znamo. U svakom slučaju imamo zajedničke uspomene na nešto što je bilo predivno, a što je sada razoreno i čega više nema. Ne mislim samo na zgrade, na ”naše Sarajevo”, Bosnu i Hercegovinu kao nešto što je nekad bilo; pod tim pojmom, prije svega, mislim na, stotinuputa, hiljaduputa uništenog čovjeka, na one koji su lišeni svoje domovine, koji su prevareni za svoj vlastiti život, na ponižene, potlačene, izmučene, osakaćene, ubijene, mrtve.

Nećemo govoriti o pravdi, o kazni, toga više nema. Postoji samo ludilo rata, planski i nesmetano izvedeni genocid, teror, uništavanje; postoji samo čovjek protiv čovjeka, upravo ono što smo mislili da je nemoguće, da nikada neće biti moguće. O tome ni jednu riječ više, nemam ni prava na to. Želim dati samo signal uspomenama koje nas vežu. Ti to razumiješ, znam. Mi ne trebamo puno riječi, nismo ih nikad ni trebali, ni htjeli. Naša srca su govorila za nas; to bi se, možda, u Bosni reklo ”slavenske duše”. Znamo, nažalost, obojica da tu spada i ona duša koja može biti ispunjena mržnjom i ubijanjem. To postoji uvijek sa one druge strane ljubavi, ili s njom istovremeno, čak u jednom čovjeku.

”mislim” u slikama, te tako memoriram slike - fotografije, šta ja znam, svejedno, ali je jednostavno tako. Ti bi sada, baš kod ovakvog razmišljanja mahnuo rukom, kako to kod Tebe pamtim, a što znači: Svejedno, pustimo to, nebitno! Ti imaš smisao za faktično, ali i za dublje, stvarno, onako kako to jest u mišljenju; nebitni odnosi, kvazi - konstrukcije Te ne zanimaju. Ti si pjesnik, prije svega to, ili zapravo samo to; i iz toga objašnjavaš sve i sve se objašnjava Tebi. Ironično se smješkaš takozvanim intelektualcima - ili bi uslijedilo već opisano odmahivanje rukom, kao gesta, kao znak, kao obilježje za njih, za tvoj odnos prema ovoj vrsti inteligeneije i duhovnosti. Vjerujem da ne držiš mnogo do ”inteligencije”, posebno sada manje nego ikada, jer šta je ona to uspjela napraviti: ništa!

Nismo nikad govorili o nekim problemima; kako smo i mogli, ja sa svojih par riječi Tvoga jezika, Ti sa svojim njemačkim, kojeg si, vjerujem, naučio u nekom od logora u nacističkoj Njemačkoj, (nikad nisi govorio o tome); ali i pored toga, dosta dobro smo se razumjeli, a posebno kada smo zajedno pili. A kad to nismo radili?! Nismo ispustili ni jednu priliku. Bili smo uvijek posljednji koji su ustajali iza stola, ponekad u zoru.

Sjećaš li se one noći na Baščaršiji u Skoplju? Htio sam krenuti u dva sata, a Ti si pjevao i pio sve do zore; a mi - Emina i ja - smo ostali kod Tebe, a onda smo krenuli s tobom u sredini, preko mosta na Vardaru do hotela. Sunce je isijavalo na horizontu. I pošto nisam prestajao misliti o propijančenoj noći i to pred povratak kući, odgovorio si mi svojom poznatom gestom: ”Svejedno, svejedno, Wiplingeru! Živieti, Živjeti!" Bilo je to više od uzrečice. Bio je to govor dionizijskog, da! To si Ti, i to mi se jako dopada. Tako nešto ostaje u sjećanju, kao doživljaj, kao spoznaja, kao spoznaja čovjeka, osobe. I to povezuje. Imaš ”veliko srce”, kako se to kod nas kaže, i u životu i u poeziji.

Prolazile su užasne noći i dani, sedmice i mjeseci opsade Sarajava. Pitao sam se kako li si. Jesi li živ? Ako jesi, kako? Nisam Te mogao nazvati, nisam ti mogao pisati. Tada sam Te se sjećao. Sjećao sam se zajednički provedenog vremena prije ovog užasa. One prekrasne večeri, one noći, one proslave u restoranu visoko u brdima.

Svi mi pjesnici, koji smo učestvovali na Sarajevskim danima poezije, dobili smo neku vrstu učesničke diplome, umjetnički lijepo oblikovane, na kojoj je bilo kaligrafskim slovima ispisano ime. Svako od nas je bio prozvan i Ti si uputio svakom od nas par odgovarajućih, ali i smiješnih riječi, a onda si otpjevao nekoliko strofa neke pjesme, nešto što odgovara osobi svakog autora. Kada je došao red na mene, rekao si: ”Wiplingera znamo, on je već dugo među nama, ali je loš, jer za toliko dugo vremena još nikad nije naučio naš jezik. Wiplingeru, to je tvoja greška.” Onda si se nasmijao i zagrlio me, i dok sam se vraćao na svoje injesto, iznenada si zapjevao, kao obično vrlo glasno: ”Adieu, mein kleiner Gardeoffizier, adieu, adieu, und vergiß mich nicht!”* Bio sam vrlo iznenađen i istovremeno dirnut. Kasnije sam, gledajući užasne slike ratnih reportera, često mislio na Tebe i na ovaj trenutak. Moje uzbuđenje, ljutnja i bijes miješalo se sa tugom i strahom, za Tebe i za sve vas. I nada se lagano gubila.

Nakon dugo vremena čuo sam da si živ, ali nisam znao gdje i kako. A onda si u maju 1997. godine, na Bledu u Sloveniji odjedanput stajao preda mnom. Nisam znao šta da kažem. Bio sam zbunjen. Onda sam čuo Tvoj glas: ”Wiplingeru”, rekao si ”Wiplingeru!” Onda smo se zagrlili. Te noći ponovo smo zajedno pili. Ja sam puno pričao. Pričao sam o tome kako se osjećam krivim, izgledalo je poput ispovijesti, tražio sam od i kroz Tebe nešto poput apsolucije. Razumio si me. ”Pij Wiplingeru, polako, polako”, rekao si. Ponovo smo bili tamo u našem zajedništvu. Obojica smo znali, da riječi nikad ne mogu sve obuhvatiti i iskazati. Više nego sve riječi zajedno povezali su nas jedan pogled, jedan dodir i zagrljaj, zakitili nas i naše osjećaje, naše vlastito Ja i naše sjećanje.

Copyright © by Peter Paul Wiplinger, Rasumofskygasse 32/4, A-1030 Wien,
Tel.: 714 12 02
Bankverbindung: Bank Austria, Wien I, Stephansplatz, Konto Nr. 905 008 090
Wien, 14. März 1998