljali autori iz raznih sredina. Iako su prisutna različita pravopisna rješenja, u ovom periodu u bosanskohercegovačkim časopisima, bez obzira da li su to Vladini ili konfesionalni listovi, primjetan je napor da se konstituira takav pravopis koji se neće bitnije razlikovati od onog u Srbiji i Hrvatskoj, gdje se proces kodificiranja jezika počeo zaokruživati. Od folklorizma i jezika prema Vukovom uzoru, što se može uočiti u Bosanskoj vili (pokrenutoj 1885.), kao i u Bošnjaku (1891.), te otvorenosti i tolerancije prema autorovim opredjeljenjima u Nadi (1895.), kao i primjetnih lektorskih ujednačavanja u Glasniku Zemaljskog muzeja (1889.) i Školskom vjesniku (1895.), pred kraj stoljeća standardizacija jezika je već dala uočljive rezultate mada i u ovom vremenu u tekstove još uvijek prodiru supstandardne forme. To se posebno može vidjetu u mostarskom časopisu Zora, koji je, pokrenut 1896., izlazio sve do 1901. godine.

O Zori kao značajnom literarnom časopisu i Mostaru kao kulturnom centru pisali su odmah u prvim decenijama ovog stoljeća Mostarci Vladimir Ćorović i Jovan Radulović (1), ali i brojni drugi autori. Od četiri napravljene bibliografije ovog časopisa najkompletnija je svakako ona u monografiji Zore (2) Ljubice Tomić-Kovač pravljenoj u okviru projekta Istorija bosanskohercegovačkih časopisa austrougarskog perioda Instituta za izučavanje jugoslovenskih književnosti u Sarajevu. Šestogodišnje izlaženje Zore svakako je, uz Malu biblioteku, kruna mostarske izdavačke djelatnosti u devetnaestom stoljeću, jer je nakon Neretve (1872.), Hercegovačkog bosiljka (1883.), Novog Hercegovačkog bosiljka (1884.), Glasa Hercegovca (1885.), te kalendara Mladi Hercegovac i Neretljanin (1894., 1895.), Zora, odnosno njeni urednici J. Dučić, A. Šantić, S. Ćorović, A. Šola, pokazujući u svojoj koncepcijskoj uredničkoj orijentaciji da su joj lokalni i regionalni okviri tijesni, iskazala punu zrelost i otvorenost Mostara prema svim općekulturnim i književnim kretanjima ne samo na južnoslavenskim prostorima nego i u drugim evropskim zemljama.

Poslije osnivanja Srpskog pjevačkog društva Gusle i raznovrsne djelatnosti takav put Zore bio je potvrda da je Mostar postao pravi kulturni centar koji se oslobodio svoje romantičke ustaničke i folklorne tradicije i okrenuo se ka novim evropskim kretanjima. Takav duh se osjećao ne samo u mostarskim srpskim krugovima nego i kod Hrvata i Bošnjaka. Podsjetimo se: to je vrijeme kada se Mostar, za razliku od mnogih drugih sredina, prilagođava novim trendovima koje nameće Austrougarska. Za razliku od Bosanske vile, srpskog nacionalnog lista koji se dugo, sve do 1908. godine, vrtio u krugu folklorističko- romantične književnosti i Vukovog jezika iz prve polovine devetnaestog stoljeća Zora je u Mostaru pokazivala znatno veću otvorenost u prezentiranju općih kulturnih i književnih kretanja u Evropi tog vremena. Zora u svojim rubrikama redovno svoje čitaoce informiše o kretanjima u južnoslavenskim i evropskim književnostima, a osim otvorenosti prema saradnicima iz Beograda i Novog Sada angažuje saradnike iz drugih sredina: I. Cankara, A. G. Matoša, S. Matavulja i druge.

U ovom periodu su časopisi i brojna kulturna udruženja, koja je austrougarska vlast tolerisala kao okupljanja na konfesionalnoj osnovi, unosili novu klimu i nove sadržaje koji su iskazivani i sve kultivisanijim jezikom. Taj jezik kojim pišu Srbi, Hrvati i Bošnjaci u Bosni i Hercegovini, bez obzira na prisutne razlike, posebno leksičke, pa i stilske, u suštini bio je međusobno blizak i nije izrazito nacionalno obojen, jer je bio općeprihvaćen fonološki način pisanja uz istu dijalekatsku bazu i uz relativnu mladu, ali ustaljenu jezičku tradiciju. Taj jezik je oslonjen na tradiciju interdijalekatskog govornog idioma štokavskog tipa, pa ti listovi odmah u početku, i pored razlika, pokazuju relativnu standardizaciju pravopisne norme u kratkom periodu. Jezik tih časopisa, osim općeprihvaćenog fonološkog načina pisanja, pokazuju punu jezičku toleranciju urednika, poštivanje domaćeg, autohtonog bosanskohercegovačkog jezičkog izraza i nastojanje da se jezik obogaćuje novim pojmovima kojih nije bilo u domaćoj jezičkoj tradiciji.

Sve te jezičke tendencije veoma su vidljive i u prilozima u Zori, u kojoj se pojedini tekstovi ipak razlikuje od većine priloga u ostalim listovima ovog perioda. Iako ima mišljenja da je pokrenuta kao srpski odgovor na pokretanje Vladinog časopisa Nada, Zora je bila i izraz nezadovoljstva zbog niske literarne razine literarnih priloga u Bosanskoj vili, kakvo je mišljenje iznio Vladimir Ćorović (3). Međutim, i pored otvorenosti prema tekstovima i autorima iz drugih sredina, Zora u djelima domaćih autora, posebno Svetozara Ćorovića, koji je bio jedan od pokretača i urednika, pokazuje dosta nemaran i komotan odnos prema pravopisnoj normi čije je poštivanje u drugim listovima postajalo već manir. Osim zajedničkih kolebljivosti, koju su karakteristične i za druge listove, kao što su alterniranje frikativnih s i z sa š, odnosno ž ispred palatala u svim pozicijama (ušljed, pošljedica, ražljeva), dužih i kraćih oblika u zamjeničko- pridjevskoj promjeni (ovijem, onijem, nekijeh ali i nekih i svih), odričnog oblika glagola biti sa ijekavskom zamjenom jata (nijesam), odvojenog pisanja futura I glagola htjeti (ne će), oblika moremo i možemo, oblika grješka i pogrješka, jotovanja dentala prilikom zamjene glasa jat (đeca, đe, naćera - tzv. najnovije jotovanje), neujednačenosti u pisanju foneme h, ponekad neujednačenosti u pisanju velikog i malog slova, Zora pokazuje i mnoge druge nedosljednosti.

Oblici iz supstandarda više prodiru u djelima mostarskih autora, pa u Zori ima dosta morfoloških i leksičkih ikavizama (volila 40/2, 58/2 - 1897), želili (76/2-1897), živiti (122/4-1897, stiditi 324/10, odletile 324/10, oživila 369/XI - 1900), a prilozi gore i dolje gotovo redovno se pišu u ikavskom obliku: gori i doli. Glagolski pridjev radni glagola biti javlja se u oba oblika iako preovladava ijekavski (Ćorović: nijesu 125/ 4, nisam 123/4 - 1897). Glagolski pridjev radni glagola htjeti također se javlja u dva oblika htjeo (14/1) i htio (119/3), a nestabilna je upotreba u pisanju negacije uz glagole: nebi 13/1, ne ću 53/2-1897, Ćorović, ne će 284, nećemo 281-1897, neboj se 370/11-1900. Pravopisne odredbe u vezi s alterniranjem suglasnika također su neujednačene - Zora 1897: razhlađivalo (16/1), predpošljednje (11/3), predstavlja (76/2), otštampava (76/2), Zora 1898: absurd (282), šesdeset (310), Zora 1901: odkako (373/XI-XII, potsjeti (434/XI/XII). Pravilo o gubljenju suglasnika, odnosno alterniranju s nulom, veoma je nedosljedno u svim brojevima: pripovijetci (184/4, 1897), sudci (324 - 1898), dosjetci (351/10 - 1900), podatci (280/7-901). Elizije suglasnika su rijetke ali ipak prisutne (tica 30/1, šenica 401/12-1900).

