Slovo urednikovo -
Alija Kebo
LEPA BRENA U HODBINI |
Odlazi i ...
Devetstodevedesetideveta! Ne
žalujem puno. Šta mi je
donijela. Ništa. Tonu
sekiracije.
Kada
bi se, nekim čudom i slučajem
ustali oni što su se borili i
ginuli za cjelovitu, slobodnu,
suverenu i Avnojsku Bosnu i
Hercegovinu - kazali bi:
zakopajte nas još dublje!
A neku veće zove
moj dobar drugar iz Švedske.
Odužio, raspričao se, gotovo
raspjevao: kako mu je tamo fino i
udobno, sve potaman, te dobro
situiran, te stan od 120
kvadrata, centralno grijanje, sve
na dugme, te kako mu je i sin,
kada je navršio 20 godina dobio
pravo na novi stan... Onda malko
pošuti, pa će:
- Zavidiš
li mi, Alek, što sam ja u
Švedskoj, na što mu ja k'o iz
topa uzvratlh: A, zavidiš li ti
meni što sam ja u Mostaru... ne
bi ti, bolan, ja dao ovih brda i
Neretve za cijelu Švedsku!
Slušalica je umukla...
Doduše, mogli smo i
mi, danas, da budemo Švedska,
da nije bilo prokletog rata i
agresije. Da nije prolivena
bošnjačka, hrvatska, srpska,
albanska krv. Ali, vazda je tako
bivalo u povijesti: da velike
sile, topovima i tenkovima oru
male zemlje, pusto im oranje.
Drugi naš čovjek
iz dijaspore, srete me onomad u Fejićevoj
ulici. Ja mu velim:
Dobro došao, a on meni: Pa, ja
nisam ni otišao odavde; jesam
protjeran iz svog stana, iz svog
grada, iz svoje zemlje, ali sam
duhom, očima, mislima, snovima
bio tu...
Baš kao što
bijaše tu i Cojla Semiz
koji iz Crne Gore
javlja:
"...i
ćuku mi u Mostaru
pozdravi!" |
|
 |
Tako, u desetinama, stotinama pisama što
stižu na adresu "Mosta"
povlači se osjećanje zavičajnosti i
patriotizma u najhumanijem i
najelementarnijem smislu.
Prognanici i
izbjeglice jadikuju kako su njihov
voljeni Mostar htjeli da
razmoste, da ga razgnijezde, da ga
obeskuće, da ga obezljude, da ga
potčine i raščine, ali nisu uspjeli.
Oni kažu da
Mostarci, ma gdje bili - mostuju, pa i
uvodničar hoće da vjeruje da će grad,
iako ovako ogoljen, usitnjen, ali i
razmnožen, razasut po meridijanima i
bijelom dunjaluku sačuvati svoje
autentične vrijednosti i istine, njegov
vijekovima kultivisan duh tolerancije i
dobrosusjedstva.
Hoće da im poruči
da ostanu pravi Mostarci, Hercegovci,
Bošnjaci, da ne zaborave porijeklo
čovječnosti, da pamte svoje
progonitelje, da vjeruju jedino u sebe, u
pobjedu dobra nad zlom, svjetlosti nad
mrakom.
Pa im i takva pisma
odašilje - kao građanin svijeta, sa
stalnim boravkom u HNK, tačnije u
Bulevaru NR u Mostaru (u tuđem stanu),
usto - lokalista, humanista i subaštinik
kosmosa, po kojima se zove i njegova
stranka, i partija, i koalicija, i
njegova domovina.
A od
događaja u posljednjoj godini 20.
stoljeća - što su se zbili između
dva broja "Mosta" -
izdvojio bih dva:
U Zagrebu
je preminuo Franjo Tuđman
(lahka mu zemlja mirogojska!), predsjednik
Republike Hrvatske i rušitelj
Bosne i Hercegovine isto koliko
i njegov pajdaš iz Karadorđeva
Slobo Milošević s kojim je
krojio okvir za etničko čišćenje
naše zemlje, mnogo prije nego
što je počeo vikend-rat u Sloveniji,
1991. godine.
Ali, i prije nego
što je otišao u Kliniku
"Dubrava" Tuđmana
su ožalili u Mostaru,
gdje su u jednoj gostionici na Rudniku,
od nekog pića, četverica mladića,
zapivali:
"Sveti
oče, na onome svitu
Goni Vranu,
dovedi nam Titu"...
I
drugi je događaj iz mostarske "vale":
U naselje Hodbina
vratili se Bošnjaci i Srbi.
Došla jedna muslimanka u svoju kuću, da
obiđe svoje imanje i popriča sa
sadašnjim stanarima. U tome, na bašči
je ugledala i prepoznala svoju kravu,
simentalku i povikala:
- Aaaa! vidi moje Brene,
vidi moje cure! Potom je i šarulja, od
milja nazvana Brena,
prepoznala svoju gazdaricu i čitava
dolina je odlijegala od njenog, kravljeg
dozivanja:
...
Mu-mu-mu-mu-mu-muuuu ... Sutradan, muž i
žena, Hrvati su vezali
kravu za uzicu i doveli je njenoj
vlasnici. |
Što
ne mogu domaći ljudi, mogu domaće
životinje. |
|
