Milika Pavlović
OVERBOARD |
|
Koliko toplih poljubaca
po nadgrobnome kamenju,
koliko nježnih izliva
po međi pustinje i oaze,
koliko
uzvišene neutješnosti!
Srce i nije tu da razmišlja
o tvrdoći i starosti činjenica,
o dinama i stijenju, o
suši,
niti
o sjenovitome zelenilu
što odijeva nesebične kladence.
Kamen, rastinje i pržina,
stranice su ukletoga trougla,
na njegovome dnu, u potonjoj luci -
jarboli, jedra, brodovi,
bestidne gladi na palubama,
odajama kapetana duge plovidbe
njuškaju morski psi,
za pultom navigatora
oktopodi sa Lerna -
nijem,
vječno budan overboard.
Koliko god se promišljeno čudimo
čemu toliki jad i suze,
kad već ni milimetar ne podižu
nivo mora,
pravedno je pohvaliti žalosno srce
što u tužnome srcu Sahare
poji samotnu stabljiku.
Pristan jul, 1999. |
|
|
|
