o

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 117-118 (28-29 - nova serija)

Godina XXV avgust-septembar/kolovoz-rujan 1999.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Mugdim Karabeg
MNOGO UZIMA, JOS VISE DAJE
Slike iz Amerike

Ljeto devedeset pete godine. Vec smo zaboravili vucije zube ledene zime podrucja Cikaga (Chicago). Temperature se krecu od 38 do 42 stepeni Celzijusovih. Vlaga od sedamdeset do devedeset procenata, jer je Cikago na velikom Micigenskom jezeru (Michigen Lake), a citavo urbano podrucje je niklo na nekadasnjim mocvarama, koje su nasute, ali su zaostale brojne bare i jezerca, iz kojih se stalno uzdizu prema nebu vidljivi pramenovi guste pare. Te bezbrojne vodene akumulacije idealno su mjesto za odrzavanje bioloskog ciklusa velikih komaraca, koji nam ljeti bezdusno sisu krv iz svih otkrivenih dijelova tijela.

Eno na dvoristu vec sjedi Zlatko, kojeg iz milja zovemo Zlaja. Pred njim kahvenjak i dva fildzana, znam da je jedan rezervisan za mene, brzo se oblacim i sjedam za plasticni sto, u hladovinu granate breskve koja je rodila kao nikad ranije, krupni plodovi padaju nam na glave i u krila. Zlaja lista novine, oglasne strane, trazi konkurse za zaposlenja. Radio je godinu dana u velikoj prodavnici cilima, razvozio sagove po bogataskim kucama, gazda godinu dana bio prema njemu vantaki, mazio ga kao svog rodjenog, onda se odjednom propoganio, natovario Zlaji na ledja trostruki posao dopustajuci trojici ostalih radnika da se odmaraju preko mjere. Cutljivom Zlaji prekipjelo, rece gazdi da mu isplati sedmicnu zaradu jer vise nece diricinti kod njega. Gazda se kao ljuti, ali mu pruza cek. Kasnije je Zlaja saznao da gazda ima vec razradjenu taktiku slicnih postupaka. Kada dodje vrijeme povecanja satnice i davanja sedam dana godisnjeg odmora, on promijeni cud, natjera radnika na otkaz, onda uzme novajliju kojeg placa po istoj cijeni kao i svakog drugog pocetnika.

Zlaja vec mjesec dana trazi posao, salje ponude, ali odgovora nema pa nema. Ponekad stavi dlan na sredinu grudi, kaze tu mu se uhvatila nekakva neopipljiva guka, zakljucismo da to od muke boli dusa. Zena mu bolnicarka, nasla je pristojan posao, ali ne moze cetveroclana porodica zivjeti na jednoj zaradi bez velikih odricanja.

Zlatko i zena mu Verica stanuju iznad mog stana na spratu. Preko puta su Goran i Nermina, kao i Zlatko stigli iz Sarajeva. Goran kupio polovnog forda, sve je bilo u redu dok nije promijenio ulje, a nakon promjene masina kao da je na sve strane popucala, kao kada se starac najede premasnih zijafeta, masnoca se izlila na asflat dvorista, majstor rece otisli klipovi, kad je nesto staro - staro je, Goran skrguce zubima, psuje Ameriku - cemeriku, drzi dlan na sredini grudi, i u njega se stvrdla nekakva neopipljiva guka, valjda opet boli dusa. Zena mu profesorica ali cisti bogataske kuce, zaradi prilicno pa se nekako sastavlja kraj s krajem. Ali bez druge zarade nema smirenja, a Goran ne moze raditi bez auta, u Cikagu se ide od kuce do posla po dvadeset do trideset pet kilometara.

Ispod Gorana, u prizemlju koje Amerikanci nazivaju bejzment, zive Sarajlije Enver zvani Paja i zena mu Emira, sa dvoje odrasle djece. On pronasao posao u fabrici televizijskih ekrana, nocna smjena, lomi do besvjesti nekakve zice, ona u fabrici nekakvih djindjuva, izjutra dijele novine po kucama Bensenvila (Bensenville), rade naporno a satnice nisu bog zna kakve, i oni se ponekad uhvate za grudi, i u njih ona guka - prokletinja, i njih kao da od muke boli dusa.

