Mustafa Smajlović
MIRIS KALOPERA
Drugonagrađena
pripovijetka na Književnom natječaju
"Susreti Zija Dizdarević" u
Fojnici
13. novembar 1999. |
Svaka biljka ne
miriše svojim cvijetom.
Koliko je Tahir
Pozder uživao u mirisu kalopera,
gotovo cijeli svoj život nosio
je njegov list za uhom. Bilo šta
da je radio, u predahu, posezao
je rukom prema uhu, uzimao
mirišljavi stručak i prije nego
bi ga podnio pod nos, vrhovima
jagodica protrljao bi list,
udišući i uzdišući: "Ovo
je moj duhan i moja kahva!"
U fojničkoj
čaršiji ko je poznavao Tahira,
morao je znati i ovo: kad jednom
”pomiriši” stručak
kalopera, sve mu je potaman.
Nejma nikakvih briga! Ako se
kaloper duže zadrži pod
njegovim neobično povijenim
nosom, bilo je više nego sigurno
da sve njegove lađe nisu
isplivale. Brige ga more.
Nervozan i zanijet gnječio je i
trljao list biljke tako i toliko
da se on pretvarao u mrvicu.
Nerijetko bi se događalo i ovo:
iscijeđenu, mirišljavu mrvicu,
gurao je u nosnicu i ušmrkivao
je. U početku, još dok njegovo
čulo mirisa nije bilo naviklo na
tu opojnu drogu, dešavalo mu se
da kihne. Kihao je i mirisao ono
što je njemu bilo slađe od
kahve i duhana.
"Duhan je
bolest, a kahva trošak!" -
govorio je i onda kada ga niko
nije slušao. Takvo saznanje,
koje je činilo njegovu dušu
mehkom a srce lahkim, ponio je
još u ranoj mladosti. Njegov
siromašni otac, Abdulrahman
Pozder, na samrti, izustio je
ovo: "Umrijeh ti sine, a ne
napih se prave kahve i ne
naduhanih pravog hercegovačkog
duhana!"
Otac će preseliti
na onaj svijet, a ostaće njegov
glas: "Sinko, najbolja je
navika - nenavika!"
Od te noći, kada
svom rahmetli ocu nije mogao
ispuniti po- sljednju želju,
Tahir je odlučio da štedi.
Odreći će se svega onoga bez
čega je mogao živjeti.
"Jedino bez
čega čovjek ne može je voda i
nimet. Vode ima! Nafaku je
svakome dao Bog!" - kazaće
jednom. I ne jednom. U ovakvom
poravnjanju duše i tijela bilo
je njegovo zadovoljstvo. Na tom
ostrvu zadovoljstva, miris
kalopera kojeg je udisao u dno
svojih pluća, bio je vijek
užitka. Sveti Božji dar!
Ušteda, po svaku
cijenu i na svakom mjestu,
izdvojiće Tahira Pozdera od onih
koji su se rasipali novcem i
rahatlukom, ali i od onih koji su
dangubili. Da je mogao, kao što
nije, Tahir bi hodio onom stazom
koja mimoilazi hlad ispod
stoljetnih stabala i kahvanske
bašče u kojima se ispijaju
skupe kahve i dragocijeno
vrijeme. |
|
 |
Među
onima koji su bili drugačiji od njega, i
navikama i načinom odijevanja, ovaj
nesvakidašnji čovječuljak je ličio na
zalutalog ždrala u jatu domaćih ptica
kojima nisu suđene selidbe u toplije
krajeve. I izgledom je podsjećao na tu
tuđu, čudnu pticu. Iz trošnog i
tijesnog kaputa, zakopčanog jednim
dugmetom povrh prsa, virio je njegov dugi
i tanki vrat. I povijeni kljun između
izbuljenih očiju, koje su gledale u
daljlnu, dojmilo je mnoge da kažu kako
će Tahir Pozder, ipak, jednom uzletjeti
gore, u nebesa, odakle je pao.
Zbog tih čudnih
očiju i tajanstvene priče, ovaj
fojnički ždral nikada nije postao tema
ismijavanja. Više su ga se bojali nego
ga sažaljevali.
Svoju nadmoćnost
nad drugima Tahir je iskazivao u mehle-
mima i čajevima koji su liječili i
najteže boljke. Jutrom, prije svih,
izlazio je iz kuće i odlazio na
fojničku pijacu. Uvijek na istom mjestu,
za istom tezgom, on je nudio spasonosne
mehleme. Drugi su uzvikavali, Tahir je
šaputao: "Gatka je varka, lijek je
moja travka".
