o

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Trazi · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 114 (25 - nova serija)

Godina XXV maj-svibanj 1999.
Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Isnam Taljic
SULTANOV VANBRACNI SIN
Kad ne bi bilo ljubavi za domovinom,
nasi bi zavicaji ostali pusti

Neka je hvaljeno njegovo ime na Oba Svijeta, pocetkom osamnaestoga stoljeca po Isa pejgamberu preseli se na Ahiret sultan Sabit- han. Naprecac nestade s Dunjaluka. Onako, sjedeci za sofrom. Nije bolovao. Niti se znalo da ima ikakve boljke. Nije stigao ni dusmane steci. A niti bi se iko usudio poturiti mu otrov u hranu.

Sultanu kao da kradom bi dosapnuto. I samo je on mogao cuti. Tako i prihvati - bez i pokusaja opiranja i bez i najmanjega grca na licu - da je njegovo jedino da poslusa. Ni ne zakovrnu ocima. Samo ispusti dusu.

Kako je umro, za sofrom, mada je bilo pouzdanih svjedoka da nije stigao ni vode otpiti iz mastrafe i ni prvoga zalogaja ustima prinijeti, ipak bi do tancina obavljena istraga u kuhinji. I medicinska pretraga. Hirurzi iz Smirne, Konye i Izmira, prikljuceni dvorskim lijecnicima, slozise se da u padisahovim tjelesnim organima nejma traga otrova. Ujedno, izrazise cudjenje nad smrcu. Nijedan unutarnji organ mladoga sultana nije bio pod mahanom. Svaki je bio potpuno zdrav i izgledao kao da ce tijelo ozivjeti. Samo se jos trebalo dogoditi da se dusa vrati u doskorasnje staniste.

Sultan- Sabitovo napustanje Dunjaluka bilo je u svakom pogledu neocekivano. Kako nije pobolijevao i bio je u punom zamahu snage, daleko i od primisli o starenju, a i vladao je tako da nije mogao imati protivnika koji bi ga zaskocili, dotad se nije pridavalo znacaja cak ni tome sto nejma djece. Mislilo se da i za to ima vremena nepretek.

Stambolski dvor, uspavan sultan- Sabitovim opcim drzanjem, dobrim zdravljem i postojanoscu njegove uprave, iznebuha zapade u golemu nevolju. Krug nasljednika vise se nije granao po muskoj liniji. Njegova majka Umihan- hanuma, bdijuci nad jedincem, odavno je, podmicivanjima i spletkama, uspjela da se dohaka njegovoj polubraci i rodjacima. Da nije, bi se njemu namjestila prerana smrt. Osim ako nije bilo drukcije zapisano u Kismet- kitabu. A, evo, jest.

Upraznjeno glavno dunjalucko prijestolje otvaralo je svakakve mogucnosti i prijetilo da se zaljulja sigurnost vrhovne vlasti. Time bi se zatresla polovica Dunjaluka. Sve od Masrika do Magriba.

Dvor se i zabavi o svome jadu. Nije se smjelo znati, ni osjetiti da u vrhu Carstva ima i malih, a kamoli najvecih problema.

Ali, covjek, ipak, samo snuje: iznenadna nesreca, kako i najcesce bude, ne nastupi sama.

Ne minu ni nekoliko dana od dzenaze, odgadjane koliko se god moglo i o kojoj se mislilo da je obavljena u potpunoj tajnosti, a puce glas da Carstvo ne treba strahovati. Ima ko zasjesti na prijestolje. I to s bespogovornim pravom. Mladi princ Hamid! Moze preuzeti upravu jos koliko danas. Punoljetan je, a njegovo krvno srodstvo je u prvom koljenu s rahmetlijom. Sin! Dovela ga je majka. S njom su, iz Rumelije, pristigli i svjedoci koji potvrdjuju da je umrli sultan mladicev otac. Ali kako se, iz razumljivog razloga mogucih odnosa najintimnije prirode izmedju doskorasnjeg sultana i njegove navodne ljubavnice iz rane mladosti, s cetiri pouzdana svjedoka, nije u stanju potvrditi trenutak tjelesnoga opcenja i da se sultanovo sjeme zametnulo u trbuhu rumelijske ljepotice, svjedoci svojim ocevidom i glasom potvrdjuju da se princ Sabit kao prijestolonasljednik sastajao s Hamidovom majkom tamam u vremenu koje je potrebno da bi prethodilo potomkovu dolasku na Ovaj svijet. Isto tako, zaklinju se da je Njegova Svjetlost redovno slao Hamidovoj majci novac za izdrzavanje. Navode da se to da utvrditi i u carskoj blagajni. A i druge dvorske sluzbe lahko ce potvrditi da je mladi Sabit u svojstvu buducega suverena provodio to vrijeme u tome gradu.