Iznad Gorana zive moja kcerka i zet. Prije Amerike bili u izbjeglistvu u Londonu, on ljekar, ona sa diplomom engleskog jezika i londonskim kursom za sekretarice. Kcerka takodje lista oglase, salje ponude na sve strane, ali odgovora nema pa nema. On priprema dva preteska ispita za americku verifikaciju ljekarske diplome iz Sarajeva - americki zakoni ne priznaju ljekarima valjanost nase diplome pa ni internisticku specijalizaciju koju je zet polozio u Sarajevu, sve se mora ispocetka - a nocu razvozi pice po kucama, da se nesto zaradi. Vidim da i oni pocesto masiraju sredinu grudi, opet ona guka - nesretnica.

U mene socijalna penzija, nije cemu, ali uz zdravstveno osiguranje jedini sam barem u osnovi egzistencijalno osiguran. Moja zena takodje trazi posao, rekose joj da neka miss Kristina trazi bebi - siterku, ona joj ode u posjetu, Kristina je pita: "Imate li preporuke iz ranije prakse cuvanja djece?" Ona im pokazuje preporuke humanitarnih organizacija iz Mostara, dobijenih u vrijeme granatiranja, od Karitasa, Medjunarodnog Crvenog krsta, francuske organizacije Prva pomoc, Svjetskog crkvenog servisa i ostali ... Kristina je gleda u nedoumici, kakve veze imaju granatiranje, humanitarna pomoc i cuvanje djece..? Ima, itekako ima, miss Kristina! Trebalo je voditi racuna o ljudima, ponajvise o djeci, kada je i sa neba i sa zemlje, cetiri godine, prijetila smrt. Kristina slijeze ramenima, veli da ostane kod nje par dana, da vidi kako ce je djeca prihvatiti. Treceg dana najmladji Deni nece iz zeninog zagrljaja, zove je "mami" i poce da se dere kao ubodeno kada ga iz narucja moje supruge uze rodjena majka Kristina. Gazdarica se siroko osmjehnu i rece: "Primljeni ste za bebi - siterku!"

SADNICE IZ HERCEGOVINE

Cikasko ljeto devedeset devete. Svake subote svi se okupljamo na velikoj avliji, mezimo specijalitete sa rostilja, koji Amerikanci nazivaju barbikjur, pijuckamo ljuta pica i sokove, slusamo sa tranzistora zavicajni sevdah i zabavane melodije, ponajvise onu Montenovu koja se urezala u pamcenje: "Da ti roknu samo dvije..." Niko se vise ne drzi za grudi, nestalo one proklete guke, preboljela svima dusa. Zlaji odjednom stigle tri ponude za posao, odabrao najbolju i vec tri godine smirio se na novom poslu. Paja primljen u uglednu tvornicu za sklapanje elektricnih uredjaja, a elektrika mu je i u Sarajevu bila opredjeljenje, zena mu Emira radi u lijepoj trgovini tekstila, sin studira i radi na mamutskom aerodromu O'Hare, i mojoj kcerci pristiglo nekoliko odgovora na molbe, opredjelila se za radno mjesto sekretarice u fabrici motorola, zet polozio oba ispita i dobio specijalizaciju iz interne, Goran i zena mu Nermina takodje se snasli, zaboravili na uzrecicu "Amerika cemerika". Pred kucom nam vozni park od desetak blistavih automobila tipa ford, dodz i sevrolet, parkiraliste se kocoperi kao nekad ono ispred zgrade Centralnog komiteta u Sarajevu. Pajini i Zlajini vec govorkaju o planovima da kupe sopstvene kuce. Rahatluku nigdje kraja ...

Hilmija Tikvesa - Ruze u vazi

U maju smo ponovo posjetili zemljaka u Kaliforniji, podrucje Los Andzelesa (Los Angeles) i pustinjskih gradova Palm Springsa, Palm Deserta, Kvinta (Quinto) i drugih, udaljenih preko tri hiljade kilometara od naseg Cikaga. Vec sam, prosle godine, pisao o tom drustvu. O Omeru Mesihovicu koji je nekoliko mjeseci razvozio pakete zaledjenog mesa po losandzeleskim kucama. O zeni mu Bobi koja je u fabrici tekstila po osam sati dnevno rastresala tek zgotovljene, vlazne potkosulje. O dva sina koja su cinila prve korake u americkim skolama, radeci usput neke prirucne poslove. Omer je, kasnije, slucajno nabasao na jednu uglednu fabriku bizuterije i nakita, a danas je u njoj, zahvaljujuci znanju, nezamjenjivi sef kompjuterskog centra. Boba je, sa tadasnjim ovlasnim znanjem engleskog, polozila ispit prvog stepena medicinske sestre, zaposlila se u bolnici i sada uci dalje. Vec sapucu u kupovini kuce, a stariji sin je vec, sa suprugom, kupio apartman u brdima juzno od Andzelesa.

U Palm Springsu i Palm Desertu, dva iz skupine pustinjskih gradova stotinjak milja zapadno od Los Andzelesa, nasi se takodje dobro snalaze. Jasmin Beso, zvani Jasko, nakon bavljenja fizickim poslovima, polozio ispite za rad u oblasti plasiranja akcija i postao broker u velikoj kompaniji Meril Linc. Analizira trziste i kretanje vrijednosti akcija, posredujuci sa onim koji su spremni uloziti u unosne poslove. Po prirodi snalazljiv i poduzetan, uz to - kako kaze - sa dozom srece koja je neophodna u Americi, napravio je nekoliko dobrih poslovnih poteza. Supruga mu Snjezana - Zana otvorila kucno obdaniste za djecu od sest mjeseci do cetiri godine. Vec su kupili veliku kucu u suncanom Kvintu (Quinto), sa pozamasnom okucnicom u kojoj Jasko gaji paradaiz, sipke, salatu, vinovu lozu, smokve i drugo povrce i voce, hvaleci se kako je mnoge sadnice donio iz Hercegovine. Nakon iscrpljujuceg posla analiziranja trzista putem interneta, bastovanstvo mu, kaze, dodje kao spasonosna terapija. Jer plasiranje akcija razara zivce. Jasna Kajtaz sa muzem Nenadom i sestrom razgledaju kuce, u planu im je da i oni kupe jednu. Nenad - Seno Jerkovic sa suprugom i dvoje djece vec su se uselili u tek kupljenu kucu. Azra Hafizovic polozila ispite iz umijeca manikira, dobila posao u novom, lijepom hotelu i sada je vrlo trazena medju musterijama ... I Rizvanbegovici kupili svoj krov nad glavom. Doktor Dzevad Halilhodzic zivi sa porodicom u osuncanom stanu Deserta, ispred kuce granato stablo grejpfruta puno velikih, rumenkastih plodova. Ispred kuce tenisko igraliste, malo podalje bazeni, u njima voda modra kao azur, kazem mu: "Vidi ove ljepote! Nisi mogao ni sanjati, prije desetak godina, ovako nesto." "Jeste da je lijepo, ali je ljepsi Mostar", odgovara doktor.

Za nase zemljake u naseljima Deserta Amerika - cemerika se ipak pretvorila u Ameriku koja nudi ugodan zivot za one koji su spremni da se uklope u njen vratolomni radni tempo, odbacujuci lazne utjehe kako nam je ranije, u socijalizmu, bilo ugodno i bezbrizno.

Nasi "kalifornijci" su jedan od brojnih primjera dobrog snalazenja velike vecine Bosanaca i Hercegovaca na tlu Kolumbove zemlje, u kojoj nema milosti za neradnike, poluradnike, kolebljivce i strasljivce. Jer Amerika uzima covjeku sve, ali istovremeno i daje sve sto je neophodno za zivot, uz normalne rizike drustva koje djeluje na osnovama snalazljivosti, konkurencije pa i srece. Dok ovo pisem prisjecam se price o tome sta je slikar Jusa Niksic rekao za pusenje. Otpuhnuvsi dim iz pluca Jusa je mrgodno pogledao cigaretu medju prstima, uzviknuvsi: "Prokleta bila, toliko si mi zivota uzela!" Zatim je ponovo povukao duboki dim, sa zadovoljstvom ga raspuhao oko glave, poljubio cigaretu medju prstima, uskliknuvsi: "Ali ipak ti hvala, jer si mi jos vise od zivota dala!"

Eto Amerika je kao Jusina cigareta: mnogo uzima, ali uvijek malo vise daje.

KOD ZIJE I MAIDE TRBONJA

Magistrala broj 65 spusta se od juga Cikaga prema Luivilu (Louisville), najvecem, jednomilionskom gradu drzave Kentaki (Kentucky), duzinom od 300 milja, odnosno 500 kilometara, prava i okomita kao svijeca, preko blago zatalasanih, tu i tamo sumom prekrivenim poljanama drzave Indijana (Indiana). Odmah iza dugackog, masivnog zeljeznog mosta preko mocne, siroke i mutnjikave rijeke Ohajo (Ohio), pocinje drzava Kentaki, jedna od 52 u americkoj Federaciji, i grad Luivil, po americkom obicaju prostrt na prostranstvu od nekoliko desetina kvadratnih kilometara. Luivil je jedan od centara industrije Ford automobila, proizvodnje dijelova aviona civilne namjene, u njemu je najveci pogon UPS kompanije, gigantskog preduzeca u SAD za transport paketa i drugih posiljki, ne samo na tlu Amerike vec i cijelog svijeta, u njemu se nalazi peti po velicini aerodrom Amerike pretezno namijenjen za kargo transport, odnosno vazdusni prevoz roba, u njemu je sjediste dvije mamutske osiguravajuce kompanije, prerada duhana je takodje zastupljena, koja je najveca industrija drzave Kentaki, ima poznati Univerzitet Luiviula, ciji pravni fakultet, star 200 godina, kotira kao jedan od najboljih u USA, sa jos nekoliko manjih, privatnih univerziteta... U tom Luivilu okupilo se oko 3000 nasih zemljaka iz BiH, sto je i povod da "skoknemo" do tog grada smjestenog medju pitomim, zelenim, tek malo izbocenim brezuljcicima.

Domacini su nam Zijo Trbonja i njegova supruga Maida. Ziju znaju Mostarci kao jednog od direktora u velikom preduzecu Autoremont. Ne znam kakav je bio radnik u tom drustvenom sektoru, ali u Luvilu je osvjetlao obraz. Radio je dva posla, po petnaestak i vise sati dnevno, dok jedan sin, stariji Adi, nije diplomirao pravo pa se sada bavi advokaturom, mladji sin Nedim je takodje na prvoj godini prava, s njima je i rodjak Almir koji studira elektrotehniku. Sada, kad su djeca poprilicno stala na noge, Zijo se kanio onog drugog posla i sada samo radi u fabrici metalskih proizvoda. Zaticemo ga u njegovoj basci prostranoj kao tri moje avlije u Cernici, sva prekrivena svjezim, zelenim tepihom mlade trave proljeca, okolo zelene zivice a iznad njih guste krosnje inace zelenog Kentakija, dok sjedimo u hladu granatog stabla i ispijamo kahvu docekusu gledamo u fasadu poprilicno velike kuce sa cetiri spavace sobe, koju je porodica Trbonja kupila prije mjesec - dva dana po cijeni od 110.000 dolara. Iz toga ne smijete zakljuciti da su se Trbonje obogatile u Luivilu preko noci. Svi nasi koji kazu da imaju svoju kucu u Americi u stvari nemaju svoju kucu. U SAD se nekretnine kupuju na dugorocni zajam, od 20 do 30 godina, pa tako je i Zijo sa sinovima kupio krov nad glavom, polozio kao pocetni ulog koju hiljadarku, a sve ostalo je pod zajmom, banka je vlasnik kuce dok se ne otplati posljednja rata, isti slucaj kao i sa kupovinom automobila na kredit. Ali ta se kupovina isplati, jer umjesto da se uludo baca para na ime stanarine, ona se ulaze u svoje nekretnine, koje ce, kad - tad, valjati i djeci i unucima.

Zijo kaze kako u Americi nema nekih posebnih trauma, ali Mostar mu je stalno negdje u nekom pretincu malog mozga.
- Vraticu se ja tamo, neka ovo ostane djeci, a niko mi ne brani s vremena na vrijeme skoknuti u Ameriku, da vidim djecu i ostale.

U Zije desetak razlicitih mlatova i naprava za ribolov. Dvadesetak kilometara od kuce nalazi se veliko jezero, u njemu velike ribe, pa kada je slobodan, za vikenda, odlazi za drustvom da smiri dusu i barem pomisli da je negdje na obalama Neretve.

Kod Zije svratise njegovi a i moji prijatelji iz Sarajeva, sa svom trojicom sam proveo nekoliko mjeseci u izbjeglistvu u Brelima, Smajo Vila, sin profesora ekonomije Dr Alije Vile, bavio se u domovini masinstvom i problemima avioindustrije, da bi se u Luivilu zaposlio u tvornici dijelova za avione, zatim Muhamed Abdomerovic zvani Mere, u domovini imao veze sa kompjuterima a danas se afirmise u Luivilu na tom poslu, kao i Zijo Bajramovic, strucnjak u poslovima osiguranja, u Luivilu, sa suprugom, bavi se drugim poslovima.