Drugi su prodavali
krpice i điđe. Oko drugih je zvektalo i
zvonilo, a oko Tahira Pozdera je
mirisalo.
Niko pouzdano ne
zna kada je ovaj čudesni vidar počeo
spravljati mehleme, kako je spravljao
čajeve, a još manje kako i od koga je
naslijedio umijeće spravljanja
spasonosnih lijekova.
O sebi i travama
Tahir Pozder bi kazivao ovako: "Ovo
vam smijem kazati, a ovo ne smijem. Ni za
živu glavu!"
Udišući opojni
miris kalopera, fojnički vidar je jednom
i više nijednom izustio ovo: "Glas
mi sve kazuje... Taj glas samo moje uho
čuje.!"
Može li biti da je
bilo tako kako je visočki hodža, hadži
Feiz Dedan pričao, a pričao je ovo,
ovako: "kako plemeniti Tahir Pozder
nije ni mrava zgazio, a kako ni mušici
nije zla mislio, javljao se Glas Meleka.
Taj Glas mu je kazivao kakvu treba travku
probrati za svoj mehlem, a na tuđe
rane...”
Drugi su nagađali
šireći krila mašti. Pričalo se ...
Glas je Tahira
Pozdera budio i noću. Po ljekovitu
travku znao je ići na vrh Vranice. Tamo
gdje je bila iznikla, javljala se
svjetloplavim plamenom. Čim bi iščupao
travku, plamen bi se ugasio...
Glas je travaru
kazivao ovo: "Biljku uberi, korijen
ostavi!"
Kažu, noću su
Tahirove oči svjetlucale poput
žeravice. Niko nije vidio, a mnogi su
pričali: "jednom, kada je gledao u
drvo, ono je planulo. Zatvorio je oči,
vatra se ugasila!"
U jedno su bili
najsigurniji: komu ovaj tajanstveni vidar
spravi mehlem, rane zarastaju! Ili, bude
mu lakše...
Pa i takav, u
iskrenom nijetu da pomogne drugima, ovaj
spasitelj bolesnih imao je svoje
dušmane.
Među takvima,
najglasovitiji i najuporniji bili su oni
kojima je smetalo i olistalo drvo u
čaršiji. Jednostavno, takvima je bilo
sve dosada osim nasrtanja na slabije od
sebe. Podgrijani ljutom šljivovom
kapljicom i bolesnom željom da se
dokazuju kao kabadahije, jednom, i ne
jednom su nasrnuli na fojničkog travara,
koji je u zakrpama sakrivao šuškave
novčanice.
Susreće ga u
tijesnom sokaku... Kada je vidio da ne
može naprijed ni nazad, Tahir je stao...
"Digni
ruke!" - kazali su mu.
Nemoćni Tahir je
poslušno digao ruke. Nakon pretresa
nasr- tljivci su nemalo bili iznenađeni.
Tahir nije imao
džepova, ali ni kese u kojoj se nose
dukati.
"Gdje su
pare?!" - upitaće ga nakon mučne
šutnje.
"Znam samo da
nisu kod siromaha!" – odgovorio je
mudro Tahir, ali ga takva dosjetljivost
neće spasiti od onog šo je uslijedilo
kasnije. Dva naredna dana morao je sam
sebi spravljati mehleme za rane.
Takav, kakav je
bio, zasmetaće i onima koji su u njemu
vidjeli šejtana. Jedan od takvih, prije
nego što je odgurnuo Tahira, izvući će
stručak kalopera iza njegovog uha i
zgaziće ga nogama.
"Evo ti na,
sad gataj, muška gataro!" - kazaće
mu.
Ni prije, a ni tada
Tahir Pozder nije odavao znake straha.
Ničim nije pokazivao da se boji, ali ni
da prezire. Reklo bi se da je prije
sažaljevao takve. Mirno bi ih pogledao i
još mirnije se udaljavao. Onaj, koji je
bio najbliži Tahiru zvao se Seid Selman.
Za čaršiju on je imao samo jedno ime:
Sarhoš! Govorilo se o njemu da je stigao
odnekud i odnekad iz Hercegovine. Kada je
prestao šverc duhana, ostao je u
Fojnici. Znano je još i ovo: dok je bio
pri zdravoj, govorio je četiri jezika.
