Mustafa Smajlovic
GRIJEH |
Tamo gdje se zavrsavala misao o drugima, pocinjalo je razmisljanje o meni. O prohujalim i nepovratnim godinama mog zivota druge sam, po nekakvoj svojoj racunici, svrstavao u prve i druge, ali ni medju prvima, ni medju drugima, nisam imao vremena da odredim svoje mjesto.
Prve sam grlio srcem, a druge razumom.
Zaprcen poput mrava, cesto sa mrvicom dva puta vecom od sebe, vukao sam i teglio teret preko polja od nevolje, strpljivo gradeci svoju tvrdjavu koja se lahko susila i pucala na susi i, jos lakse, mrvila i raspadala na kisi i vjetrovima u ovodunjaluckoj pustinji zivota.
Jedne ljude sam volio, iskreno i gotovo pobozno, a o drugima sam razmisljao, onako i onoliko, koliko su plijenili moju znatizelju iskrenom naumu da spoznam njihovo bitisanje, izmedju uzdaha i mudrosti, dijelio sam srce i razum na ravnopravne dijelove. I gotovo da se ponavljalo ovo: ljubeci prve, kasnio sam za druge. No, nisam remetio red raspodjele. Pa ipak, u ovakvoj raspodjeli, svi nisu bili podjednako zadovoljni, pa i onda kada im je bilo sasvim jasno da sam davao, ni manje ni vise, nego onoliko koliko sam mogao dati. Jedno je sigurno: drugi su dobijali, ja sam gubio! Ili, nije tako... Moj dobitak je moja spoznaja da sam dijelio. Takvo zadovoljstvo je moje umiranje.
Na toj sudjenoj mrvici zadovoljstva (koje me je odrzavalo), cvrsto vezan za korijen (razgranat duboko u vjeri i vjerovanju u Svemoguceg i Svemilosnog Boga!), ja sam se poput travke otimao olujama, savijao se i uspravljao pod ovim nebom bosanskim, u kome se oblaci zesce sudaraju nego drugdje, u kome i munje drugacije sijevaju i gromovi drugacije grme.
Gdje sam to grijesio?
Kako me, kao vjernika, nije odrzavala nada, vec vjera u Svemilosnog, bolje i lakse sam podnosio patnju i nepravdu i ljepse sam uzivao i tamo gdje je drugima takav uzitak bio patnja. Kako ovakva spoznaja zbunjuje nevjernike, a vjernike cini jacim, bio sam i ostao blizi ljudima koji vjeruju u Jedinu Istinu i jednu postenu
presudu: Boziju!
Pa ipak, gdje sam grijesio? |
 |
Grijesio sam, mozda, u uzmicanju, ali sigurno vise u cekanju. Nisam smio cekati da moje stanje drugi mijenjaju. Hodeci sudjenim drumom kroz tamni bosanski vilajet, sa vjerom u Svevisenjeg, koja mi je bila jedino svjetlo, gledao sam da nogom ne povrijedim zemlju, da rukom ne odgurnem drugog, da ostrim rijecima ne porezem covjeka... Uzmicao sam od onih koji su me gurali. Cekao sam da me prodju oni koji su bili laki u sjenci tudjih ledja. Sklanjao sam se ukraj da kome ne zasmetam i udisao sam zrak sa strepnjom da ne udisem tudji...
Glas opomene nisam slusao, a taj glas Meleka je kazivao ovo: "Grijeh je povrijediti i sebe!" Taj dobri glas je stizao odnekad i odnekud, a stizao je, nije prije ni kasnije, vec tacno u minutu kada su se u meni poklapale skazaljke srca i razuma.
"Urazumi se covjece!", cuo bih glas, prije nego sto bi me zaboljelo vrijedanje onih koji su me sustizali dok sam uzmicao. "Imaju granice strpljenja... urazumi se, covjece", ponavljao je glas odnekud i odnekad.
I dalje sam uzmicao od onih kojima su rasla prsa ispod zvjerinjih ociju. Ni njihovo rezanje nisam cuo. U crpljenju trazio sam jos prostora za neku ljepsu pomisao kako ce se iz tog rezanja ispiliti slavujeva pjesma. Ni skriputanje bijelih ocnjaka nije unijelo nemir u moju dusu koju je nekim cudom jos branila naivna pomisao kako ce i ispod stisnutih zuba cvrkut ptice ucutkati rezanje zvijeri. A onda, sa naglim krivljenjem moje kicme, vidik se poceo ispravljati i razum bistriti. I glas Meleka me je uspravljao: "Nemas vise kud, Jusufe Hadziahmetbegovicu! Brani se!!!"
Noz u ruci nije rijec. "Kako se obraniti, a ne zaraditi novi, tezi grijeh". Sjevnula je u meni pomisao. U isto vrijeme sjevnula je i ostrica noza vrh moje glave.
"Ubij, da ne bi bio ubijen!" - kazao je Glas.
Kada vise nije bilo prostora ni vremena za uzmicanje, ja, Jusuf Hadziahmetbegovic, ubio sam kako ne bih bio ubijen. Boze, je li to kazna ili iskusenje?
Grijeh jeste sigurno, ali druge nisam imao. I dalje mi je nositi moj teret, koji je od svih tezi i veci koje sam teglio preko polja od nevolje. Rodjen sam da ostarim, a na ovom sudjenom putu, do sudjenog dana, dogodilo mi se i ovo: i uzmicuci od onih koji su me gurali morao sam ubiti. Ni kriv ni duzan, bio sam primoran da ubijem kako ne bih bio ubijen, Nakon svega sto mi se dogodilo, gdje je nestao onaj Glas?
Jedina moja utjeha je u spoznaji da nisam kriv i ona me uspravila, onako i onoliko koliko sam kadar da zaboravim zlocin, ili koliko sam spreman da opravdam pocinjen grijeh.
Kako odmicu dani od moje odbrane da ne budem ubijen, a dogodilo se to u zlohudom ratnom vremenu, poput sijede kose osvaja me misao koja me cini uspravnijim nego sto sam to ikada bio: ubici je bilo sudjeno da bude ubijen mojom rukom, koja nije nikada ubijala. Da se nije ovo dogodilo, a dogodilo se Bozijom voljom, ubica bi i dalje ubijao.
Sutnja onog Glasa, koji me je opominjao da vise ne uzmicem, kazuje mi ovo: kao sto nejma dana bez sudjenog dana, nejma ni suda bez Bozije presude!
Valja meni, Jusufu Hadziahmetbegovicu, dalje kroz ovaj bosanski vilajet, ali bez uzmicanja i cekanja. |
|