Pricamo o tome sta je, zapravo, Amerika. Sva cetvorica se slazu da je itekako naporna, pocesto iscrpljujuca, ali kako nudi razlicite poslove, sanse koje treba iskoristiti, jer razmisljanja kako nam je nekada, u zavicaju, bilo ugodnije ne vode nikud, to "nekada" vise ne postoji. U Americi se za svaku ugodnost placa skupa ulaznica. Oni su to shvatili, rade li rade, pa sa zaradama mogu obezbjediti poprilicnu egzistenciju, neko bolje, neko na malo nizoj ljestvici, ali upornoscu i dopunskim obrazovanjem hvataju korak sa americkim srednjim slojem, koji dominira na tlu SAD.

SLOBODAN, IVANKA, MIRELA, NEVZETA ...

Obradovao sam se kad sam saznao da je u Luivilu Nubuvet - Buba Hadrovic, sa suprugom Nelom, kcerkom od 16 i sinom od 18 godina. Kako i ne bih kada smo zajedno zivjeli preko dvije decenije u istoj kuci u Cernici, dijelila nas je samo avlija. Mostarci se sjecaju Sefke Hadrovica, Bubinog oca, bio nekada u njemackim koncentracionim logorima. Kada sam mu svojevremeno drzao oprostajni govor na mostarkom haremu rekoh da je rahmnetlija bio dobre duse, iako je pocesto ljutom casicom nastojao prekriti velom privremenih zaborava strahote fasistickih kazamata, slicne nasim Dreteljima, Gabelama, Manjacama i ostalim. Zena mu bijase medicinska sestra Zehra, umrla od leukemije tokom rata.

Nadjosmo se kod Hadrovicevih te veceri, u stanu prilicno uglednog predgradja Luivila, u ulici Brightwood odnosno Svijetla suma, koji je Buba iznajmio nakon sto je, prije desetak mjeseci, stigao iz Njemacke. U drustvu se nadjose Slobodan - Braco Pala, otac mu bijase Hilmija, sa suprugom Ivankom, zatim Ivankina sestra Mirela Skikic, pa Nevzeta Sefo iz Sarajeva. Trpeza puna domacih zijafeta - buredzici i druge pite, naresci, kolaci ...

Dijalog se vodi o Americi i njenim prilikama i neprilikama. Sve se vrti oko pitanja: Je li ili nije cemerika? Nubuvet Hadrovic jos uvijek sa svjezim utiscima iz visegodisnjeg boravka u Evropi, pa mora da uporedjuje... Kaze kako je evropski kapitalizam u neku ruku humaniji, ne radi se tako iscrpljujuce kao u SAD, imaju i po mjesec dana godisnjeg odmora, a socijalna i zdravstvena osiguranja i prava su daleko humanija i socijalistickija. S njim se donekle slaze i Braco, nabacajuci kako Amerikaci zive da bi radili, a ne rade da bi ugodnije zivjeli, iako, ruku na srce, ni Palini ni Hadrovici, kao ni ostali za trpezom, ne osjecaju neimastinu, naprotiv, svi krpe toliko dolara da se moze zivjeti bez nekih izrazitih problema.

Na toj temi dobro se zavatrismo, pogotovo sto su diskusiju podgrijale casice cistog skotskog viskija i domace lozovace. Amerika je Amerika, sa svojim zakonima rada i snalazenja i kvit! - kazu jedni. Ona je, poslije Kolumbovog otkrica na ovamo, nastajala na temelju individualnog snalazenja i prilagodjavanja. Prva grupa koja se, prije vise od cetiri vijeka, sa jedrenjaka iskrcala na tlo Novog svijeta, negdje na prostorima sjevernih obala Atlantika, brojala je oko 300 putnika, najvecim dijelom engleskih kaznjenika i kurtizana, koji su otisli u nepoznato da bi okajali grijehe i eventualno napravili neki novi, bolji zivot. Kada je nakon dvije godine stigao drugi brod sa oko 300 putnika, zatekli su na zivotu samo nekoliko desetaka zemljaka iz prve ture. Ostale su pokosili Indijanci, bolesti, zima i glad. Tako je to trajalo decenijama pa i citava dva stoljeca. Novi doseljenici su isli dalje na zapad, probijali se kroz brda obrasla neprolaznim sikarama, suocavali sa poplavama, strasnim zimama, tajfunima, tornadima, pozarima, Indijancima, bolestima ... Snalazili se svako na svoj nacin i za svoj racun, porodice pojedinacno ili nesto vece grupe otkrivaca Amerike, neki prezivljavali, drugi umirali ili ginuli, ali svi odreda radeci od zvijezde do zvijezde. Tako je rad i samo rad postao americka tradicija, navika i zakon koji su im ugradjeni u gene i takav stil dirincenja za svoje dobro odrzao se do dana danasnjeg, manir koji je manje vise u tom obliku i sadrzaju, nepoznat u Evropi.

