Dr Jusuf Kurtović
GLAD KUCA NA VRATA
Osvrt na ulogu i značaj zemljišta (tla)
u ishrani i egzistenciji čovjeka |
Svjetski statistički pokazatelji upozoravaju čovječanstvo na neophodnost
potrebe za stalnim povećanjem proizvodnje hrane, jer već danas oko dvije trećine
stanovnika Zemljine kugle živi na ivici egzistencijalnog minimuma. Glad i neishranjenost
su sastavni dijelovi siromašnih i nerazvijenih zemalja. Gledano sa perspektivnog
stanovišta, taj problem će se sve više zaoštravati, jer se stalno povećava
nesrazrnjer između prirasta stanovništva i količina proizvedene hrane.
Da bi se u sklopu takvih okolnosti shvatila uloga i značaj zemljišta u
proizvodnji hrane, mora se poći od činjenice da su klima, biljka i zemljište
(tlo) osnovni faktori te proizvodnje i da je mogućnost uticaja čovjeka na njih
različita.
Klima je konstanta koja se u praksi, u širokoj proizvodnji hrane,
mora uvijek uzimati onakvom kakva jeste, jer se u njoj ne može, ili vrlo ograničeno
može, nešto mijenjati. Pri tome se misli na biljnu proizvodnju u zatvorenim prostorima -
u staklenicima, u plastenicima, itd.
Uloga biljke u procesu proizvodnje hrane je znatno drugačija i
ima karakteristične specifičnosti.
|
|
Ukrštanjem i selekcijom čovjek je stvorio i stvara nove sorte i
vrste biljaka i životinja, nastojeći da poveća njihove biološke potencijale pa preko
toga poveća mogućnost proizvodnje hrane. U tom pogledu tzv. genetički
inženjering raspolaže velikim mogućnostima. U proizvodnji žitarica npr.
(pšenica, kukuruz, itd.) stvorene su sorte koje uz odgovarajuću primjenu agro-mjera daju
prinose od jednog vagona i više po jednom hektaru, za razliku od ranije uzgajanih sorti
čiji potencijali su rijetko mogli davati preko dvije ili maksimalno tri tone prinosa.
Međutim, i kada se stvore ili introduciraju (uvezu) nove sorte visokog biološkog
potencijala, njihove proizvodne sposobnosti odnosno visoki potencijal rodnosti, opet će
ovisiti od proizvodnih sposobnostl zemljišta i primijenjenih agro-mjera od strane
čovjeka.
Prema tome, zemljište je osnovno sredstvo proizvodnje hrane na kojega
čovjek može najdirektnije i najneposrednije uticati i njegove prirodne proizvodne
potencijale do krajnjih granica aktivirati i iskoristiti.
Pored uloge koju ima u proizvodnji hrane, zemljište je vrlo aktivni sudionik
stanja životne sredine. Svojim postupcima i odnosom prema tlu čovjek
može životnu sredinu činiti zdravom i nezagađenom, ali i obratno.
DINAMIKA KRETANJA SVJETSKE POPULACIJE I NJEN ODNOS PREMA PROIZVODNJI HRANE
Prema raspoloživim podacima 1.700-te godine u svijetu je živjelo
600 miliona ljudi. 150 godina kasnije, taj broj se
udvostručio i iznosio 1,22 milijarde. Slijedeće udvostručenje
je imalo kraći vremenski period i uslijedilo je poslije 100 godina, tako
da je 1950-te godine Zemlju nastanjivalo 2,5 milijardi
ljudi. Dalji tempo rasta bio je takav da se čovječanstvo udvostručilo za vremenski
period od samo 37 godina, pa je ukupna populacija 1987. godine iznosila 5
milijardi stanovnika.
Danas, na kraju dvadesetog stoljeća, čega smo i sami svjedoci,
čovječanstvo broji ukupno b ljudi, što je predsjednik Kofi
Anan ispred Ujedinjenih Nacija simbolično proklamirao u Sarajevu.
Izneseni podaci, bez obzira na veću ili manju mogućnost određenih odstupanja
vezanih za tehničke probleme njihove evidencije, pokazuju da tempo rasta
stanovništva nameće čovječanstvu obavezu rješavanja njegove prehrane. Ako se
izuzmu razvijene zemlje, svakodnevna ishrana dvije trećine čovječanstva bazirana je na
manje od 2.600 kalorija, što je ispod granice koja se smatra potrebnom za normalan život
i rad. Takvim stanjem je opterećen veliki broj zemalja Azije, Afrike, Južne
Amerike, mnoge ostrvske zemlje itd. U posljednje vrijeme evidentan je brži
porast stanovntštva u Africi od porasta proizvodnje hrane.
|
|
MALTUSOV ”ZAKON” O KRETANJU ODNOSA POPULACIJE I PROIZVODNJE HRANE
Još u samom početku 19-tog stoljeća, problem nesrazmjere između rasta ljudske
populacije i potreba za proizvodnjom hrane istakao je engleski ekonomista, filozof
Maltus (Malthus, Thomas Robert), poznat po ”Zakonu” stanovništva. Taj zakon
je proklamovao u ”Eseju o principima stanovništva”. Po njemu,
stanovništvo se razmnožava brže nego što raste proizvodnja hrane. Uzlazni hod
razmnožavanja čovječanstva ide slijedom geometrijske progresije (1, 2, 4, 8, 16,
32,...), a proizvodnja hrane linijom aritmetičke progresije (1, 2, 3, 4, 5, 6,...), pa su
zato ljudi osuđeni na bijedu i siromaštvo ukoliko se ne preduzimaju mjere ograničenja
porasta stanovništva. Bez tih mjera prirodne nedaće - glad, bolesti, ratovi itd, će
prirodnim putem regulisati odnos između rasta populacije i proizvodnje hrane.