U pisanju foneme h u inicijalnoj poziciji u Zori također ima nedosljednosti: ambar 16/1, hrđavo 16/1, rđavo 148/4, (Zora 1897), ranitelj 374/11 (Zora 1900). Zanimljivo je da Zora ima stalnu rubriku Kronika, a i neke druge riječi (anakronizam) pišu se, iako je riječ o grčkim korijenima, sa k a ne sa h, što je obilježje hrvatskog a ne srpskog jezičkog standarda. U medijalnoj poziciji fonema h gotovo da se piše u skladu sa današnjim Pravopisom bosanskoga jezika - Zora 1897: mahne 13/1, sahat 37/1, malehne 38/1, vehne 58/2, lahko 52/2, polahko 124/4, bahnuti 123/4, Zora 1901: podbuhlo 101/III-IV, uvehla 379/XI-XII, mahmuran 101/III-IV, suhonjav 377/XI-XII. Ponekad se u finalnoj poziciji fonema h izostavi ­Zora 1897: odma 59/2. Sekvenca hv često je zamijenjena sa f - Zora 1897: fali 14/1, fala 59/2, ufati 51/ 2, Zora 1898: fataju 324. Sve ove jezičke karakteristike naročito su vidljive u djelima mostarskih autora u Zori: Svetozara Ćorovića, Alekse Šantića, Osmana Đikića, Hasana ef. Nametka, Ljube Oborine i drugih. Može se reći da je to slika mostarskog govora s kraja stoljeća što se može vidjeti i u odgovorima na Anketu o govoru prostoga naroda koju je proveo Zemaljski muzej iz Sarajeva 1897. (4), a što je vidljivo i u radu Današnji mostarski dijalekat Mateja Milasa. (5) Naročito je to očigledno u tekstovima Svetozara Ćorovića koji je, kao što dr. Asim Peco kaže, ”pisao onako kako je govorio”.(6) Osjećajući da je Mostar mjesto gdje se ukrštaju različiti jezički uticaji, Ćorović je diferencirao govor svojih ličnosti tako da se u njegovim tekstovima mogu uočiti karakteristike govora istočnoherce- govačkog, zapadnohercegovačkog i centralnoštokavskog tipa, ali i govora mostarske čaršije.

Sve to se može vidjeti i u odnosu Zore prema lokalizmima i turcizmima, posebno u djelu mostarskih autora. U djelima mostarskih Srba turcizama ima gotovo koliko i u muslimanskom časopisu Bošnjak ­u Zori 1897: alaša 17/1, šart 17/1, eglen-beglen 17/1, hućumat 15/1, Zora 1898: mešćeme 311, tozlucima 311, takume 311, Zora 1900: džamfez, sevlija, butum, kanat, kundurdžija 368/11. Naravno, broj turcizama i u ostalim brojevima Zore je veoma veliki ne samo kod S. Ćorovića nego i u tekstovima svih autora iz Mostara.

Svetozar Ćorović u brojnim tekstovima diferencirao je govor svojih likova prema konfesionalnoj pripadnosti, što potvrđuju ovi primjeri iz priče Zaboravljena kuća: ”Frana je jecao kao dijete... ajme Isuskrste kako si moga podniti... ” ”Iđi đe si i prije bila!” - dreknu Stamenka. (Zora 1901, str. 377-382)