Danas Amerika svakome pruza sanse za kakav - takav posao, i vec dobro uzemljenim i ukorijenjenim starim Amerikancima i za sve useljenike i imigrante kojih svake godine pristize od 500 hiljada do citavog miliona. Oni jedno vrijeme dobijaju pomoc socijalnih institucija, s tim da se moraju sto prije uklopiti u sistem privredjivanja, inace ima da ih nema. To, na srecu, shvata najveci broj nasih zemljaka i s uspjehom se uklapaju u zakonitosti rada i zivljenja u Americi, dok ih vrlo mali broj zivotari, jer nisu u stanju da shvate i prihvate te zakonitosti. Na kraju se nismo slozili bas u svemu, ali sa bogate trpeze kod Hadrovica svako je otisao, u rane jutarnje sate, u svoj svijetli i pristojni apartman, svako svojim automobilom, svako da bi se pripremio za sutrasnji naporni radni dan, do narednog vikenda, kada ce svi da se malo opuste, da uzivaju plodove sedmicnih naprezanja, kao sto je uostalom slucaj i sa svim ostalim Amerikancima, bilo da su pri dnu drustvene ljestvice, ili su pri njenom vrhu, sto ce reci bogati. Jer i mister Gejts, kralj americkih i svjetskih mikrocipova i kompjutera, sa vlastitim kapitalom od 80 milijardi dolara, vrlo malo spava, jer stalno izmislja nesto novo, stalno se hrve sa konkurencijom, stalno uvecavajuci svoj kapital, a cini nam se da bi sa svojom ogromnom imovinom mogao mirne duse zivjeti u raskosnom haremu, sa poslugom koja sve radi umjesto njega i za njega, ostavljajuci savjetnicima i strucnjacima da nastave ono sto je zapoceo. Ali u SAD ne postoji ni takav smiraj niti takva hladovina, ko potegne jedan dim iz te cigarete koja uzima od zivota, nastavice da cijedi cigaretu koja, kako rece slikar Jusa Niksic, ipak vise daje zivota nego sto ga uzima.

KOLIKO PORODICA - TOLIKO SUDBINA

U Cikagu nam, prije polaska u Luivil, rekose da svakako potrazimo doktora Resida Pasica, prica se kako pomaze mnogim nasim zemljacima, slao im je papire za dolazak u SAD, bio pri ruci da se snadju prvih mjeseci boravka u Luivilu, jer prelazenje prvih prepreka je najnapornije, puno trauma, neizvjesnosti i strahovanja. Raspitujem se u Luivilu gdje mogu naci doktora Pasica. Rijec po rijec oni spomenuse ime Paja, dodavsi kako mu je supruga Dzenita, tetka joj je Suada Karabeg, zena advokata Safeta - Sehe Karabega. Pa to je, znaci, Paja - uskliknuh obradovano, jer sam ih poznavao vec petnaestak i vise godina, dolazili u Mostar u posjetu mom dobrom drugu Sehi, isli smo zajedno na more, Dzenita je tada jos bila djevojcica. Eto kako je svijet mali! Paja se nalazio u Luivilu jos prije rata, u nekoj studentskoj ili ljekarskoj posjeti i usavrsavanju, pa kada je izbio rat opet se obreo u istom gradu. Sada radi na fakultetu, na istrazivanjima i drzi predavanja, Dzenita bila vrijedna, zavrsila pravo, sada je advokat u velikoj advokatskoj firmi, radi na problemima medjunarodnih trgovacko ekonomskih odnosa. Sjedimo u njihovoj velikoj kuci starijeg datuma, ima pecat patine vremena sto je u Americi, sa gradjevinama, prava rijetkost, usadjena je medju brezuljcice urasle u sumicu visokih, granatih krosanja. Paja dodje sa bolnicke dezure oko podne, veli umoran je, trebao je doci kuci jutros u osam, ali dovedose neku Crnkinju, tezak slucaj sepse, doktori se skanjuju oko operacije jer ako u Americi umre pacijent pod skalpelom - nastaju velike ljudske i pravne komplikacije. Paja odluci da je on operise, mucio se cetiri sata, kaze sve je dobro proslo. U Luivilu im lijepo, Paja ribari i igra tenis u slobodno vrijeme, a ponekad, zimi, trkne i na skijanje.