Maltusovo učenje osporavali su razni socijalni teoretičari i ekonomisti i nazvali
ga ”Maltusov vučji zakon”, a Maltusa svrstali u
grupu ”ekonomista pesimista”.
Međutim, bez obzira na ekonomsko-filozofske rasprave o odnosu između rasta
svjetske populacije i rasta proizvodnje hrane, čovječanstvo se sve više susreće sa
problemom ishrane. Osnovni nosioci rješavanja toga pitanja, kao što je istaknuto, su
pored opštih prirodnih uslova biljne proizvodnje, prirodni proizvodni potencijali
raspoloživih zemljišnih površina, i njihovo aktiviranje od strane čovjeka. |
SVJETSKI RESURSI ZA PROIZVODNJU HRANE |
Prema podacima FAO, od ukupne površine kopna danas se za proizvodnju hrane
koristi svega 10%, dok 70% površina nije upotrebljivo. Odatle logično
proizilazi da bi se još 20% teritorije kopna moglo osposobiti za proizvodnju. Globalno
posmatrajući, najveći rezervni potencijali za takvu mogućnost leže u polupustinjskim,
zatim zaslanjenim i zamočvarenim zemljištima.
Prema istim podacima za privođenje ovih zemljišta u tla normalne
proizvodnje bilo bi potrebno uložiti prosječno oko 5.000 dolara po jednom hektaru
(ha=10dn). Računarski pokazatelji međutim, upućuju na to, da se svrsishodno
rješavanje ovog problema može vršiti kroz zaštitu postojećih poljoprivrednih, a
naročito oraničnih površina od njihove uzurpacije u nepoljoprivredne svrhe,
privođenjem kulturi zapuštenti neobrađenih površina, hidromeliorativnim zahvatima
isušivanja, saniranjem erozionih zona, terasiranjem strmih terena i drugog uz
inteziviranje proizvodnje na njima.
DINAMIKA KRETANJA ODNOSA POLJOPRIVREDNIH POVRŠINA I POPULACIJE
STANOVNIŠTVA U BiH
Za ovaj prikaz poslužit će nam podaci S. Mirjanića prema kojima
je popisom iz 1885-te godine broj stanovnika u Bosni i Hercegovini
iznosio 1,210.000, a 1981. godine, poslije 96 godina, 4,134.000 ili
2,924.000 stanovnika više. Populacija se dakle povećala za 3,4 puta.
Prema istom popisu, 1885-te godine Bosna i Hercegovina je imala
2,321.700 ha ukupnih poljoprivrednih površina, a 1981.godine 2,554,083 hektara ili
232,380 ha odnosno 10% više.
Unutar tih površina, obradive površine - oranice, voćnjaci, vinogradi, i
prirodne livade su se povećale samo za 15,5%.
Porast broja stanovnika dakle, nije bio ni blizu praćen rastom ukupnih, a
naročito oraničnih površina. Jer, oranične površine u tom periodu su sa 1,030.200 ha
povećane samo na 1,060.000 ha.
Ako se uporede odnosi poljoprivrednih, a naročito oraničnih površina iz 1885. i
1981.godine sa razlikama u broju stanovnika u istom vremenskom periodu, dolazi se
do toga da je 1885.godine na jednog stanovnika otpadalo 0,8 ha (8dn), a 1981. godine 0,25
ha proizvodnih površina, što znači 3,2 puta manje.
Iako ne postoje statistički podaci, sa sigurnošću se može tvrditi da je
taj odnos danas znatno manji i od 0,2 ha po stanovniku, što se po internacionalnim
mjerilima smatra kritičnim minimumom za prehranu stanovništva.
Ovakvo stanje potkrepljuju i pokazatelji po kojima je u predratnih dvije i
po decenije industrijsko tehnološki progres u BiH otuđio oko 80.000 ha najproduktivnijih
poljoprivrednih površina. One su uzurpirane podizanjem velikih industrijskih
centara, gradova i uopšte velikih urbaniziranih sredina, otvaranjem rudnika, podizanjem
hidroakumulacija, razvojem cestovnog i drugog saobraćaja, itd.
Ako se ovome doda još i to da je oko 20% površina u BiH minirano,
prekopano rovovima, tranšejama, itd, a da će deminiranje i saniranje
postojećeg stanja trajati godinama, podaci su poražavajući.
ZAŠTITA ZEMLJIŠTA POSTALA JE SASTAVNI DIO PROGRAMA RADA UJEDINJENIH
NACIJA
Problem zaštite zemljišta postao je predmet i briga UN-a i njenih
specijalizovanih institucija FAO, UNESCO i UNEP. Univerzalno načelo ovih institucija je
da zemljište nije čak ni vlasništvo jedne države već opšte dobro svih naroda svijeta
i da zemlje koje se ne mogu same prehraniti, s pravom traže da im potrebu za hranom
nadoknade zemlje boljih uslova i mogućnosti biljne proizvodnje. U sastavni dio programa
rada ovih organizacija ušao je i dokument o svjetskoj politici o zemljištu. |
|
|