Grad je uz najvecu vodu u Rumeliji koja je, pri njezinu prelazenju, ovome carstvu zadavala velike nevoije. Na sirokoj rijeci. I sada joj stvara najvece probleme. I Bec je na toj vodi!

Hej, Dunavo, sto sam na te zedan...

Ali, ovaj grad je daleko od Beca. Nizvodno. I nije posebno cuven. I njegovo ime je kratko. Kad bi bilo imalo duze, dojmilo bi se sasvim istocnjacki. Ovako, naziv mu je uvredljivo uprosten. Samo: Arad.

Mersad Berber - Dossier Hamburg, 1994.

Najtvrdji branitelji cistote familije Osmanovica isturise tefsirlije koji nijecu mogucnost vanbracne zajednice u islamu. Prema tome, bi rastumaceno, rijec je o teskoj potvori. Ako ne moze biti takvoga braka, ne moze se ni roditi dijete koje, uza sav grijeh izvanbracnoga zaceca i laznoga predstavljanja, treba postati jos i vladar najvecega carstva na Dunjaluku. Zato, treba u zindanu zadaviti majku i njezinoga sina iz Rumelije. Ili ih, svezane izmedju cetiri konja, rascejreciti na sve cetiri strane na jednome od gradskih trgova. Time ce se samo ucvrstiti ugled Stambola. I to u najodsudnijem casu.

Nepodmitljiviji tumaci serijata, koliko god takva veza bila pokudjena, mirili su se s istinom da - i vanbracno - dijete postoji. Tim nepobitnije ukoliko je stvarni sultanski potomak.

Stroga istraga, provedena u najvecoj tajnosti, potvrdi sve navode pridoslica iz Rumelije. I kradimice odaslani mufetisi ne vratise se iz Arada s drukcijim saznanjima.

Tek se javise muke. Mada se podudaralo sve sto se moglo dokazivati i po tome se nikako nije moglo tvrditi suprotno - da Hamid nije sultanov vanbracni sin, nejma potvrde, ni u nagovjestaju, da je sultan slao novac majci svoga sina. Jest da je darivao i dok nije rodila, jest iz njegove hazne slato i toj zeni koja ima sina Hamida. Ali, nejma ni nepouzdanoga traga da je Sabit- han potpomagao zenu zato sto je majka njegovoga sina, time i nimalo pouzdanoga dokaza da je Hamid sultanov sin.

A sta ako i nije?

Ali, sta ako jest? Sta?!

Medicina treba presuditi!

Ni znameniti lijecnici ne donijese sud.

S mladicevom krvlju podudarale su se osnovne osobine iz skorene krvi uzete iz sultanovoga tijela pri pretragama nakon same smrti. Ne racunajuci s ovakvim razvojem situacije, lijecnici su pri prvotnoj obdukciji obradili samo ono sto ih je tada zanimalo - ima li tragova otrova. Svjeze izvadjena krv tada, zato sto i nije bilo razloga, nije pohranjena po propisima. Sada bi bilo nepouzdano utvrdjivanje ostalih bitnih sastojaka.

I iz ostalih dijelova Carevine koje je Sabit posjecivao kao princ dok ga je Umihan- hanuma u potaji sklanjala zavjerenicima s ociju i cesto mijenjala mjesta boravka kako bi mogucim uhodama zabacivala trag, moglo bi se - i s jednakim odlikama - javiti na stotine pretendenata na njegovo prijestolje. Naslo bi se i barem nekoliko vanbracnih mladica za koje se u glavnoj carskoj blagajni mogu naci dokazi da je darezljivi sultan, iz razlicitih povoda, slao njihovim majkama novcanu pomoc.

Bio je takav stvor. Gdje god je bio i cim bi se naculo ko je medju njima, obracali su mu se da pomogne znajuci da nece biti odbijeni. Sasvim je razumljivo da, u mnostvu onih koji su je trazili i kojima je odobrena pomoc, bude i zena s vanbracnom djecom.

Ali, sta ako Hamid jest sin, a s buducim sultanom zbijaju se cudna provjeravanja? Kako ce se provesti oni koji sada podgrijavaju sumnju?!

A sta ako nije? Ne moze Carstvo spasti dotle da dovitljiva zena, iza cijeg nauma i ko zna ko moze stajati, proglasi svoga sina sultanskim sinom a da je se sultan nije ni dotaknuo. Ni rukom. Cak ni pogledom. Mogao je samo, primajuci redovno u svojim odajama ojadjene - i ne pogledavsi je - saslusati. Ili je, sto je jos dolicnije, nije ni slusao. Da, cak, uopce ni osluhnuo njezinu pricu o teskoj sudbini, nego samo polupokretom prsta stavio do znanja pisaru da se i njeno ime ukajti na uobicajeni spisak za slanje pomoci.

Sta god insan umisljao, Dragi Bog morao je sazdati Ovaj svijet prema pravilima koja onemogucavaju da se dogadjaju ovakvi propusti. Svijet je uredjen po jednostavnim zakonitostima i treba se ravnati prema njima. Samo sto ljudski soj, nemocan u svojoj umisljenosti, sve zakomplicira, nalazeci u takvome pristupu umnost svoga poslanja.

O svemu mora postojati prosto rjesenje! I da se utvrdi je li Hamid ili nije Hamid sultanske krvi.

Oboje ne moze biti. Jedno jest. Ili jest ili nije sin sultana Sabita.

Kakvo god bilo, rjesenje mora postojati i u ovome slucaju. Mora da ga ima. Samo ga treba naci.

Salko M. Pezo - Ilustracija

Najugledniji alimi, tjerani nevoljom, dugo su mozgali. Na kraju, na ulema- medzlisu, zakljucise da rjesenje moze znati Mustafa Ejubija, zvani sejh Jujo. Ali, kad se, okupljeni u glavnoj diwanhani, zagledase izmedju sebe, shvatise da je odsutan stari sejh.
- Gdje je?
- U Bosni.
- Otkud on u Bosni?
- Iz Bosne je.
- Bosnjak?
- Kakav moze biti drukciji u Bosni, Bosnjak.
- Sta tamo radi?
- Odavde je postavljen za muftiju u Mostaru.
- Otkud on u Mostaru?
- Vratio se.
- Vratio?
- Vratio.
- Sto se vratio?
- Njegovi su stihovi: Kad ne bi bilo ljubavi za domovinu, nasi bi zavicaji ostali pusti.
- Pjesma je pjesma! A on, bas se vratio?
- Vratio se na svoje. Nije ga se moglo odgovoriti. I, htio se vratiti samo kao dervis. Ovdje se nije pristalo da se takav covjek tamo vrati pod tim uvjetima. Ali, kako se i on zainadio i po svaku cijenu htio nazad, morao je prihvatiti makar da bude muftija u Mostaru.
- Kad je otisao?
Ispostavi se da je proslo mnogo vremena, duze i od deset godina, otkako je otisao. Jos 1692. godine postavljen je za kadiju u Mostaru... Cak je minulo punih petnaest godina!
- Nije moguce da ga toliko nejma medju nama.
- Samo se cini da nije davno otisao. Ostalo je njegovo znanje. Prisutan je svojim znanjem, pa se nama cini kao da nije ni odlazio.
- A i nije tako. Evo, nejma njega, a mi ne mozemo rijesiti problem.
- Nije njegova krivica. Sve sto je znao, prenosio je drugima. Krivnja je u onima koji nisu pamtili. I sto se mislilo da se uvijek moze osloniti na njegovo znanje time sto ce ga se priupitati.
- Kad ce se vratiti?
- Vratio se.
- Dobro, vratio se u Bosnu. Ali, kad ce se vratiti iz Bosne?
- On je iz Bosne i svojim jedinim povratkom smatra povratak u Bosnu. Iz Bosne se ne misli vracati u Stambol.
- I sve tolike godine takav ucenjak truhne kao muftija u Mostaru?!
- U Mostaru se ne moze truhnuti. Mostar je uvijek svijetao, topal, suncan grad. Ali, vise nije ni muftija. Odmuftijao je koliko je najmanje morao, pa jedva pristao da ostane muderris na Karadjoz- begovoj medresi. Bio i to koliko se najkrace toga mogao prihvatiti. Pa se i toga mahnuo. Sklonio se u Blagaj. Sejh je tamosnje tekije.
- Svasta!
- Jasta! Bosnjak je. Svojeglav. Uz to, ucenjak...

Nije bilo druge nego se otputiti u Blagaj. Po savjet. Brze je nego poslati po njega pa cekati da pod pratnjom dodje u Stambol. Starac je i treba ga postedjeti puta. I to ne samo radi njega. Visa sila je u pitanju. Najvisi drzavni interes. Hica je. Najveca koja moze biti. S njime bi se samo usporilo putovanje u povratku.

Valja mu otici na noge i izloziti problem. Pa, ako objasni tako da se moze rijesiti bez njegovoga prisustva, bez njega pohititi nazad. Ako i sam moradne doci u Stambol, poduzeti sve da sto brze stigne. Ali, ako bude tako, pripaziti da, po svaku cijenu, ostane u zivotu.

Izaslanstvo ce predvoditi stambolski kajmekam, osobno.

Sejh Jujino turbe u Mostaru

Bi dojavljeno stambolskom kajmekamu da ga ceka sejh Jujo. Biva, nije ga se trebalo cekati do sutra. Stigao je istoga dana.

Stambolija odmah zatrazi da dervisinu izvedu pred njeg. Ali mu bi receno da je dervis vec, da se tako izraze, izveden. Sam je dosao u cador. Samo se ceka na kajmekama pa da se uvazenome sejhu obrazlozi razlog posjete. A koliko ce se cekati na odgovor i hoce li ga biti, i na to treba sacekati!

Biva, uzoholile se ove Bosnjacine. Svoji na svome, obiknuli se, u cas i po se razrahatili u svojoj Bosni. I prosti strazari se uzoholili, pa bi s kajmekamom tjerali sprdnju!

Ali, neka... Neka! Izdurati i taj susret pod cadorom, pa makar! Jos samo to. Poslije ce biti zavrseno.

Kroz odskrinuti cadorski otvor ugleda da je sejh Jujo suh. Upalih i zivih ociju. Uvijen u kostrijetni gunj, iako je velika vrucina. Tankih usana. O vratu mu visi teslim- tas, osmougaona alabasterna plocica, i po njoj tausiran srebreni ukras s dvanaest nedoradjenih tirkiznih kamenova; znamenje derviske predanosti Bogu. Sjedi podvijenih nogu i vrti prstima kroz potpuni tespih, sa devedeset i devet merdzanli bobaka... Onakav je kakvim ga je mogao zamisliti; da mu je naumpadalo jos i da ga zamislja... Samo sto nije trljao bradu. I sto i ne pokusa ustati kad se kajmekam pojavi pod cadorom.

Kajmekam uznastoja da ga ne uznemiri derviska drskost zaklanjanja za pridrzavanje sunneta u neskakanju na noge ni pred glavnim sultanskim izaslanikom. Ipak, zato mu li i ne nazva selam? Samo zadize svoju desnu, kajmekamsku saku. Ali je ne prinese srcu. Ruka mu se zadrza u zraku.

Bi mu odgovoreno na isti nacin.

Zatim kajmekam, da se ne bi dalje izlagao posramljivanju, onom sakom pridrzanom u zraku, da se ne bi razmetao ni pokretima, pokaza na izaslanika velikoga vezira:

- Suud- efendija... - prostenja.

Pokazani i shvati da ga ovlascuje da govori. Ali, ipak, pogledom preleti po preostaloj dvojici Stambolija. U njihovim ocima nadje odobravanja. Potom, potanko, da iza njega niko nista nemadne potrebe dodavati, izlozi razlog susreta sa sejhom.

Saslusavsi, sejh odsutje. Valjda onoliko koliko mu je trebalo. Vec bi i progovorio, tamam je i zaustio, da se ne umijesa Suud- efendija:
- Mozemo li racunati s tvojim odgovorom? I, ako mozemo, koliko ce ti trebati vremena? Odnosno, je li potrebno da s nama podjes u Stambol? - pa Suud- efendija sebe prekide u pitanjima, i sam uvidjajuci da se opet javio kad je vec i sejh htio prozboriti.

Sejh- Jujine oci bljesnuse:
- Sasvim ce biti dovoljno da vama iznesem odgovor. Vi ga mozete prenijeti. Sve je vrlo prosto. Nece trebati moja prisutnost u Stambolu... Mogu odmah odgovoriti... I odmah cu vam reci sta treba uciniti. To je i jedino sto se moze uciniti u ovakvim prilikama. I sto se i cini. Moja pocetna sutnja samo je trebala pokazati zaprepascenost saznanjem koje nije pitanje jer vas dolazak meni znaci potvrdan odgovor. Ali cu vam, kad sam vec povucen za jezik, naglas izraziti ono sto sam pomislio: Zabezeknut sam! Cudim se, i nacuditi se ne mogu, da je u Stambolu pamet toliko nisko pala! Eto... Ali sam vam to htio odsutiti. A sad cujte sta vam je ciniti...

Sejh kaza da treba iz kabura izvaditi tjelesne ostatke sultana Sabita, sto vise nece biti posebno skrnavljenje, jer je mrtvo tijelo ionako vec sjeceno. I u casu s vodom staviti jedno sultanovo rebro i ukapati nekoliko kapi mladiceve krvi. Objasni da misli na krv mladica koji se izdaje da je sultanov sin. Ako se krv razidje u vodi, nije mu sin. Ako kapi krvi odu pravo na rebro i zalijepe se za njeg, jest, sin mu je.

Dalje se cula sutnja. I potraja dok se ne oglasi ovlasceni pregovarac Suud-efendija. Pitao je vec se odupiruci rukama o silte i pripodizuci se na noge:
- To je sve?
- Sve.
- Nista jos?
- Samo to. I samo tako. Nikako drukcije.
- Mi... Mozemo li ici?
- Po volji vam. Sto se mene tice, mozete ostati dokle zelite. Sto se tice moga odgovora, mozete pohititi u Stambol.

Svako je svoje zaduzenje, u nastaloj strci spremanja na povratak, odradjivao s preciznoscu. Otuda je bio samo privid zatalasani metez hitrine pospremanja. To je bila samo sasvim uvjezbana pedanterija ljudi koji su svojim djelanjem opravdavali sto se bas njih u Stambolu odabralo za ovakvo putovanje. Samo je kajmekam uporno ponavljao sejhove rijeci:
- Casa. Rebro. Voda. Krv. Kapnuti. Zalijepiti.

Zurio je uprazno:
- Prosto! Ne moze biti prostije!!! Boze Veliki, zar je radi ovoga trebalo potegnuti ovoliki put!?! Nije ga se moglo cuti. Samo je u mislima premetao cudjenje...

(Odlomak iz pripovijetke SEJH I SMRT U STAMBOLU, iz knjige u rukopisu- tipkopisu KUCA NA DRINI)

Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Nesim Tahirovic - Velika bijela slova, 1990.

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Trazi · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-1999 Casopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by © 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo