Slovo urednikovo - Alija Kebo
MOSTARCI U TEGLAMA |
Mili moji, kuda
koji...
Stiglo mostarsko, raskošno
proljeće. Procvjetao jorgovan,
mirišu ljubice, zova, ruže,
šeboji, magnolije, jasmini, -
ali cvjetaju i drača, žara, i
sjekavica, i haptika, i trnina...
Samo, život ne cvjeta... Čovjek
puk’o ko Černobil... šanse su
promilske da preživi traume
savremenog svijeta.
U Mostaru ništa novo!
Niko se još ne vraća u stanove
i kuće na desnoj strani grada.
Ama baš - niko. Ne daju
ekstremisti. Na ovom pitanju
padaju i Federacija, i Dejton i
Međunarodna zajednica.
A Mostarci,
prognanici i izbjeglice iz
inostranstva masovno se vraćaju
u zavičaj.
Tako su ove zime i proljeća u
glavni grad Hercegovine
stigli Hiba Jugo, Ešref
Kupusija, prim. dr. Dževad
Halilhodžić i mnogi
drugi. Ali - stigli u urnama!
- Jadan je to i kukavan
povratak kada dolaze u teglama -
komentariše stara Mostarka
u Cernici.
Istovremeno, Muslimani,
Srbi, Hrvati i drugi
narodi i narodnosti, u sve većem
broju napuštaju ovu sredinu i
odlaze u svijet.
Sada oni imaju dvije domovine,
ali i bez i jedne su.
|
|
 |
Pa jedna poznata sugrađanka iz Bućeve
ulice, za ”Pisma Mostu”
iz Amerike šalje svoju
pjesmu koja ovako počinje i završava:
”Kada umrem, Allahu oprosti
U Hercegovinu
prenesite ml kosti”...
Drugi građanin, u reviji Povratak
piše reportažu čiji jedan fragment
ovako glasi:
”Ko je kome, moj komšija, onda
u ratu mogao pomoći?! Zlo nastaje od
ljudi, a ne od Boga, Bog odstupio, đavo
pristupio, te nikako da ode!”
Treći građanin, komšija i pošteni
vjernik, na ovo uzvraća ajetom iz Kur’ana:
”Možda će Bog jednog dana
izmiriti vas i vaše protivnike i između
vas uspostaviti prijateljstvo”.
U ovoj sluđenoj stvarnosti kvasa
osjećaj tuge i beznađa na svakom
koraku.
U posljednjoj godini dvadesetog stoljeća
počeo je opet rat u Evropi,
kažu kolijevci civilizacije.
Sada se čini da globalnog,
termonuklearnog rata neće biti, a ovih
lokalnih, regionalnih biće, biće... i
danas traju...
Znamo šta mogu da urade zračne i
kopnene snage, a gdje su snage razuma?!
Sjećanja sežu do Vijetnama,
Čilea, Kube, Koreje, Konga, Iraka,
Irana, Egipta, Palestine...
Pedeset godina se ubijaju Izraelci
i Palestinci, ali ni
jedna bomba nije pala, niti će pasti na Tel
Aviv. Tako, valjda, Veliki hoće
i - kroje.
Nekada je osuđen najveći boksač svih
vremena Kasius Klej zato
što je odbio da ide u vijetnamski
rat, dok je Jaser
Arafat, borac za palestinsku
državu proglašen za
neprijatelja br 1 i prvim teroristom
svijeta - da bi kasnije Kasiusu
Kleju bila vraćena titula
svjetskog šampiona, a Arafatu
dodijeljena - Nobelova nagrada za
mir!
Ovaj autor kada piše Slovo, vazda je u
dilemi: kako da razluči lijepe i ružne,
odnosno životodajne i smrto(do)nosne
teme kojima je i njegov prijatelj, slavni
poeta Jevrem Brković
posvetio mnoge svoje stranice i knjige.
Tako i ovih majskih dana, dok se na sve
strane toče zvuci i mirisi proljeća, i
dok se obilježava Dan pobjede nad
fašizmom i odaje pošta žrtvama Drugog
svjetskog rata, čita, ponovo, knjige
o Jasenovcu (poznat kao ”balkanski
Aušvic”) u kojem su Pavelićeve i
Artukovićeve ustaše ubile 80 hiljada ljudi
koji su umoreni najsurovijom smrću!
Tamo su, u Jasenovcu,
ustaše maljem ubile naše poznate
knjževnike Ziju Dizdarevića
(Muslimana) i Grgura Karlovčana
(Hrvata); Hasana Kikića
četnici su zaklali na planini Čemernici,
kao i Ivana Gorana Kovačića
(dok je Skendera Kulenovića
- vele njegovi biografi i kritičari - u Beogradu
ubilo njegovo vlastito srce).
Ako se nekada, davno, u Hercegovini
najviše umiralo od kuge, šuge i
sušice, danas se, kažu, najviše umire
- od tuge. Od te boljke najviše stradaju
oni što osuđuju ta nakazna čudovišta
što se zovu - rat i nacionalizam.
Zato će se i hroničareva nova knjiga
poezije zvati: Mostarci u teglama
koja će biti neka vrsta Poslanice svima
koji vole ovaj grad, ali onaj naš,
drugarski, bratski, komšijski,
zajednički.
Za moto te knjige posuđuje stihove
akademskog slikara i pjesnika Ismeta
Ramljaka velikog i dokazanog
prijatelja Mostara koji
- veli:
Pjesma se nikad nije odmicala
Od moje duše radosne il’ tužne
Uvijek je bdila i vidala mi rane
Davala mi snove i impulse nužne
Kad bijah u samoći, na vjetru, u kiši
Bila mi drugar, sestra i mati,
Hranila me slovom, napajala rimom,
Brižno, radino da nije znala stati.
Ja nju nisam molio da pjesnik postanem,
Već samo da imam kome nešto reći...
I, evo govorim, pa kome krivo i mrsko,
kome milo i drago... |
|