Bezbroj je prica o nasim zemljacima u Americi. Koliko porodica - toliko razlicitih sudbina. Koliko pojedinaca - toliko pojedinacnih snalazenja i ponekad lutanja.

Narocito se istice mladost, u skoli odskace drugim dosljacima. Selma Kurtagic, kcerka borca sa prvih linija Sarajeva Mirsada, ratnog invalida i medicinske sestre Edine, bila je, kao srednjoskolka, najbolja u sportskoj igri badmintona (jedna vrsta tenisa) u svojoj srednjoj skoli u Cikagu, osvojila je cetvrto mjesto drzave Illinois, a 1997. bila neporazena u takmicenju Illinois lige. Kao odlicna ucenica i tenisacica dobila je stipendiju za koledz, odnosno fakultet. Sinovi Emira Sefe, Stocanina iz Sarajeva, isticu se u sahu i s uspjehom studiraju. Alma Corak iz Trebinja zivi sa roditeljima u Deerfieldu na Floridi. List The Herald uvrstio je medju 14 najboljih ucenika rejona Bowead na Floridi. U pocetku nije znala engleski, ali je nakon tri godine bila cetvrta medju 520 ucenika svoje srednje skole. Bila je kapiten teniskog tima skole, najbolja plivacica, istaknuta klizacica i fudbalski sudija, poput oca Nazifa svojevremeno u Trebinju. Proglasena je najboljim ucenikom 1998. godine, najboljom atleticarkom, prvak u predmetima nauka i matematike, medju desetak nagrada primila i "Presidental Excelennce Award" od Bila Klinotona. Zatim je uslijedila stipendija na visokocijenjenom Nova University, za studij farmacije. Alma Begicevic je stigla iz Sarajeva u Cikago sa tesko ranjenim ocem na Markalama. Upisala je studij sociologije na University of Chicago, izradila socioloske teze na temu "nacionalizam i genocid" koje su impresionirale njenog profesora sociologije, pa je uzeo za asistenta i da mu pomaze u radu na knjizi koja ce pokusati da objasni nacionalizam. A stigla je u Cikago sa 22 godine, bez ijedne rijeci znanja iz engleskog ... Seid Tanovic stigao je u Cikago iz ratnog pakla iz svog rodjenog Gacka. Bio je djecak kada je stupio na tlo Amerike. Engleski mu je bio kao nepoznata suma. Tri godine kasnije poducavao je u kruzoku osnovne skole rodjene Amerikance njihovom engleskom jeziku.

Ovakvih prica je bezbroj, uzeli smo samo djelice razudjenog mozaika. Za ovaj tekst dao mi je inspiraciju jedan zemljak iz Svedske, koji je nedavno dosao u kratku posjetu Cikagu. Rece mi: "Culi smo da ovdje nasi tesko zive i mukotrpno rade!" Rekosmo mu da to nije tacno. Radi se, nema sta, od zore do mraka, ali svi se nasi dobro snalaze na tlu Drzava. Mozda je u Svedskoj zivot lagodniji, zar nismo i za vrijeme naseg vec propalog socijalizma govorili kako je svedski kapitalisticki socijalizam najbolji i najbogatiji na svijetu. Ali u Svedskoj i drugim evropskim drzavama primaju samo odredjeni broj imigranata. Vrata SAD su, medjutim, otvorena za stotine hiljada novih useljenika. U njoj se nikome ne uskracuje rad vec svi faktori nastole da svako nadje posao, koji se nudi na sve strane.

On je klimao glavom i cutao, ne znam da li smo ga uvjerili u istinitost nasih prica. A istinite su, garant!

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Zelimir Dado Miladin - Predio

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 14-05-2004

Design by 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo