Senad Duran
TAJNA BOGUMILSKOG
PJESNIKA |
Jedna jedina rijec,
rijec GORJANIN bila je uklesana na kamenu
koji je nadjen u mjestu koje je bilo
sjediste bogumilskog djeda i koje se u ta
vremena zvalo Janicih.
Akademija nauka
Uvazena gospodo!
Postoji nekoliko vaznih razloga zbog
kojih sam odlucio da vam napisem ovo
pismo i koje cu, na pocetku, ukratko
obrazloziti. Kao sto vam je poznato, kroz
historiju, uvijek su postojali pojedinci
koji su pisali pisma Akademijama nauka
svojih zemalja u kojima su iznosili
zapazanja i otkrica za koja su smatrali
da mogu biti od vaznosti za dalji razvoj
nauke.
Vrlo karakteristicnim primjerom cine mi
se pisma Antoniusa van
Leeuwenhoeka, Holandjanina, koja
je slao u Royal Society
u London tokom dugih, strpljivih i
mastovitih usavrsavanja staklenih leca. U
svojim pismima on skromno navodi da je
"otkrio novi svijet, dotad nepoznat,
zagonetan i nevidljivi svijet skriven u
jednoj jedinoj kapi vode". Opsjednut
i ocaran novootkrivenim mikrosvijetom, do
svoje smrti napisao je 365 pisama i
smatram suvisnim da opisujem u kojoj
mjeri su ta pisma uticala na promjenu
vladajuce slike svijeta. U
uobicajenom smislu Leeuwenhouk nije bio
naucnik, bolje reci, bio je to u
neuobicajenom smislu koji je potreban
kada se nadjemo pred vratima novih
svjetova.
Svakako je vrlo karakteristicno da je bio
povucen covjek, sklon masti i snovima,
jer su to iskreni prijatelji usamljenih i
neshvacenih dusa. Mislim da je to do
danas cesto isticano, mada mogu skromno
dodati da me zadivljuje cinjenica da se
ta neobuzdana i raskosna masta usmjerila
na sasvim obicnu sitnicu ovog svijeta,
kao sto je jedna jedina kap vode.
Rado cu u jednom drugacijem kontekstu
navesti pismo odista velikog naucnika,
slavnoga Lavoisiera,
koje je napisao Pariskoj
akademiji u kojem se pominje
jedna druga obicna sitnica ovog svijeta,
kao sto je kamenje.
Naime, dana 13. septembra 1768.
godine pao je kod Lucé-a meteorni kamen
za koji je obicna svjetina bila
ubijedjena da je uistinu pao sa neba.
Pariska akademija, da bi, kako se to
uobicajeno kaze, zadovoljila javnom
mnijenju poslala je na lice mjesta
Lavoisiera, najslavnijeg hemicara svog
vremena, koji je u svom pismu napisao da
je u pomenuti kamen udario grom. Uceni
svijet je vjerovao da su sve vijesti o
meteornom kamenju koje pada sa neba puke
bajke. Doduse, vec 1794. godine poznati
ucenjak Hladny hrabro je
napisao da su neki vrlo cudnovati i
poveliki komadi kamenja iz nebeskih
prostorija pali na zemlju i da je to
rasirena i nesumnjiva pojava. Profesor Lichtenberg,
kada je procitao Hladnyevu knjigu,
izjavio je da mu se pri citanju pricinilo
da ga je takav kamen udario u glavu. Ne
bih zelio da ovaj sarkazam olako osudite
i ismijete. Bilo je to vrijeme punog
trijumfa Njutnove misli
u fizici. Svjetina je po navici govorila
ono sto je vidjela, ali ozbiljni naucnici
radije su vjerovali da kamenje izbacuju
vulkani, nego sto su se usudjivali
naslutiti da tamo gore postoji nesto
nevidijivo i nesagledivo, sto luta
nebeskim beskrajem.
Napisao sam ove napomene imajuci
u vidu da ce dalji tok opisivanja vrlo
neobicnih i cudnovatih otkrica do kojih
sam dosao kod mnogih vasih uvazenih
clanova izazvati nevjericu, dileme i
cudjenje. Razumije se, u ovom trenutku ja
ne mogu jasno sagledati sve konsekvence
otkrica, mada je moguce da se na kraju
ispostavi da je to jedna od jalovih
fantazija, koje, takodjer, nisu rijetka
pojava u svijetu nauke.
Zelim da pocnem od jednog hladnog
aprilskog jutra godine koja je prethodila
teskom i bolnom razdoblju Velikih
iskusenja kroz koje je prosla nasa
zemlja.
Tih dana vrijeme je bilo cudno
promjenljivo. Osjecao sam da se ne radi o
obicnoj proljetnoj hirovitosti, nego o
necemu tajanstvenijem i dubljem.