Pet, arapski, je natucao... Oboljeće od
neurednog života i spavanja po vlažnim
podrumima. Ostaće tajna šta je to
Tahira Pozdera primoralo da prigrli
Sarhoša, kada se znalo da je gotovo
prezirao ljude koji su rasipali novac i
zdravlje. Možda je odgovor u ovome:
nerijetko, u vremenu toplih dana, Sarhoš
je zajedno sa Tahirovim ljekobiljem,
ostajao prenoćiti na pijačnoj tezgi ili
pod tezgom.
Budio ga je Tahir
"Sarhoš, jutro je!"
Još dok je s mukom
otvarao krmeljave oči, ranoranilac mu je
gurao topli somun pod pazuh, ali i
ljekoviti napitak u bočici. Čulo se:
"Sarhoš, uzmi prvo zalogaj pa
lijek!"
Zahvaljujući
Tahirovoj pažnji i mehlemima Sarhoš će
još po- živjeti koju godinu, iako su ga
ljekari bili davno otpisali. Na dženazi
je bio i Tahir. Prvi put su vidjeli suze
u njegovim očima. Nije plakao. Suze su
same tekle.
Kažu da je kazao
ovo: "Na Božiju odluku ne valja
plakati!"
Vremenom, u
fojničkoj čaršiji, manje-više, sve se
mijenjalo, samo je Tahir Pozder ostao
isti. U istom odijelu, prtio je istu robu
i za istom tezgom; na istom mjestu, nudio
je svoje mehleme. Ako je i bilo nekih
manjih promjena u navikama, jednu nije
mijenjao ni onda kada je lijegao u svoj
jedini ležaj: udisao je miris kalopera!
Oko njega, na
pijaci, mnogo toga je bilo drugačije.
Drugi su širili svoj prodajni prostor, s
novom robom mijenjali su i tezge, gradili
moderne nastrešnice, od sjajnog lima,
zagrađivali se i odgrađivali, a on je
ostajao na istom. Nije čak mijenjao ni
stari način pakovanja ljekovitog bilja.
Svoju travu je zamotavao u fišek
spravljen od obične novine.
Govorio bi:
"Nove, najlon kese su i trošak i
otrov!"
Vremenom, stići
će i drugi prodavači ljekobilja, od
Visokog, Kiseljaka, Zenice i ko zna sve
odakle. Novopristigli su se razlikovali
od starog travara i po tome što su
vikali. Tahirova šutnja će im neko
vrijeme odgovarati, vidjeće u tome svoju
prednost, a onda će se dogoditi ono što
će ih razljutiti i učiniti kivnim na
ovog fojničkog travara "na koga je
Bog zaboravio!" Mušterije su hrlile
na njegovu tezgu.
Zavist će prerasti
u zlobu.
Kiseljački travar,
neki Ilmaz Kalem, pokušaće oponašati
Tahira sa ušmrkivanjem mirisa neke
nepoznate travke, pa kada se ništa nije
mijenjalo na bolje, počeće vikati
koliko ga je grlo nosilo kako fojnički
travar "ušmrkivanjem mirisa
kalopera baca čini na trave od kojih se
umire!"
"Čujte i
počujte kakvim se grijehom služi Tahir
Pozder!" - odzvanjalo je pijacom.
"On truje ljude!" - Kliktao je
Ilmazov glas.
Taj osvetoljubivi
kliktaj će potrajati još koji dan, a
onda će se dogoditi ono zbog čega se
Tahir Pozder prvi put nasmijao od srca.
Taj neki Ilmaz nestao je kako je i
došao. Pobjegao je da se više ne
sramoti.
Ono što nije mogla
učiniti konkurencija, uradila je
starost. Za takvu boljku Tahir Pozder
nije imao spasonosnu travku.
"Za starost
postoji samo jedan mehlem ... Smrt!"
- kazao je umorni travar sluteći svoj
odlazak. Ostaje tajna da li ga je
upozorio onaj Glas kojim se odazivao
osamdeset i kusur godina...
Preselio je u
jesen, nošen fojničkom čaršijom s
ruke na ruku, do Nišana. Eno mu mezara
pod stablom jabuke senabije.
Ostale su dvije
priče da kruže čaršijom, jedna - kako
iza sebe nije ostavio ni jednog jedinog
dukata i druga - kako su ga noć prije
nego je izdahnuo poharali lopovi. U ono
što možemo biti sigurni, u mezar je
spušten praznih ruku.
Na mezaru, neko je,
odnekad, posadio stručak kalopera.
Da Tahirova duša
miriše. |
|
