o

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Trazi · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 115-116 (26-27 - nova serija)

Godina XXV juni-lipanj/juli-srpanj 1999.
Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Ahmed Muradbegovic
LUTKA U ZIVOTU DJETETA

Lutka u psihologiji djeteta igra vrlo vaznu ulogu, mozda vazniju, nego sto, se i misli.

Vec prvi znakovi svijesti vode ga iz mracne periode prvih dviju godina ravno u carstvo toga cudnog, sutljivog i bezglasnog svijeta lutaka. Taj svijet uza sve vanjske znakove svoga totalnog mrtvila ipak zivi, i to intenzivno, strasno, zivi nekim svojim fantasticnim zivotom, koji vuce svoj izvor iz mlade uzarene djetinjske maste, koja je bas u to vrijeme najoriginalnija i najbujnija. Dijete u to doba vidi pred sobom samo zagonetke, tajne, nepoznato i dosad nevidjeno kraljevstvo stvari. U tim danima je sve novo, sve interesantno, elektricna zarulja, kao i skorup, koji je uz to vrlo sladak, prsten na majcinoj ruci, kao i cipele na tatinoj nozi, prozori, lonci, case, ljudi, nosnja, ogledalo, instrumenti, sve je to novo i cudno i svemu tome treba dokuciti smisao, otkriti tajnu, i onda se sprijateljiti s time kao s najboljim svojim poznanikom. A to prijateljstvo, to konacno pomirenje sa svim, sto je oko nas, to upoznavanje s vrijednostima predmeta i stvari, ta harmonija s tim mrtvim svijetom sacinjava mehanizam djetinje svijesti, znaci osnovno stanje njegove vitalne, psihicke egzistencije.

Poslije toga stanja djetinje duse dolazi drugo vise, progresivnije, dolaze samostalni porivi djetinjeg individualiteta, njegove male licnosti, njegova sopstvenoga ja, koje trazi da svemu tome oko sebe, svemu, s cim je sklopljeno poznanstvo, dade svoje vlastito licno znacenje, svoj sud, svoj smisao i da onda po tim svojim zakonima, pronadjenim po vlastitim intencijama i po uputama roditelja i starijih clanova obitelji i drustva, dodje do jednog viseg psihickog kapitala - do iskustva.

Iskustveno sticanje znanja je najdramatskija perioda djecjeg dusevnog razvijanja. Prva je perioda zacinjena cudenjem i strahom od svega, i u njoj nema toliko sukoba, kao u ovoj drugoj. Znacaj prve se ispoljuje u pitanjima: "Sta je ovo", "Zasto je ono", "Zasto vatra gori", "Zasto tata pusi, a mama brenuje kosu" i t.d. i t.d. Druga je pak perioda iskustva bez pitanja.

To je neka vrsta tajnovitog suljanja kroz sve te nepoznate stvari, neka vrst dusevnog kriomcarenja, jer u svijetu ima i takvih stvari, koje se ne smiju dirati, jer su drugi tako rekli.

A sta drugi znaju. Treba sam upoznati sve. I dijete onda u tim casovima promatra prekrasan plamen na ognjistu, kako lize svojim zelenim jezicima i suklja sad desno, a sad lijevo i svaki cas pucketa i iskacu velike varnice. Jedna je varnica, velika kao ljesnik pala upravo do njegovih nogu i sjajna je i lijepa, treba je uzeti i metnuti u usta, jer usta su u to vrijeme tobolac za sve, a okus jedini, pravi kriticar svega, sto postoji. I tek sto uzme tu varnicu, oprzi se, skoci i zaplace... i iskustvo je steceno. Tako sa zigicom, tako s loncem, koga je nataklo na glavu, kao tata sesir i razbilo ga, pa dobilo batina, i tako je napokon na svima naopakim stvarima, koje peku, razbijaju se, grizu, cepaju i stipaju. I ta perioda prodje, iskustvo je steceno, a svijest u samoobrani razvijena je tako, da vec nema nikakve opasnosti po zivot.

Neke se stvari vole, kao kajmak, secer, a neke mrze, kao vatra i sapun, koji je u ustima ipak ponesto kiseo sve prema stecenom iskustvu.

Ahmed Muradbegovic

Na koncu dolazi treca perioda, koja je u djecijem i uopce u covjecijem zivotu najljepsa i najsrecnija od sviju drugih. To je ono vrijeme, kad se u djetetu razvija smisao za ljepotu, za umjetnost, kad se bude oni najcistiji i najsavrseniji nagoni ljudske duse, koji mogu otupiti ili se usavrsiti, vec prema kucnom i drustvenom uzgoju djeteta. Sjedi se u sobi, a svud naokolo materijal za risanje, instrumenti za sviranje, knjizice sa prekrasnim pjesmicama, materijal za izgradnju malih arhitektonskih oblika, lutke za igranje, limeni vojnici za probudjenje patriotske, a cesto puta i necovjecne svijesti i onda malo djecije kazaliste, gdje lutke predstavljaju kao zivi glumci i dopustaju, da covjek u njih saspe sav car svoga umjetnickog nagona, svu ljepotu svoje ciste netaknute duse. I bas te lutke, koje su najpodatnije i najljepse od svega ostaloga, bas su ona onaj veliki glavni rezeorvar, u kojem se koncentrisala sva njihova radost, uzbudjenje, zadovoljstvo i opojnost, koja prelazi u srecu.

Lutka, mali covjek, koji slusa sve, razumije sve i ne buni se ni protiv cega, najbolji je i najpodesniji prijatelj. A ima ih svakovrsnih. Ima ih, koje su nalik na malu sestricu ili na nepocesljanoga bracu, ili na kudrova u dvoristu, na macu kraj ognjista, na vuka u sumi i medjeda u planini. Ponekad su strasne, ali su uvijek lijepe.

Ali ima jedna institucija, jedna lijepa zgrada negdje na Preradovicevu trgu, ili u Jeronimskoj dvorani, u kojoj su te lutke mnogo interesantnije, nego li one kod kuce. Tamo one umiju da prekrasno pjevaju, obucene su u najraznovrsnije ruho, a zive cas na kraljevskom dvoru u slavi i u sjaju, a cas opet u nekim tamnim spiljama, u kojima neke od njih sude onima, sto su zloceste, ruzne, sto su zlobne i okrutne. I te lutke zive nekim cudnim zivotom, a sav je taj njihov zivot nalik na ljudski, na onaj, koga ce oni kasnije u brojnijim godinama prozivljavati ili opet sresti se sa slicnom sudbinom, kakvu su gledali u usudu tih lutaka u Marionetskom kazalistu na Preradovicevu trgu. I kako su te lutke mudre, kako se smiono vladaju i kako se znaju izvuci iz svakoga skripca, a da im se nista ne dogodi. A neke su od njih tako dobre, plemenite, marljive i radine, da im na svakom koraku cvate sreca i zivot se blazi. U njih se treba ugledati, njih treba najvise voliti i po njima se vladati, pa ce sve dobro biti. Kod tih lutaka treba uciti pamet, sticati iskustvo, znanje i onda slobodnije, otvorenije i srecnije stupiti u zivot i poci ravno svome cilju. U nesreci tih lutaka treba nauciti, sta da se radi i kako da se zivi, pravedno, posteno i plemenito ili ruzno, izopaceno i prokleto.

To je eto onaj put, kojim dijete dolazi do prijateljstva sa lutkom i pozoristem lutaka. A tu lutku i to pozoriste treba onda oviti aurelom cistog idealizma i onog viseg ljudskog uzdizanja prema savrsenstvu, u kojem covjecanstvo gleda svoj konacni cilj i svoju posljednju svrhu.

Godine 1923. bosanskohercegovacki knjizevnik Ahmed Muradbegovic (1898-1972) zavrsio je u Zagrebu "Glumacku skolu". Uz nastupe u zagrebackom "Narodnom kazalistu" bio je angaziran 1923. i 1924. godine u zagrebackom lutkarskom kazalistu Umjetnicki klub "Teatar marioneta". Tu je rezirao predstave "Azdaja i carev sin" Stjepana Sirole (premijera 10.11.1923.) i vlastitu dramatizaciju "Sebicnog diva" O. Wildea (premijera 15.11.1923.)

U zagrebackom listu "Omladina" Muradbegovic objavljuje tekst "Lutka u zivotu djeteta" (god. 8, br 9., 1.5.1924. str 178 - l79), a dramatizaciju "Sebicnog diva" (god. 8, br 3, 1.11.1924. str 41 - 44) pod pseudonimom A.M. Begovic. Ni Mustafa Ceman u svojoj "Bibliografiji bosnjacke knjizevnosti" (Zagreb, 1994 ne spominje ova dva Muradbegoviceva teksta.

Napomenuti treba da iz didakticko prosvjetiteljskih postavki Muradbegoviceva clanka "Lutka u zivotu djeteta" zraci iskustvo koje je on stekao u vrijeme svoje suradnje u Umjetnickom klubu "Teatar marioneta".

lit.: Antonija Bogner Saban "Marionete osvajaju Zagreb" (Zagreb. 1988.)


(Salko Saric)

Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Ahmet Ibukic - Imaginacija 2

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Trazi · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-1999 Casopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by © 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo