Ahmed Muradbegovic
LUTKA U ZIVOTU
DJETETA |
Lutka
u psihologiji djeteta igra vrlo vaznu
ulogu, mozda vazniju, nego sto, se i
misli.
Vec prvi znakovi svijesti vode ga
iz mracne periode prvih dviju godina
ravno u carstvo toga cudnog, sutljivog i
bezglasnog svijeta lutaka. Taj
svijet uza sve vanjske znakove svoga
totalnog mrtvila ipak zivi, i to
intenzivno, strasno, zivi nekim svojim
fantasticnim zivotom, koji vuce svoj
izvor iz mlade uzarene djetinjske maste,
koja je bas u to vrijeme najoriginalnija
i najbujnija. Dijete u to doba vidi pred
sobom samo zagonetke, tajne, nepoznato i
dosad nevidjeno kraljevstvo stvari. U tim
danima je sve novo, sve interesantno,
elektricna zarulja, kao i skorup, koji je
uz to vrlo sladak, prsten na majcinoj
ruci, kao i cipele na tatinoj nozi,
prozori, lonci, case, ljudi, nosnja,
ogledalo, instrumenti, sve je to novo i
cudno i svemu tome treba dokuciti smisao,
otkriti tajnu, i onda se sprijateljiti s
time kao s najboljim svojim poznanikom. A
to prijateljstvo, to konacno pomirenje sa
svim, sto je oko nas, to upoznavanje s
vrijednostima predmeta i stvari, ta
harmonija s tim mrtvim svijetom sacinjava
mehanizam djetinje svijesti, znaci
osnovno stanje njegove vitalne, psihicke
egzistencije.
Poslije toga stanja djetinje duse
dolazi drugo vise, progresivnije,
dolaze samostalni porivi djetinjeg
individualiteta, njegove male licnosti,
njegova sopstvenoga ja, koje trazi da
svemu tome oko sebe, svemu, s cim je
sklopljeno poznanstvo, dade svoje
vlastito licno znacenje, svoj sud, svoj
smisao i da onda po tim svojim zakonima,
pronadjenim po vlastitim intencijama i po
uputama roditelja i starijih clanova
obitelji i drustva, dodje do jednog viseg
psihickog kapitala - do iskustva.
Iskustveno sticanje znanja je
najdramatskija perioda djecjeg dusevnog
razvijanja. Prva je perioda zacinjena
cudenjem i strahom od svega, i u njoj
nema toliko sukoba, kao u ovoj drugoj.
Znacaj prve se ispoljuje u pitanjima:
"Sta je ovo", "Zasto je
ono", "Zasto vatra gori",
"Zasto tata pusi, a mama brenuje
kosu" i t.d. i t.d. Druga je pak
perioda iskustva bez pitanja.
To je neka vrsta tajnovitog suljanja kroz
sve te nepoznate stvari, neka vrst
dusevnog kriomcarenja, jer u svijetu ima
i takvih stvari, koje se ne smiju dirati,
jer su drugi tako rekli.
A sta drugi znaju. Treba sam upoznati
sve. I dijete onda u tim casovima
promatra prekrasan plamen na ognjistu,
kako lize svojim zelenim jezicima i
suklja sad desno, a sad lijevo i svaki
cas pucketa i iskacu velike varnice.
Jedna je varnica, velika kao ljesnik pala
upravo do njegovih nogu i sjajna je i
lijepa, treba je uzeti i metnuti u usta,
jer usta su u to vrijeme tobolac za sve,
a okus jedini, pravi kriticar svega, sto
postoji. I tek sto uzme tu varnicu, oprzi
se, skoci i zaplace... i iskustvo je
steceno. Tako sa zigicom, tako s loncem,
koga je nataklo na glavu, kao tata sesir
i razbilo ga, pa dobilo batina, i tako je
napokon na svima naopakim stvarima, koje
peku, razbijaju se, grizu, cepaju i
stipaju. I ta perioda prodje, iskustvo je
steceno, a svijest u samoobrani razvijena
je tako, da vec nema nikakve opasnosti po
zivot.
