Mugdim Karabeg
MNOGO UZIMA, JOS
VISE DAJE
Slike iz Amerike |
Ljeto
devedeset pete godine. Vec smo
zaboravili vucije zube ledene zime
podrucja Cikaga
(Chicago). Temperature se krecu od 38 do
42 stepeni Celzijusovih. Vlaga od
sedamdeset do devedeset procenata, jer je
Cikago na velikom Micigenskom
jezeru (Michigen Lake), a citavo
urbano podrucje je niklo na nekadasnjim
mocvarama, koje su nasute, ali su
zaostale brojne bare i jezerca, iz kojih
se stalno uzdizu prema nebu vidljivi
pramenovi guste pare. Te bezbrojne vodene
akumulacije idealno su mjesto za
odrzavanje bioloskog ciklusa velikih
komaraca, koji nam ljeti bezdusno sisu
krv iz svih otkrivenih dijelova tijela.
Eno na dvoristu vec sjedi Zlatko,
kojeg iz milja zovemo Zlaja.
Pred njim kahvenjak i dva fildzana, znam
da je jedan rezervisan za mene, brzo se
oblacim i sjedam za plasticni sto, u
hladovinu granate breskve koja je rodila
kao nikad ranije, krupni plodovi padaju
nam na glave i u krila. Zlaja lista
novine, oglasne strane, trazi konkurse za
zaposlenja. Radio je godinu dana u
velikoj prodavnici cilima, razvozio
sagove po bogataskim kucama, gazda godinu
dana bio prema njemu vantaki, mazio ga
kao svog rodjenog, onda se odjednom
propoganio, natovario Zlaji na ledja
trostruki posao dopustajuci trojici
ostalih radnika da se odmaraju preko
mjere. Cutljivom Zlaji prekipjelo, rece
gazdi da mu isplati sedmicnu zaradu jer
vise nece diricinti kod njega. Gazda se
kao ljuti, ali mu pruza cek. Kasnije je
Zlaja saznao da gazda ima vec razradjenu
taktiku slicnih postupaka. Kada dodje
vrijeme povecanja satnice i davanja sedam
dana godisnjeg odmora, on promijeni cud,
natjera radnika na otkaz, onda uzme
novajliju kojeg placa po istoj cijeni kao
i svakog drugog pocetnika.
Zlaja vec mjesec dana trazi posao, salje
ponude, ali odgovora nema pa nema.
Ponekad stavi dlan na sredinu grudi, kaze
tu mu se uhvatila nekakva neopipljiva
guka, zakljucismo da to od muke boli
dusa. Zena mu bolnicarka, nasla je
pristojan posao, ali ne moze cetveroclana
porodica zivjeti na jednoj zaradi bez
velikih odricanja.
Zlatko i zena mu Verica
stanuju iznad mog stana na spratu. Preko
puta su Goran i Nermina,
kao i Zlatko stigli iz Sarajeva.
Goran kupio polovnog forda, sve je bilo u
redu dok nije promijenio ulje, a nakon
promjene masina kao da je na sve strane
popucala, kao kada se starac najede
premasnih zijafeta, masnoca se izlila na
asflat dvorista, majstor rece otisli
klipovi, kad je nesto staro - staro je,
Goran skrguce zubima, psuje Ameriku -
cemeriku, drzi dlan na sredini grudi, i u
njega se stvrdla nekakva neopipljiva
guka, valjda opet boli dusa. Zena mu
profesorica ali cisti bogataske kuce,
zaradi prilicno pa se nekako sastavlja
kraj s krajem. Ali bez druge zarade nema
smirenja, a Goran ne moze raditi bez
auta, u Cikagu se ide od kuce do posla po
dvadeset do trideset pet kilometara.
Ispod Gorana, u prizemlju koje Amerikanci
nazivaju bejzment, zive Sarajlije Enver
zvani Paja i zena mu Emira,
sa dvoje odrasle djece. On pronasao posao
u fabrici televizijskih ekrana, nocna
smjena, lomi do besvjesti nekakve zice,
ona u fabrici nekakvih djindjuva, izjutra
dijele novine po kucama Bensenvila
(Bensenville), rade naporno a satnice
nisu bog zna kakve, i oni se ponekad
uhvate za grudi, i u njih ona guka -
prokletinja, i njih kao da od muke boli
dusa.
Iznad Gorana zive moja kcerka i zet.
Prije Amerike bili u izbjeglistvu u Londonu,
on ljekar, ona sa diplomom engleskog
jezika i londonskim kursom za
sekretarice. Kcerka takodje lista oglase,
salje ponude na sve strane, ali odgovora
nema pa nema. On priprema dva preteska
ispita za americku verifikaciju ljekarske
diplome iz Sarajeva -
americki zakoni ne priznaju ljekarima
valjanost nase diplome pa ni
internisticku specijalizaciju koju je zet
polozio u Sarajevu, sve se mora ispocetka
- a nocu razvozi pice po kucama, da se
nesto zaradi. Vidim da i oni pocesto
masiraju sredinu grudi, opet ona guka -
nesretnica.
U mene socijalna penzija, nije cemu, ali
uz zdravstveno osiguranje jedini sam
barem u osnovi egzistencijalno osiguran.
Moja zena takodje trazi posao, rekose joj
da neka miss Kristina
trazi bebi - siterku, ona joj ode u
posjetu, Kristina je pita: "Imate li
preporuke iz ranije prakse cuvanja
djece?" Ona im pokazuje preporuke
humanitarnih organizacija iz Mostara,
dobijenih u vrijeme granatiranja, od
Karitasa, Medjunarodnog Crvenog krsta,
francuske organizacije Prva pomoc,
Svjetskog crkvenog servisa i ostali ...
Kristina je gleda u nedoumici, kakve veze
imaju granatiranje, humanitarna pomoc i
cuvanje djece..? Ima, itekako ima, miss
Kristina! Trebalo je voditi racuna o
ljudima, ponajvise o djeci, kada je i sa
neba i sa zemlje, cetiri godine,
prijetila smrt. Kristina slijeze
ramenima, veli da ostane kod nje par
dana, da vidi kako ce je djeca
prihvatiti. Treceg dana najmladji Deni
nece iz zeninog zagrljaja, zove je
"mami" i poce da se dere kao
ubodeno kada ga iz narucja moje supruge
uze rodjena majka Kristina. Gazdarica se
siroko osmjehnu i rece: "Primljeni
ste za bebi - siterku!"
SADNICE IZ HERCEGOVINE
Cikasko ljeto devedeset devete.
Svake subote svi se okupljamo na velikoj
avliji, mezimo specijalitete sa rostilja,
koji Amerikanci nazivaju barbikjur,
pijuckamo ljuta pica i sokove, slusamo sa
tranzistora zavicajni sevdah i zabavane
melodije, ponajvise onu Montenovu
koja se urezala u pamcenje: "Da
ti roknu samo dvije..."
Niko se vise ne drzi za grudi, nestalo
one proklete guke, preboljela svima dusa.
Zlaji odjednom stigle
tri ponude za posao, odabrao najbolju i
vec tri godine smirio se na novom poslu. Paja
primljen u uglednu tvornicu za sklapanje
elektricnih uredjaja, a elektrika mu je i
u Sarajevu bila
opredjeljenje, zena mu Emira
radi u lijepoj trgovini tekstila, sin
studira i radi na mamutskom aerodromu O'Hare,
i mojoj kcerci pristiglo nekoliko
odgovora na molbe, opredjelila se za
radno mjesto sekretarice u fabrici
motorola, zet polozio oba ispita i dobio
specijalizaciju iz interne, Goran
i zena mu Nermina
takodje se snasli, zaboravili na uzrecicu
"Amerika cemerika".
Pred kucom nam vozni park od desetak
blistavih automobila tipa ford, dodz i
sevrolet, parkiraliste se kocoperi kao
nekad ono ispred zgrade Centralnog
komiteta u Sarajevu. Pajini i Zlajini vec
govorkaju o planovima da kupe sopstvene
kuce. Rahatluku nigdje kraja ... |
 |
U maju smo ponovo posjetili zemljaka u Kaliforniji,
podrucje Los Andzelesa
(Los Angeles) i pustinjskih gradova Palm
Springsa, Palm Deserta, Kvinta
(Quinto) i drugih, udaljenih preko tri
hiljade kilometara od naseg Cikaga.
Vec sam, prosle godine, pisao o tom
drustvu. O Omeru Mesihovicu
koji je nekoliko mjeseci razvozio pakete
zaledjenog mesa po losandzeleskim kucama.
O zeni mu Bobi koja je u
fabrici tekstila po osam sati dnevno
rastresala tek zgotovljene, vlazne
potkosulje. O dva sina koja su cinila
prve korake u americkim skolama, radeci
usput neke prirucne poslove. Omer je,
kasnije, slucajno nabasao na jednu
uglednu fabriku bizuterije i nakita, a
danas je u njoj, zahvaljujuci znanju,
nezamjenjivi sef kompjuterskog centra.
Boba je, sa tadasnjim ovlasnim znanjem
engleskog, polozila ispit prvog stepena
medicinske sestre, zaposlila se u bolnici
i sada uci dalje. Vec sapucu u kupovini
kuce, a stariji sin je vec, sa suprugom,
kupio apartman u brdima juzno od
Andzelesa.
U Palm Springsu i Palm Desertu, dva iz
skupine pustinjskih gradova stotinjak
milja zapadno od Los Andzelesa, nasi se
takodje dobro snalaze. Jasmin
Beso, zvani Jasko,
nakon bavljenja fizickim poslovima,
polozio ispite za rad u oblasti
plasiranja akcija i postao broker u
velikoj kompaniji Meril Linc. Analizira
trziste i kretanje vrijednosti akcija,
posredujuci sa onim koji su spremni
uloziti u unosne poslove. Po prirodi
snalazljiv i poduzetan, uz to - kako kaze
- sa dozom srece koja je neophodna u
Americi, napravio je nekoliko dobrih
poslovnih poteza. Supruga mu Snjezana
- Zana otvorila kucno obdaniste
za djecu od sest mjeseci do cetiri
godine. Vec su kupili veliku kucu u
suncanom Kvintu (Quinto), sa pozamasnom
okucnicom u kojoj Jasko gaji paradaiz,
sipke, salatu, vinovu lozu, smokve i
drugo povrce i voce, hvaleci se kako je
mnoge sadnice donio iz Hercegovine.
Nakon iscrpljujuceg posla analiziranja
trzista putem interneta, bastovanstvo mu,
kaze, dodje kao spasonosna terapija. Jer
plasiranje akcija razara zivce. Jasna
Kajtaz sa muzem Nenadom
i sestrom razgledaju kuce, u planu im je
da i oni kupe jednu. Nenad - Seno
Jerkovic sa suprugom i dvoje
djece vec su se uselili u tek kupljenu
kucu. Azra Hafizovic
polozila ispite iz umijeca manikira,
dobila posao u novom, lijepom hotelu i
sada je vrlo trazena medju musterijama
... I Rizvanbegovici
kupili svoj krov nad glavom. Doktor Dzevad
Halilhodzic zivi sa porodicom u
osuncanom stanu Deserta, ispred kuce
granato stablo grejpfruta puno velikih,
rumenkastih plodova. Ispred kuce tenisko
igraliste, malo podalje bazeni, u njima
voda modra kao azur, kazem mu: "Vidi
ove ljepote! Nisi mogao ni sanjati, prije
desetak godina, ovako nesto."
"Jeste da je lijepo, ali je ljepsi
Mostar", odgovara doktor.
Za nase zemljake u naseljima Deserta
Amerika - cemerika se ipak pretvorila u
Ameriku koja nudi ugodan zivot za one
koji su spremni da se uklope u njen
vratolomni radni tempo, odbacujuci lazne
utjehe kako nam je ranije, u socijalizmu,
bilo ugodno i bezbrizno.
Nasi "kalifornijci" su
jedan od brojnih primjera dobrog
snalazenja velike vecine Bosanaca i
Hercegovaca na tlu Kolumbove zemlje, u
kojoj nema milosti za neradnike,
poluradnike, kolebljivce i strasljivce.
Jer Amerika uzima covjeku sve, ali
istovremeno i daje sve sto je neophodno
za zivot, uz normalne rizike drustva koje
djeluje na osnovama snalazljivosti,
konkurencije pa i srece. Dok ovo
pisem prisjecam se price o tome sta je
slikar Jusa Niksic rekao
za pusenje. Otpuhnuvsi dim iz pluca Jusa
je mrgodno pogledao cigaretu medju
prstima, uzviknuvsi: "Prokleta
bila, toliko si mi zivota uzela!"
Zatim je ponovo povukao duboki dim, sa
zadovoljstvom ga raspuhao oko glave,
poljubio cigaretu medju prstima,
uskliknuvsi: "Ali ipak ti
hvala, jer si mi jos vise od zivota
dala!"
Eto Amerika je kao Jusina cigareta: mnogo
uzima, ali uvijek malo vise daje.
KOD ZIJE I MAIDE TRBONJA
Magistrala broj 65 spusta se od juga Cikaga
prema Luivilu
(Louisville), najvecem, jednomilionskom
gradu drzave Kentaki
(Kentucky), duzinom od 300 milja, odnosno
500 kilometara, prava i okomita kao
svijeca, preko blago zatalasanih, tu i
tamo sumom prekrivenim poljanama drzave
Indijana (Indiana). Odmah iza dugackog,
masivnog zeljeznog mosta preko mocne,
siroke i mutnjikave rijeke Ohajo
(Ohio), pocinje drzava Kentaki, jedna od
52 u americkoj Federaciji, i grad Luivil,
po americkom obicaju prostrt na
prostranstvu od nekoliko desetina
kvadratnih kilometara. Luivil je jedan od
centara industrije Ford
automobila, proizvodnje dijelova aviona
civilne namjene, u njemu je najveci pogon
UPS kompanije,
gigantskog preduzeca u SAD za transport
paketa i drugih posiljki, ne samo na tlu
Amerike vec i cijelog svijeta, u njemu se
nalazi peti po velicini aerodrom Amerike
pretezno namijenjen za kargo transport,
odnosno vazdusni prevoz roba, u njemu je
sjediste dvije mamutske osiguravajuce
kompanije, prerada duhana je takodje
zastupljena, koja je najveca industrija
drzave Kentaki, ima poznati Univerzitet
Luiviula, ciji pravni fakultet, star 200
godina, kotira kao jedan od najboljih u
USA, sa jos nekoliko manjih, privatnih
univerziteta... U tom Luivilu okupilo se
oko 3000 nasih zemljaka iz BiH, sto je i
povod da "skoknemo" do tog
grada smjestenog medju pitomim, zelenim,
tek malo izbocenim brezuljcicima.
Domacini su nam Zijo Trbonja
i njegova supruga Maida.
Ziju znaju Mostarci kao jednog od
direktora u velikom preduzecu Autoremont.
Ne znam kakav je bio radnik u tom
drustvenom sektoru, ali u Luvilu je
osvjetlao obraz. Radio je dva posla, po
petnaestak i vise sati dnevno, dok jedan
sin, stariji Adi, nije
diplomirao pravo pa se sada bavi
advokaturom, mladji sin Nedim
je takodje na prvoj godini prava, s njima
je i rodjak Almir koji
studira elektrotehniku. Sada, kad su
djeca poprilicno stala na noge, Zijo se
kanio onog drugog posla i sada samo radi
u fabrici metalskih proizvoda. Zaticemo
ga u njegovoj basci prostranoj kao tri
moje avlije u Cernici,
sva prekrivena svjezim, zelenim tepihom
mlade trave proljeca, okolo zelene zivice
a iznad njih guste krosnje inace zelenog
Kentakija, dok sjedimo u hladu granatog
stabla i ispijamo kahvu docekusu gledamo
u fasadu poprilicno velike kuce sa cetiri
spavace sobe, koju je porodica Trbonja
kupila prije mjesec - dva dana po cijeni
od 110.000 dolara. Iz toga ne smijete
zakljuciti da su se Trbonje obogatile u
Luivilu preko noci. Svi nasi koji kazu da
imaju svoju kucu u Americi u stvari
nemaju svoju kucu. U SAD se nekretnine
kupuju na dugorocni zajam, od 20 do 30
godina, pa tako je i Zijo sa sinovima
kupio krov nad glavom, polozio kao
pocetni ulog koju hiljadarku, a sve
ostalo je pod zajmom, banka je vlasnik
kuce dok se ne otplati posljednja rata,
isti slucaj kao i sa kupovinom automobila
na kredit. Ali ta se kupovina isplati,
jer umjesto da se uludo baca para na ime
stanarine, ona se ulaze u svoje
nekretnine, koje ce, kad - tad, valjati i
djeci i unucima.
Zijo kaze kako u Americi
nema nekih posebnih trauma, ali Mostar
mu je stalno negdje u nekom pretincu
malog mozga.
- Vraticu se ja tamo, neka ovo
ostane djeci, a niko mi ne brani s
vremena na vrijeme skoknuti u Ameriku, da
vidim djecu i ostale.
U Zije desetak razlicitih mlatova i
naprava za ribolov. Dvadesetak kilometara
od kuce nalazi se veliko jezero, u njemu
velike ribe, pa kada je slobodan, za
vikenda, odlazi za drustvom da smiri dusu
i barem pomisli da je negdje na obalama Neretve.
Kod Zije svratise njegovi a i moji
prijatelji iz Sarajeva,
sa svom trojicom sam proveo nekoliko
mjeseci u izbjeglistvu u Brelima,
Smajo Vila, sin profesora
ekonomije Dr Alije Vile,
bavio se u domovini masinstvom i
problemima avioindustrije, da bi se u
Luivilu zaposlio u tvornici dijelova za
avione, zatim Muhamed Abdomerovic
zvani Mere, u domovini
imao veze sa kompjuterima a danas se
afirmise u Luivilu na tom poslu, kao i Zijo
Bajramovic, strucnjak u
poslovima osiguranja, u Luivilu, sa
suprugom, bavi se drugim poslovima.
Pricamo o tome sta je, zapravo,
Amerika. Sva cetvorica se slazu
da je itekako naporna, pocesto
iscrpljujuca, ali kako nudi razlicite
poslove, sanse koje treba iskoristiti,
jer razmisljanja kako nam je nekada, u
zavicaju, bilo ugodnije ne vode nikud, to
"nekada" vise ne postoji. U
Americi se za svaku ugodnost placa skupa
ulaznica. Oni su to shvatili, rade li
rade, pa sa zaradama mogu obezbjediti
poprilicnu egzistenciju, neko bolje, neko
na malo nizoj ljestvici, ali upornoscu i
dopunskim obrazovanjem hvataju korak sa
americkim srednjim slojem, koji dominira
na tlu SAD.
SLOBODAN, IVANKA, MIRELA, NEVZETA
...
Obradovao sam se kad sam saznao da je u
Luivilu Nubuvet - Buba Hadrovic,
sa suprugom Nelom,
kcerkom od 16 i sinom od 18 godina. Kako
i ne bih kada smo zajedno zivjeli preko
dvije decenije u istoj kuci u Cernici,
dijelila nas je samo avlija. Mostarci se
sjecaju Sefke Hadrovica,
Bubinog oca, bio nekada u njemackim
koncentracionim logorima. Kada sam mu
svojevremeno drzao oprostajni govor na
mostarkom haremu rekoh da je rahmnetlija
bio dobre duse, iako je pocesto ljutom
casicom nastojao prekriti velom
privremenih zaborava strahote fasistickih
kazamata, slicne nasim Dreteljima,
Gabelama, Manjacama i ostalim.
Zena mu bijase medicinska sestra Zehra,
umrla od leukemije tokom rata.
Nadjosmo se kod Hadrovicevih te veceri, u
stanu prilicno uglednog predgradja
Luivila, u ulici Brightwood odnosno
Svijetla suma, koji je Buba iznajmio
nakon sto je, prije desetak mjeseci,
stigao iz Njemacke. U
drustvu se nadjose Slobodan -
Braco Pala, otac mu bijase Hilmija,
sa suprugom Ivankom,
zatim Ivankina sestra Mirela
Skikic, pa Nevzeta Sefo
iz Sarajeva. Trpeza puna domacih zijafeta
- buredzici i druge pite, naresci, kolaci
...
Dijalog se vodi o Americi i
njenim prilikama i neprilikama. Sve se
vrti oko pitanja: Je li ili nije
cemerika? Nubuvet Hadrovic jos
uvijek sa svjezim utiscima iz
visegodisnjeg boravka u Evropi,
pa mora da uporedjuje... Kaze kako je
evropski kapitalizam u neku ruku
humaniji, ne radi se tako iscrpljujuce
kao u SAD, imaju i po
mjesec dana godisnjeg odmora, a socijalna
i zdravstvena osiguranja i prava su
daleko humanija i socijalistickija. S
njim se donekle slaze i Braco, nabacajuci
kako Amerikaci zive da bi radili, a ne
rade da bi ugodnije zivjeli, iako, ruku
na srce, ni Palini ni Hadrovici, kao ni
ostali za trpezom, ne osjecaju
neimastinu, naprotiv, svi krpe toliko
dolara da se moze zivjeti bez nekih
izrazitih problema.
Na toj temi dobro se zavatrismo, pogotovo
sto su diskusiju podgrijale casice cistog
skotskog viskija i domace lozovace.
Amerika je Amerika, sa svojim zakonima
rada i snalazenja i kvit! - kazu jedni.
Ona je, poslije Kolumbovog otkrica na
ovamo, nastajala na temelju individualnog
snalazenja i prilagodjavanja. Prva grupa
koja se, prije vise od cetiri vijeka, sa
jedrenjaka iskrcala na tlo Novog svijeta,
negdje na prostorima sjevernih obala
Atlantika, brojala je oko 300 putnika,
najvecim dijelom engleskih kaznjenika i
kurtizana, koji su otisli u nepoznato da
bi okajali grijehe i eventualno napravili
neki novi, bolji zivot. Kada je nakon
dvije godine stigao drugi brod sa oko 300
putnika, zatekli su na zivotu samo
nekoliko desetaka zemljaka iz prve ture.
Ostale su pokosili Indijanci, bolesti,
zima i glad. Tako je to trajalo
decenijama pa i citava dva stoljeca. Novi
doseljenici su isli dalje na zapad,
probijali se kroz brda obrasla
neprolaznim sikarama, suocavali sa
poplavama, strasnim zimama, tajfunima,
tornadima, pozarima, Indijancima,
bolestima ... Snalazili se svako na svoj
nacin i za svoj racun, porodice
pojedinacno ili nesto vece grupe
otkrivaca Amerike, neki prezivljavali,
drugi umirali ili ginuli, ali svi odreda
radeci od zvijezde do zvijezde. Tako je
rad i samo rad postao americka tradicija,
navika i zakon koji su im ugradjeni u
gene i takav stil dirincenja za svoje
dobro odrzao se do dana danasnjeg, manir
koji je manje vise u tom obliku i
sadrzaju, nepoznat u Evropi.
Danas Amerika svakome pruza sanse
za kakav - takav posao, i vec dobro
uzemljenim i ukorijenjenim starim
Amerikancima i za sve useljenike i
imigrante kojih svake godine pristize od
500 hiljada do citavog miliona. Oni jedno
vrijeme dobijaju pomoc socijalnih
institucija, s tim da se moraju sto prije
uklopiti u sistem privredjivanja, inace
ima da ih nema. To, na srecu,
shvata najveci broj nasih zemljaka i s
uspjehom se uklapaju u zakonitosti rada i
zivljenja u Americi, dok ih vrlo mali
broj zivotari, jer nisu u stanju da
shvate i prihvate te zakonitosti. Na
kraju se nismo slozili bas u svemu, ali
sa bogate trpeze kod Hadrovica
svako je otisao, u rane jutarnje sate, u
svoj svijetli i pristojni apartman, svako
svojim automobilom, svako da bi se
pripremio za sutrasnji naporni radni dan,
do narednog vikenda, kada ce svi da se
malo opuste, da uzivaju plodove sedmicnih
naprezanja, kao sto je uostalom slucaj i
sa svim ostalim Amerikancima, bilo da su
pri dnu drustvene ljestvice, ili su pri
njenom vrhu, sto ce reci bogati. Jer i
mister Gejts, kralj
americkih i svjetskih mikrocipova i
kompjutera, sa vlastitim kapitalom od 80
milijardi dolara, vrlo malo spava, jer
stalno izmislja nesto novo, stalno se
hrve sa konkurencijom, stalno uvecavajuci
svoj kapital, a cini nam se da bi sa
svojom ogromnom imovinom mogao mirne duse
zivjeti u raskosnom haremu, sa poslugom
koja sve radi umjesto njega i za njega,
ostavljajuci savjetnicima i strucnjacima
da nastave ono sto je zapoceo. Ali u SAD
ne postoji ni takav smiraj niti takva
hladovina, ko potegne jedan dim iz te
cigarete koja uzima od zivota, nastavice
da cijedi cigaretu koja, kako rece slikar
Jusa Niksic, ipak vise
daje zivota nego sto ga uzima.
KOLIKO PORODICA - TOLIKO SUDBINA
U Cikagu nam, prije
polaska u Luivil, rekose
da svakako potrazimo doktora Resida
Pasica, prica se kako pomaze
mnogim nasim zemljacima, slao im je
papire za dolazak u SAD, bio pri ruci da
se snadju prvih mjeseci boravka u
Luivilu, jer prelazenje prvih prepreka je
najnapornije, puno trauma, neizvjesnosti
i strahovanja. Raspitujem se u Luivilu
gdje mogu naci doktora Pasica. Rijec po
rijec oni spomenuse ime Paja,
dodavsi kako mu je supruga Dzenita,
tetka joj je Suada Karabeg,
zena advokata Safeta - Sehe
Karabega. Pa to je, znaci, Paja
- uskliknuh obradovano, jer sam ih
poznavao vec petnaestak i vise godina,
dolazili u Mostar u
posjetu mom dobrom drugu Sehi, isli smo
zajedno na more, Dzenita je tada jos bila
djevojcica. Eto kako je svijet mali! Paja
se nalazio u Luivilu jos prije rata, u
nekoj studentskoj ili ljekarskoj posjeti
i usavrsavanju, pa kada je izbio rat opet
se obreo u istom gradu. Sada radi na
fakultetu, na istrazivanjima i drzi
predavanja, Dzenita bila vrijedna,
zavrsila pravo, sada je advokat u velikoj
advokatskoj firmi, radi na problemima
medjunarodnih trgovacko ekonomskih
odnosa. Sjedimo u njihovoj velikoj kuci
starijeg datuma, ima pecat patine vremena
sto je u Americi, sa gradjevinama, prava
rijetkost, usadjena je medju brezuljcice
urasle u sumicu visokih, granatih
krosanja. Paja dodje sa bolnicke dezure
oko podne, veli umoran je, trebao je doci
kuci jutros u osam, ali dovedose neku
Crnkinju, tezak slucaj sepse, doktori se
skanjuju oko operacije jer ako u Americi
umre pacijent pod skalpelom - nastaju
velike ljudske i pravne komplikacije.
Paja odluci da je on operise, mucio se
cetiri sata, kaze sve je dobro proslo. U
Luivilu im lijepo, Paja ribari i igra
tenis u slobodno vrijeme, a ponekad,
zimi, trkne i na skijanje.
Bezbroj je prica o nasim zemljacima u
Americi. Koliko porodica - toliko
razlicitih sudbina. Koliko pojedinaca -
toliko pojedinacnih snalazenja i ponekad
lutanja.
Narocito se istice mladost, u skoli
odskace drugim dosljacima. Selma
Kurtagic, kcerka borca sa prvih
linija Sarajeva Mirsada,
ratnog invalida i medicinske sestre Edine,
bila je, kao srednjoskolka, najbolja u
sportskoj igri badmintona (jedna vrsta
tenisa) u svojoj srednjoj skoli u Cikagu,
osvojila je cetvrto mjesto drzave Illinois,
a 1997. bila neporazena u takmicenju
Illinois lige. Kao odlicna ucenica i
tenisacica dobila je stipendiju za
koledz, odnosno fakultet. Sinovi Emira
Sefe, Stocanina
iz Sarajeva, isticu se u
sahu i s uspjehom studiraju. Alma
Corak iz Trebinja
zivi sa roditeljima u Deerfieldu
na Floridi. List The
Herald uvrstio je medju 14
najboljih ucenika rejona Bowead
na Floridi. U pocetku nije znala
engleski, ali je nakon tri godine bila
cetvrta medju 520 ucenika svoje srednje
skole. Bila je kapiten teniskog tima
skole, najbolja plivacica, istaknuta
klizacica i fudbalski sudija, poput oca Nazifa
svojevremeno u Trebinju.
Proglasena je najboljim ucenikom 1998.
godine, najboljom atleticarkom, prvak u
predmetima nauka i matematike, medju
desetak nagrada primila i "Presidental
Excelennce Award" od Bila
Klinotona. Zatim je uslijedila
stipendija na visokocijenjenom Nova
University, za studij farmacije.
Alma Begicevic je stigla
iz Sarajeva u Cikago
sa tesko ranjenim ocem na Markalama.
Upisala je studij sociologije na
University of Chicago, izradila
socioloske teze na temu
"nacionalizam i genocid" koje
su impresionirale njenog profesora
sociologije, pa je uzeo za asistenta i da
mu pomaze u radu na knjizi koja ce
pokusati da objasni nacionalizam. A
stigla je u Cikago sa 22 godine, bez
ijedne rijeci znanja iz engleskog ... Seid
Tanovic stigao je u Cikago iz
ratnog pakla iz svog rodjenog Gacka.
Bio je djecak kada je stupio na tlo
Amerike. Engleski mu je bio kao nepoznata
suma. Tri godine kasnije poducavao je u
kruzoku osnovne skole rodjene Amerikance
njihovom engleskom jeziku.
Ovakvih prica je bezbroj, uzeli
smo samo djelice razudjenog mozaika. Za
ovaj tekst dao mi je inspiraciju jedan
zemljak iz Svedske, koji je nedavno dosao
u kratku posjetu Cikagu. Rece
mi: "Culi smo da ovdje nasi tesko
zive i mukotrpno rade!" Rekosmo mu
da to nije tacno. Radi se, nema sta, od
zore do mraka, ali svi se nasi dobro
snalaze na tlu Drzava. Mozda je u Svedskoj
zivot lagodniji, zar nismo i za vrijeme
naseg vec propalog socijalizma govorili
kako je svedski kapitalisticki
socijalizam najbolji i najbogatiji na
svijetu. Ali u Svedskoj i drugim
evropskim drzavama primaju samo odredjeni
broj imigranata. Vrata SAD
su, medjutim, otvorena za stotine hiljada
novih useljenika. U njoj se nikome ne
uskracuje rad vec svi faktori nastole da
svako nadje posao, koji se nudi na sve
strane.
On je klimao glavom i cutao, ne
znam da li smo ga uvjerili u istinitost
nasih prica. A istinite su, garant! |
|