Povremene kratke i jake hladnoce nisu
sprijecile tanane sile zivota koje su
grad umotale u odoru od behara i mladog
lisca. A onda je osvanulo to neobicno
jutro cija slika mi i danas treperi pred
ocima kao fantasticna kristalna slutnja
svega sto sam potom otkrio i dokucio.
Ne znam sta se ustinu dogodilo.
Da li je kisa pala, a zatim je hladni
talas zaledio njen pokrov, ili je prosto
hladni talas raspleo po zemlji i drvecu
mocnu studenu zamku u koju su padale kapi
kise smrzavajuci se i ostajuci na svemu
sto je moglo da drzi njihova smrznuta
tijela?
Mnogi ce se prisjetiti tog jutra okovanog
kristalom koji je kratko bljestao na
suncu. Nisam se radovao toj pojavi. Tamo,
u prostranstvima svog ledenog carstva,
ljepota kristalne raskosi ima smisao, ali
ovdje, kod nas, na njeznom liscu,
pupoljcima, na mladoj travi i kori drveca
bio je to pokrov tuge koji kad-kad zna da
se primamljivo ukrasi i obuce.
Misao koja me je nagnala da pokusam
dublje objasniti ovu pojavu zaiskrila mi
je u glavi u trenutku dok sam prolazio
pored krosnje jedne jabuke, koja je
dan-dva prije obukla velicanstvenu
vjencanicu od behara. Ne znam, trebali
ste vidjeti taj nezaboravni prizor
ljepote i raskosi zahvacene hiljadama
sledjenih kapljica. Priznacete da je
pomalo idiotski umisljati da beharu
trebaju ukrasi i nakit, pa makar se
radilo o sjaju kristala. Hocu reci da sam
ja to sasvim drugacije dozivio,
instiktivno, osjetio sam slutnju nekog,
golemog bola. U trenutku mi je postalo
jasno da je taj behar i sve sto mi je oko
moglo dosegnuti, da je sve to, zapravo,
okupano suzama. Suzama poezije pjesnika
za koga vise nije bilo sumnje da je
postojao i da je njegova velicanstvena
poezija ziva. Jer, samo ono sto je zivo i
osjecajno moze da place kad bol izmami
suze.
Na ovom mjestu tok ispovijesti i price
vraticu neku godinu unazad od tog
dogadjaja, kako bih objasnio ovu krajnje
neobicnu tvrdnju da jedna vremenska
pojava predstavlja, ni manje ni vise,
nego suze poezije nekog do danas potpuno
nepoznatog pjesnika.
Odmah da kazem da je ime Velikog
Pjesnika naseg vremena, cija je
poezija stvorena u osluskivanju i slutnji
dalekih snova nasih bogumilskih predaka
potonulih u zaborav, pozeljna spona i
dragocjeni trag u razumijevanju mog
otkrica. Razumljivo, cinjenica da je
rijec o neobicnom, frapantnom i uzvisenom
poetskom izrazu, a ne o necem drugom,
sama po sebi govori da se ne radi o
slucajnom nadahnucu, vec o dubokom i
tajanstvenom obostranom trazenju dviju
poezija cije se snene ruke pruzaju preko
minulih stoljeca i bedema zaborava.
Nas Veliki Pjesnik u biljeskama o
napisanim pjesmama nigdje nije iznio
pretpostavku ili tvrdnju da je stari
bogumilski narod imao svog stvarnog,
zivog i velicanstvenog pjesnika, ciji
zivot i poeziju je upila zemlja i
vrijeme. Napokon, pjesnici i
nisu posijani u svijetu da bi iznosili
tvrdnje da li je neko ili nesto
postojalo, jer se poezija ne bavi tako
zalosnim stvarima. Medjutim, biljeska o
pjesmi "Pravednik"
privukla je moju paznju i pruzila mi
svojevremeno prvi nagovjestaj otkrica.
Danima i nocima sam razmisljao o
recenicama: "Tamo gdje ima stecaka o
kojima se vodi racuna i koji se cuvaju -
ne pada krupa (grad). U susnim ljetnjim
danima mramorje se obilazi s molitvama da
dodje kisa... zene su strugale neke
stecke, tesane od meke miljevine,
vjerujuci da sastrugani prah lijeci od
raznih bolesti".
Sta one uistinu skrivaju?
Da li je to blagi talas snene uspomene
stigao od Nekoga sa daleke pucine
vremena? Nekoga, ko se svojom mislju i
snovima mogao ne samo poigravati sa
vremenom, nego i oblikovati i stvarati
vrijeme. Slijedeci vlastitu slutnju o
tajnama svijeta, nije mi preostalo nista
drugo nego da zakljucim da se moralo
raditi jedino o pjesniku.
Pjesniku onog vremena, ondasnjeg naroda
bogumilskog, cija dusa spava u nama i u
svemu sto nas okruzuje. Na nesigurnim
drumovima vremena postoje tragovi o
covjeku, prepoznatijivi i cudesni, koje
jedino poezija moze ostaviti. Tragovi oda
sna.