Neke se stvari vole, kao kajmak, secer, a
neke mrze, kao vatra i sapun, koji je u
ustima ipak ponesto kiseo sve prema
stecenom iskustvu. |
 |
Na koncu dolazi treca perioda,
koja je u djecijem i uopce u covjecijem
zivotu najljepsa i najsrecnija od sviju
drugih. To je ono vrijeme, kad
se u djetetu razvija smisao za ljepotu,
za umjetnost, kad se bude oni najcistiji
i najsavrseniji nagoni ljudske duse, koji
mogu otupiti ili se usavrsiti, vec prema
kucnom i drustvenom uzgoju djeteta. Sjedi
se u sobi, a svud naokolo materijal za
risanje, instrumenti za sviranje,
knjizice sa prekrasnim pjesmicama,
materijal za izgradnju malih
arhitektonskih oblika, lutke za igranje,
limeni vojnici za probudjenje patriotske,
a cesto puta i necovjecne svijesti i onda
malo djecije kazaliste, gdje lutke
predstavljaju kao zivi glumci i
dopustaju, da covjek u njih saspe sav car
svoga umjetnickog nagona, svu ljepotu
svoje ciste netaknute duse. I bas te
lutke, koje su najpodatnije i najljepse
od svega ostaloga, bas su ona onaj veliki
glavni rezeorvar, u kojem se
koncentrisala sva njihova radost,
uzbudjenje, zadovoljstvo i opojnost, koja
prelazi u srecu.
Lutka, mali covjek, koji slusa
sve, razumije sve i ne buni se ni protiv
cega, najbolji je i najpodesniji
prijatelj. A ima ih svakovrsnih. Ima ih,
koje su nalik na malu sestricu ili na
nepocesljanoga bracu, ili na kudrova u
dvoristu, na macu kraj ognjista, na vuka
u sumi i medjeda u planini. Ponekad su
strasne, ali su uvijek lijepe.
Ali ima jedna institucija, jedna lijepa
zgrada negdje na Preradovicevu trgu, ili
u Jeronimskoj dvorani, u kojoj su te
lutke mnogo interesantnije, nego li one
kod kuce. Tamo one umiju da prekrasno
pjevaju, obucene su u najraznovrsnije
ruho, a zive cas na kraljevskom dvoru u
slavi i u sjaju, a cas opet u nekim
tamnim spiljama, u kojima neke od njih
sude onima, sto su zloceste, ruzne, sto
su zlobne i okrutne. I te lutke zive
nekim cudnim zivotom, a sav je taj njihov
zivot nalik na ljudski, na onaj, koga ce
oni kasnije u brojnijim godinama
prozivljavati ili opet sresti se sa
slicnom sudbinom, kakvu su gledali u
usudu tih lutaka u Marionetskom kazalistu
na Preradovicevu trgu. I kako su te lutke
mudre, kako se smiono vladaju i kako se
znaju izvuci iz svakoga skripca, a da im
se nista ne dogodi. A neke su od njih
tako dobre, plemenite, marljive i radine,
da im na svakom koraku cvate sreca i
zivot se blazi. U njih se treba ugledati,
njih treba najvise voliti i po njima se
vladati, pa ce sve dobro biti. Kod tih
lutaka treba uciti pamet, sticati
iskustvo, znanje i onda slobodnije,
otvorenije i srecnije stupiti u zivot i
poci ravno svome cilju. U nesreci tih
lutaka treba nauciti, sta da se radi i
kako da se zivi, pravedno, posteno i
plemenito ili ruzno, izopaceno i
prokleto.
To je eto onaj put, kojim dijete
dolazi do prijateljstva sa lutkom i
pozoristem lutaka. A tu lutku i to
pozoriste treba onda oviti aurelom cistog
idealizma i onog viseg ljudskog uzdizanja
prema savrsenstvu, u kojem covjecanstvo
gleda svoj konacni cilj i svoju
posljednju svrhu.
Godine
1923. bosanskohercegovacki knjizevnik
Ahmed Muradbegovic (1898-1972) zavrsio je
u Zagrebu "Glumacku skolu". Uz
nastupe u zagrebackom "Narodnom
kazalistu" bio je angaziran 1923. i
1924. godine u zagrebackom lutkarskom
kazalistu Umjetnicki klub "Teatar
marioneta". Tu je rezirao predstave
"Azdaja i carev sin" Stjepana
Sirole (premijera 10.11.1923.) i vlastitu
dramatizaciju "Sebicnog diva"
O. Wildea (premijera 15.11.1923.)
U zagrebackom listu "Omladina"
Muradbegovic objavljuje tekst "Lutka
u zivotu djeteta" (god. 8, br 9.,
1.5.1924. str 178 - l79), a dramatizaciju
"Sebicnog diva" (god. 8, br 3,
1.11.1924. str 41 - 44) pod pseudonimom
A.M. Begovic. Ni Mustafa Ceman u svojoj
"Bibliografiji bosnjacke
knjizevnosti" (Zagreb, 1994 ne
spominje ova dva Muradbegoviceva teksta.
Napomenuti treba da iz didakticko
prosvjetiteljskih postavki
Muradbegoviceva clanka "Lutka u
zivotu djeteta" zraci iskustvo koje
je on stekao u vrijeme svoje suradnje u
Umjetnickom klubu "Teatar
marioneta".
lit.: Antonija Bogner Saban
"Marionete osvajaju Zagreb"
(Zagreb. 1988.)
(Salko Saric) |
|
