Ivo Mijo Andric
GOSPODAR PJESME
Alija Kebo: Hiljadu malih Mostara, zbirka
pjesama,
Izdavac: Drustvo pisaca BiH - Podruznica HNK,
Mostar, 1999. |
O Mostaru se pisalo i pisat ce se. Pjevalo i pjevat ce se. Mostar su slikali i slikat ce ga. A sve zbog jednog. Zbog njegove istinske ljepote.
Mostar je grad sazidan od lijepog i neunistivog. U njemu se sudaraju i sjedinjuju prozaicna brda od kamena i rijetkog zelenila, poeticna i smaragdom optocena Neretva
i plodorodna polja.
Mostar je bas zbog toga i zbog svoje proslosti pecacene Starim mostom
grad inspiracije za umjetnike svih vrsta i orijentacija. U tome je njegova sreca. Po tome je Mostar vjecan i neponovljiv.
Ali, u tome se mozda krije i uzrok njegovog stradanja u minulom ratu. Jer, u vremenu kada zavladaju kliconose zla, ljepota je prva na udaru. Prvo se ona nastoji unistiti i zatrati. Ako vec ne mogu skrenuti tokove rijeka ili ih presusiti, ideolozi zla mogu rusiti mostove, mogu paliti i razarati kuce i druga dobra, mogu prekrajati povijest, sakatiti i ubijati ljude koji su dogradjivali ljepotu i uskladivali je s vlastitim potrebama.
No, na srecu, tvorci zla i rusitelji ljepote ne traju dugo. Kad oni zavrse na smetljistu povijesti, na scenu stupaju graditelji i svi koji zivotu vracaju silom oduzeti smisao i
ljepotu.
|
|
Jedan od tih graditelja i bastinika smisla i ljepote je pjesnik Alija Kebo. Pisac po zvanju, stvaralac po vokaciji, covjek i ljudina po dusi i svemu sto je do sada uradio i sto ce uraditi i ostaviti u amanet buducim generacijama.
Alija Kebo je u minulim godinama prozivio i jos uvijek, nazalost prozivljava sudbinu ljudi koji su prognani iz svog rodnog doma i sredine u kojoj su pustili i razgranali zivotne korijene. Gotovo da se veca nesreca covjeku i ne moze desiti. U vrijeme cekanja da zlo rata stane i otvori mogucnost povratka na svoje i medju svoje, Alija je prozivljavao drame, goleme patnje i neizvjesnosti. I stvarao je pjesme. Neke je zapisivao, a neke pohranjivao u misli za vremena kad ce se na rodne prostore vratiti prijeko potrebni mir.
Za pjesnika od zanata to je postupak koji donosi racionalne plodove. Pjesma je kao i dobroljubna biljka. Najbolja je kada cvjeta i dozrijeva. Pjesmu nikada nije kasno premjestiti iz sazvijezdja misli na papir i dati je na uvid onima koji vole i razumiju poeziju i ljepotu.
Povratkom u Mostar koji je prozivio ratni pakao i stravicna ljudska i materijalna stradanja i razaranja, Alija se prihvati poslova obnove i stvaranja. I dok su jedni obnavljali porusene domove, Alija Kebo
je, na korak i pogled od vlastitog doma, na desnoj obali Neretve,
obnavljao Most. Most kao simbol spajanja i razumijevanja medju ljudima. Most
kao nukleus nastanka i razvoja grada. Most
kao mostarsku i planetarnu bastinu. Obnavljanje casopisa Most najljepsi je uvod u obnavljanje svih mostarskih mostova.
I Starog mosta bez koga je Mostar,
u kozmickom smislu, kao ptica bez krila.
Alija Kebo obnovio je Most koji danas putuje gotovo svim kontinentima, kamo su se rasuli mnogi Mostarci i ljudi dobre volje. Drugi ce obnavljati mostove kojima se prelazi s jedne na drugu obalu.
Osim Mosta, Alija je zadnjih godina pomno biljezio stihove o Gradu, ljudima njegovim i hercegovackim, te o minulim i aktualnim dogadjanjima. Iz tih poetskih zapisa rodjena je knjiga s naslovom
"Hiljadu malih Mostara". To je trinaesta knjiga u kojoj Kebo nastavlja svoju poetsku misiju zapocetu daleke 1958. godine prvom knjigom pod naslovom "Lopoci".
Knjiga u koju je stalo Hiljadu malih Mostara opjevanih u 50 pjesama, skladno rasporedjenih u pet ciklusa svjedocanstvo je i dar Gradu za njegovu pobjedu nad silama mraka. Vecina pjesama napisana je u poratnom razdoblju. No sve one nose pecat ratnog razdoblja Mostara.
Pisuci o tom vremenu i svemu sto je ono ljudima uzelo i ostavilo, pjesnik nas podsjeca na pogubnost insistiranja na razlikama koje su pomutile razum onima sto su zaboravili na ljudsku prirodu vlastitoga bica. Zaboravljajuci sve ono sto nas veze ljudskim nitima, ti i takvi su udarili na vlastitu supstancu, razarajuci jucer i danas i ne misleci na sutra u kome svatko mora stati pred ogledalo i pogledati se u lice.
