Džafer Obradović
PREPOZNAVANJE
ZNAKOVA ZABORAVA
Prikaz knjige Enesa Ratkušića
"Zaboravljeni govor probuđenih" |
Literarni prvijenac Enesa Ratkušića ”Zaboravljeni
govor probuđenih”
zavrijeđuje pažnju iz nekoliko značajnih
razloga. Prije svega, radi se o
svojevrsnom i zanimljivom osvježenju u našoj
sumornoj književnoj svakidašnjici, opterećenoj
brojnim nesporazumima sa samom sobom, ali i sa
zahtjevima vremena kojeg ne uspijeva ni
pratiti a kamoli ga anticipirati. I pored svih
svojih ograničenja i nedorečenosti, Ratkušićeva
knjiga zna šta hoće, situirana je u vrtlog
aktuelnih vremenskih zbivanja i ima jasnu i
preciznu poruku. Osim toga, u poplavi
literarnih nedonoščadi koje nas zapljuskuju
svojom neinventivnošću i ispraznošću, ovo
je jedno od onih rijetkih ostvarenja
zanimljive i dinamične fabule, sa nizom
karakterističnih likova i stvarnih životnih
situacija. Stoga nas njezino čitanje ni za
trenutak ne čini ravnodušnim. Možda je
njezina najveća vrijednost upravo u činjenici
što se iščitava u jednome dahu i što nas u
duševnoj oskudici ovog gluhog uremena makar
malo razgaljuje i oplemenjuje. Teško da neka
knjiga može imati ljepšu i uzvišeniju
misiju od te.
Svojom zanimljivom žanrovskom formom
dokumentarističkog romana knjiga ”Zaboravljeni
govor probuđenih”
otvoreno i bez ustezanja elaborira tok
zbivanja u posljednjih desetak burnih godina
stolačke tragične zbilje i po tome je
uveliko slična knjizi "Suđeni
Stolac" Mehmeda Dizdara. U oba slučaja
pokazuje se kako takozvana ”vremenska
distanca”
nije neophodan uvjet da bi se o važnim i
sudbonosnim, a istovremeno i smutnim i
zapetljanim događajima naše nedavne prošlosti
moglo relevantno govoriti i pisati. Uostalom,
čak i onim najneupućeniojim i najnaivnijim
su već odavno jasne sve okolnosti i razlozi
stolačke i hercegovačke kataklizme. Sve igre
su razotkrivene, sve maske su pale i svi
akteri su pokazali za koga su i za šta
nastupali.
Prelamajući kroz svoju osobnu životnu priču
sudbinsku golgotu, ali i preporodno buđenje i
duhovni uzlet svoga naroda, Ratkušić se ne
ustručava istini pogledati u oči, priznati
svoje i naše zablude i poslije svega zadržati
čistu savjest i ljudske nazore. Jer nama se
nije desilo ništa neobično i neočekivano,
sve se to višekratno već dogodilo, samo što
je ovoga puta sve bilo okrutnije i perfidnije.
Zar nas priča o pljački Hamzi-begovog
blaga ne uvjerava u to i zar su novi projekti
o našem istrebljenju i po čemu novi osim po
taktici i svireposti njihovih izvođača!?
Trezvenim i analitičkim uvidom u stoljetni
povijesni kovitlac hercegovačke (ali dakako i
bosanske) životne pragme, Ratkušić nam
pokazuje kako naši zakleti dušmani imaju
samo jedan neupitan i postojan politički
cilj, a on je sadržan u strašnoj i
nepojmljivoj nakani da nas izbrišu sa lica
zemlje. Jedino su u tome međusobno saglasni i
jedino se u tome drže kontinuiteta.
|
|
 |
Međutim,
politički aspekti tog zlokobnog kontinuiteta i očajničkog
opiranja njegove žrtve da opstane Ratkušiću nisu u
prvom planu. Oni su tek okvir u kojem se odigrava
svakidašnja životna drama običnog bošnjačkog čovjeka,
prostodušnog i zatečenog ljudskim beščašćem,
pritješnjenog između privrženosti svome kućnom
pragu i osjećanja napuštenosti od svih. Tek u
trenucima bezizlaznosti i bespomoćnosti, on u sjećanje
priziva stare priče i narodnu mudrost, zaboravljene
pouke i predskazanja i tek mu se tada razotkrivaju sve
tajne. I tek tada postaje svjestan svog stvarnog
stanja i činjenice da je život i rodnu grudu moguće
obraniti jedino ustrajnom i odlučnom borbom i
sahranjivanjem svih zabluda o pravičnosti i
milosrdnosti ovoga svijeta. Dodatni argument toj
spoznaji dat će surova logorska dresura uspavane bošnjačke
svijesti, kojoj je bila podvrgnuta većina Ratkušićevih
sunarodnjaka.
Ratkušićeva priča je iskrena, jednostavna i poučna.
Ako bi u njoj nešto trebalo stilski dotjerivati i
uljepšavati onda bi joj se više moglo dodati negoli
oduzeti. Čini se da se on svjesno opredijelio za
pretežno faktografsko modeliranje radnje, sa
uvjerenjem kako je sam život dovoljno zanimljiv,
nepredvidiv i ”literaran”
da bi mu bile potrebne znatnije estetičke preinake i
suvišna objašnjenja. Tek rijetko i djelimično on
pravi ”izlete”
u oblast imaginativnog diskursa stvarnosti, nastojeći
da svojoj priči obezbijedi univerzalnu važnost. Ne
bi se moglo ustvrditi kako mu to ne polazi za rukom,
ali je u takvim prilikama njegovo kazivanje lišeno
nepatvorene i sočne životnosti, koja je ovoj knjizi
možda i najjača strana.
Osobenost Ratkušićevog stila vjerovatno proističe
iz njegovog dugogodišnjeg bavljenja novinarstuom.
Ali, treba reći kako za književni oblik kojim se
izražava radnja ovog romana to nije nedostatak, nego
mu je to možda čak i prednost. Biti jednostavan ne
znači biti i prost, a pravo umjetničko umjeće
sastoji se u tome da se i one najzamršenije i najteže
stvari saopšte jednostavno, a to znači razumljivo i
bez ”izražajnih
trikova”
kako
bi rekao Krleža.
Na isti je način jednostavan i razumljiv jezik ove
knjige. Bez suvišnih intelektualističkih akrobacija
i ispraznog akademskog dociranja Ratkušić sočnim
jezičkim izrazom hercegovačkog krša potvrduje Heideggerovu
misao kako je ”jezik
kuća bitka”,
što će reći čuvar duhovne srčike jednog naroda i
ključ za njegovo razumijevanje. Treba pozdraviti i
podržati njegovo nastojanje da oživi mnoge već
zaboravljene riječi ovog jezičkog podneblja, da ih,
uprkos raznovrsnim ”standardizacijama”
i novokomponovanom jezičkom čistunstvu, sačuva od
zaborava i tako, što je jedan od naših mnogobrojnih
paradoksa, obogati našu jezičku baštinu. Ali bi se
isto tako trebao čuvati prevelike upotrebe hiperpučkog
vulgarizma koji počesto poprima obilježje
prostakluka. Naravno, ne po svaku cijenu, ali
neizostavno tamo gdje je taj ”malo
slobodniji”
način, izražavanja svrha samom sebi. Jer, nijedno
umjetničko djelo nije avangardno tek po upotrebi
prizemnog žargona, a niti su spomenute riječi i
izrazi baš toliko prisutni u govoru Ratkušićevih
zemljaka.
No, ozbiljniji i kritičkiji sud Ratkušićeva
literarnog pregnuća bit će moguće izreći tek nakon
pojave njegove druge knjige, koju priprema i koju sa
zanimanjem i znatiželjom očekujemo. Tek će se tada
moći određenije ustvrditi je li Stolac dobio
još jednog ”probuđenog
govornika”
ili je knjiga ”Zaboravljeni
govor probuđenih”
bila samo izraz Ratkušićeve trenutačne inspiracije,
potaknute poukama velike ratne predstave.
Iskreno vjerujemo kako je ona prva mogućnost mnogo
izvjesnija.
Sarajevo, 4.5.2000.
|
|
