Goran Sarić
MUZEJ PODZEMNOG SVIJETA
Iz zemlje lala i kanala |
Jedna
od zadnjih sunčanih nedjelja posljednjeg
ovomilenijumskog ljeta. Za ovdašnje prilike -
nevjerovatno lijep, vedar dan, bez vjetra i
tmurnih kumulusa u daljini.
S nešto uobičajene porodične gužve i
nervoze krećemo u posjet najvećem holandskom
nacionalnom parku, De Hoge Veluwe, u sklopu
kojega se nalazi u ovom dijelu Evrope dobro
poznati i još bolje posjećeni Kroller-Muller
Museum, sa lijepom kolekcijom slika starih
majstora, između kojih posebna mjesta
zauzimaju slike Pieta Mondriana, Picassa, Van
der Lecka, Braquea, Seurata, te, naravno, čudesnog
”luđaka” - Van Goga. No, kako sam prošle
zime već posjetio muzej, zaključili smo da s
”prtljagom” od tri mališana ne bi baš
bilo razumno ući u tišinu izložbenog
prostora. Da se radilo o kakvoj izložbi
najnovijih kompjuterskih igrica, cd-roomova
ili play-stationa - u redu, dječijoj radosti
nikad kraja, ali ”dosadni slikari”...
Zato se odlučujemo da dan provedemo u vožnji
bicikla kroz ”divljinu”, pošto u
prospektu stoji da Park raspolaže sa 5.000
hektara divljine, kroz koju na sve strane vode
asvaltirane, uske biciklističke staze. U tu
svrhu je uprava Parka nabavila i oko 1.000
bijellh dvotočkaša, koje možete besplatno
posuditi na ulazu.
Dok smo vozili ka odredištu, vidjeli smo puno
automobila koji su pozadi ili gore, na
karoseriji, na specijalnim nosačima za
bicikle, imali natovareno najdraže holandsko
prevozno sredstvo. (Holanđani s ponosom ističu
da imaju, u odnosu na broj stanovnika, najviše
bicikla na svijetu - čak više od Kineza, ali
tu tvrdnju nisam do sada mogao provjeriti).
Zato smo se nemalo iznenadili kad nam je, na
ulaznoj biletarnici, ljubazni službenlk,
izvinjavajući se, rekao: ”Žao mi je, ali
ovdje su svi bicikli već iznajmljeni. Pokušajte
u unutrašnjosti parka, kod Centra za
posjetioce. No, bolje bi bilo da krenete
autom. Znate, do tamo ima više od deset
kilometara. Čini mi se da bi to ipak bila
malo preduga šetnja...” I tako, lagano se
vozeći ”divljinom”, svaki čas očekujući
da ispred nas iskoči kakav jelen, muflon ili,
u najgorem slučaju, divlja svinja, jer ih
ovdje, barem prema već spomenutom prospektu,
ima u izobilju, pažljivo posmatramo okolinu.
Ravnica, tu i tamo poneki brežuljak, puno
visoke, sasušene trave, s vremena na vrijeme
kakvo drvo neobična oblika... Sve u svemu,
barem što se tiče prirode - ništa naročito.
|
|
|
I dok pazim da ne zakačim kojeg od brojnih
ficera (holandska riječ za biclkliste) i
nehotice se u mislima vraćam kući, na Boračko
jezero. Šta bi pametan i vrijedan narod mogao
napraviti od tog prelijepog mjesta! Pa, samo
bi se od onih čudesnih ”Lazinih borova”
na Boračkom polju (mislim, naravno, na
slikara Lazara Drljaču koji ih je zauvijek
”zaustavio” na svojim platnima) - samo bi
se od njih dala, čini mi se, napraviti velika
turistička atrakcija. Da ne spominjem samo
Boračko, to gorsko oko u dubokoj doli, pa
kanjon Neretve, svu onu raznoliku šumu kojoj
ni naša katkad doista divljačka nebriga nije
mogla toliko nauditi.
Znam dobro da će se mnogi uvrijediti na onaj
dio o ”pametnom i vrijednom narodu”. No,
kako je naš nemaran odnos prema prirodi već
toliko puta potvrđen i dokazan, pa, ako hoćete,
i aktuelnim planom Neznanog Nekog da se na
”leđima” Neretve izgradi nova serija
hidrocentrala i time unište neprocjenjive
prirodne ljepote - nije mi namjera da se
pravdam pred eventualnom uvrijeđenošću
”finih dušica”. Hoću samo, vraćajući
se svojoj skici putopisnoj, da dam jednu ovlašnu
usporedbu dva svijeta, dva načina razmišljanja.
Dok jedni - opet gledam kroz prozor automobila
- skoro od ničega prave izletište, atrakciju
koju posjećuje i kojoj se, izgleda, divi
stotine hiljada turista godišnje, drugi ne
uspijevaju ni da očuvaju i zaštite ono što
im je tako izdašno darivano. O nekom
”pravljenju para” od turizma - da i ne pričamo.
Elem, kad smo, napokon, došli do Centra za
posjetioce, zaista smo brzo pronašli četiri
bijela bicikla, od kojih je jedan imao i
dodatno sjedalo za bebe, u koje smo smjestili
najmlađeg člana ”posade”. Kažem
”pronašli”, jer ovdje se, na za to određenim
mjestima, nalaze parkirani bicikli, bez
ikakvog obezbjeđenja i kontrole, tako da ih
svako uzima kako i kad hoće. Naravmo, poslije
upotrebe, posjetilac bicikla vraća na najbliže
parkiralište, ustupajući ga na korištenje
drugima.
Zaista imamo sreće s vremenom, razmišljam
dok dvotočkaš ubrzava niz brežuljak, spuštajući
se kroz redove zimzelenog drveća. Smjenjuju
se sjenke i osunčani predjeli, u daljini sad
već vidim bijele oblake. Srećom, nisu to oni
mračni, teški, kišom zabubreli oblaci što,
uprkos svojoj veličini, sumanuto jure iznad
Niske zemlje. Ovako, iz daleka, više mi liči
na prpošna bijela jedra kakvog golemog
plovila - čisto, veliko platno koje se
ponosno vijori plavetnilom.
No, ni na biciklu, baš kao ni u autu, se u
Holandiji nikad ne smijete predugo zablenuti
izvan pravca kretanja. Baš kao i vlasnici
motornih vozila, i ficeri su ovdje veoma
brutalni. Mala nepažnja - i paf! - eto vas
dolje, licem do zemljice. Ili, u gorem slučaju,
u kakvom kanalu pokraj puta, u zemlji lala i
kanala. Zato žurno odvraćam pogled od
horizonta, pogotovo stoga što iza leđa vozim
naše malo blago, udobno zavaljeno u stoličicu.
Nakon nekoliko kilometara, dovozimo se do
zgrade u koJoj je smješten Museumonder (u
slobodnom prevodu: Muzej podzemnog svijeta).
Radi se o prvom muzeju te vrste na svijetu,
mjestu u kome možete vidjeti ”sve što je
živjelo ili živi ispod zemljine kore”,
kako pretenciozno piše u vodiču. (Holanđani
su neobično skloni jezičkim pretjerivanjima,
kako uveličavanjima tako i tepanju, što se
od rođenih trgovaca može i očekivati.) Tu
možete vidjeti krtičijih tunela i lisičijih
brloga. Osim toga, do mile volje i, što je
posebno za Holanđane, još važnije - potpuno
besplatno, možete slušati ”stijene koje
govore” a djeca se mogu igrati u vodenom
laboratoriju.
U sve je ovo, vidi se, uloženo puno truda i
novca. Sve je pažljivo i dugotrajno
planirano. I doista je interesantno, privlačno,
što potvrđuju one stotine hiljada
posjetilaca koje tokom cijele godine pohode
ovo mjesto. Ali, na pamet mi pade Sarajlićeva
pjesma ”Švicarska” (mislim da se tako
zove), u kojoj pjesnik govori o savršenstvu
švicarskih parkova, trgova, kuća - da bi
pjesmu poentirao neočekivanim pitanjem: ”A
šta su sretne zemlje dale čovječanstvu?”
Na odlasku, fino opušten od dugog
bicikliranja, uz lagani bol u mišićima,
pjevušim, ni sam ne znam zašto onu ”Da ti
roknu samo dvije...”
Da mi je da barem vidim kakvog muflona, pa
makar i nizozemskog... |
|