Pjevajuci o Mostaru, Alija Kebo sve nas stavlja pred ogledalo javnosti i vlastite savjesti. U njegovim pjesmama svi mozemo vidjeti gdje smo se nalazili i gdje nam je stvarno mjesto.
Premda je Mostar jedan i jedinstven Grad, neki su ga nositelji iracionalne svijesti pokusali razdijeliti po ideoloskom principu "lijevog i desnog" ili po modelu "obala bez mosta".
Zagovor- nicima ideje o dva antagonisticka Mostara, Kebo nudi, ni manje ni vise, nego Hiljadu malih Mostara.
Malih kao olicenja radjanja, rasta i razvoja. A sve uprkos i nasuprot izandjaloj teoriji o nemogucnosti zajednickog zivljenja onih sto se zbiljski razlikuju samo po kolicini dobra i zla u vlastitom bicu. Zato on u jednom stihu takvima porucuje: "Tamo gdje udvojeni bjesmo, nema pravog puta, pjesmo".
Ispisujuci jedinstvenu mostarsku lirsku hroniku, Alija Kebo
obogatio je podjednako bosanskohercegovacku literaturu i Grad Mostar.
I ne samo to. On nam je otkrio nove metode i sredstva borbe protiv naslaga mrznje i zla sto su zarobile sirove i surove umove kliconosa podjela i zla. Njih mozemo pobjedjivati i poezijom, jer poezija ima mocno sredstvo borbe, a to je Ljubav.
Ljubav nasuprot nepozeljnoj mrznji. Cijela knjiga izatkana je od tananih niti vjere u nadmoc ljubavi nad mrznjom. To je njezina temeljna poruka i samo je tako treba razumjeti. Istinski pjesnici kojima Kebo pripada svim svojim bicem i djelom samo se tako bore protiv zla i svega sto ono produkuje.
"Hiljadu malih Mostara" nadahnuta je poema u kojoj se preplicu slike mostarske i hercegovacke i opisi duhovnih stanja kroz koja covjek prolazi tragajuci za putevima zivljenja u miru i slobodi. Svaka pjesma u njoj je svojevrsni putokaz koga treba slijediti bez sumnje u mogucnost lutanja. Nacin na koji nas pjesnik vodi kroz prostor i vrijeme, ne ostavlja nam pravo na dvojbu. On jednostavno otkriva smisao bitisanja u kome nam jedino preostaje da se razumijemo sami sa sobom. Ako u tome uspijemo, razumjet cemo se i sa cijelim svijetom.
Treba pritom razumjeti i pjesmu i osjetiti radost i toplinu koju ona budi. Treba pronaci stihove koji uljepsavaju, za mnoge, jos uvijek sivu stvarnost. U zbirci pjesama
"Hiljadu malih Mostara", takvih stihova ima u izobilju. Oni su kao kapi rose rasporedjeni u svakoj pjesmi. Svaki stih, kap je za punu casu. Ili, kako pjesnik kazuje u pjesmi pod naslovom "Samo kap":
Kap je zbir nistica i - san,
slatka omaska gorkog vina,
zarobi cula kao okean
mukli cvrkut starih violina.
U oblikovanju poetskih misli, pjesnik Alija Kebo znalacki koristi bogatstvo bosanskog jezika.
Neopterecen ovom ili onom varijantom, on traga za rijecima koje na jednostavan i dojmljiv nacin iskazuju njegova i nasa osjecanja. On visoko stuje njezino velicanstvo Rijec,
kao mocno sredstvo komuniciranja i razumije-
vanja medju ljudima. Za pjesnika je rijec dokaz njegovog umijeca i posebnosti. Alija Kebo
vjesto barata rijecima gradeci od njih pjesmu kao svjedocanstvo fizickih i duhovnih stanja kroz koja prolazimo. On je jezicki inovator koji sam ostavlja u nasljedje brojne kovanice i izraze kojima se nasa knjizevnost treba ozbiljnije pozabaviti u vremenu izgradnje bosanskog jezika. U njegovim pjesmama tako, pored ostalih, nalazimo rijeci: mostarstina, pjesmograd, suncograd, razmoste, obezljude, odstrahovali, nocimice, ocimice, smrtimice, uliste, nedoba, odneretviti, odmostariti
i mnoge druge, neobicnog naziva a posve jasnog znacenja.
Za pjesnike, poezija je rodno mjesto i zavicaj. Za Aliju Kebu,
poezija je dom i domovina. Dom u kome je prije rata zivio sa svojom porodicom nasilno su oduzeli i moraju mu ga kad-tad vratiti. Domovinu su otimali i danas je mnogi svojataju. Ali, pjesmu mu ne mogu oteti, niti je posvojiti. Zato na kraju, sretan zbog pojave ove divne knjige poezije ponavljam stih iz pjesme
"Gospodari moje zemlje": |
"Ako ste gospodari moje zemlje, niste i moje
pjesme". |
|
|