Svakako cete razumjeti da sam se vodjen
tek jednom slutnjom nasao pred teskim i
obeshrabrujucim poslom. Ne mislim da ne
postoje ljudi kojim je ova moja slutnja,
mozebiti, sasvim dovoljna, ali za vecinu
je trebalo naci pravi i uvjerljiv dokaz
da su bogumili imali pjesnika koji je u
ona vremena dokucio mocne i nezamislive
tajne poezije. Koji je bio
najvelicanstveniji sto moze biti pjesnik
- vrijeme vremena svoga i svakoga.
Neobicno je da se u meni gotovo
istovremeno sa slutnjom o Njegovom
postojanju rodila jos jedna iznenadjujuca
i neobicnija slutnja. Jedini pjesnik
prije Njega, njemu slican, pjesnik iza
kojeg nije ostala zapisana i sacuvana
niti jedna pjesma, bio je Orfej.
Za Orfeja se pouzdano zna da je bio
najuzviseniji - usudjujem se reci, rijec
bozanski pjesnik, pomalo me i vrijedja.
On, koji je izasao iz Hada
bez svoje Euridike, koji
je lutao svijetom i svojom pjesmom mogao
rasplakati svako ljudsko srce, svaku
pticu, zivotinju, od cije pjesme je
cviljela zemlja i plakalo nebo, takav
covjek u svemu je nadivisivao svoje
svadljivo i intrigantsko drustvo na Olimpu.
Naslutio sam da je bogumilski pjesnik
pjesmom i poezijom mogao uciniti sve sto
i Orfej. Nisam sklon pomisli da ga je
zelio nadmasiti, ali je, vodjen srcem,
mogao uciniti i ono sto niti jedina
uspomena i zapis o Orfeju ne govore i
isticu. Mogao je stvarati i uticati na
samo vrijeme. Mogao je dozvati pjesmom
oblake i kisu, mogao je izmamiti sunce,
mogao je ublaziti oluje i mecave, mogao
je poezijom uspavljivati i buditi
godisnja doba, trave i cvjetove, mogao je
sve ono sto slutimo da prava poezija
moze.
Ove dvije slutnje bile su dvije prve
karike u cudnovatom mozaiku koji sam
poceo da slazem o tajni bogumilskog
pjesnika.
U traganju za opipljivim dokazom
o postojanju bogumilskog Orfeja morao sam
privremeno odustati od kratkih zapisa
naseg Velikog Pjesnika i preci na teren
pouzdanijih historijskih fakata.
Morate priznati da je i po takvom terenu
odista, nezahvalno hoditi, jer je to
oskudan krajolik u kojem nema mnogo
pisanih i drugih dokumenata i tragova
koji bi me naveli na pravi put. Ipak,
neka gotovo intuitivna vjera u sebe i
neznani unutrasnji glas govorili su mi da
ne odustanem lako, jer su slucajnosti
prijatelji i saveznici upornima.
Vremenski, cinilo mi se najlogicnijim
bogumilskog pjesnika situirati u doba bana
Kulina, posto je znano da dobra
vremena, a pogotovu onakva kakva je
sacuvao u dubokoj uspomeni nas narod,
radjaju i stite velike i slavne pjesnike.
Od nekog konkretnog mjesta u kojem se
rodio ili zivio unaprijed sam odustao.
Neki historijski izvori su ukazivali
neobicnost tadasnje zemlje Bosne
koja nije imala posebno prijestono
mjesto. Vladar kao da je imao svoje
sjediste cas u jednom, cas u drugom
gradu. Ako je ta odlika vidne nesklonosti
ka jednom zauvijek utvrdjenom
karakterisala vladara, sta onda reci za
pjesnika!
Mada su istaknuti prvaci i
dostojanstvenici bogumilskog naroda
cijenili i njegovali pismenost, obimnija
pisana gradja nije sacuvana. Slicno je i
sa slikarstvom gdje, takodje, nisam uspio
naci siguran putokaz i dokaz za kojim sam
tragao.
Krace vrijeme lutao sam po mnogo
bogatijoj graditeljskoj zaostavstini na
cijem licu ispranom stoljecima sam
prepoznao nagovjestaje i slutnje o kojima
cu reci nekoliko rijeci.
Ako su zagubljeni i nestali stari spisi o
pjesnikovom stvaralastvu, ako je,
mozebiti, unistena ili spaljena neka
slika koja je prikazivala njegov lik,
stare bosanske gradine i stecci skrivaju,
ili su, cak, sami po sebi kameno
stihovlje tajanstvenog pjesnika.
Vjerujem da je Njegova poezija bila
duboko metaforicna. Ona je pjevala o
jedinstvu svijeta i ljudskoj potrazi za
sanjanim i nedostiznim.
Pogledajte te cvrste gradine i ostatke
kula podignutih na vrletnim stijenama
hrabroscu, slobodom, gotovo nekim inatom,
kao kamena gnijezda za misao i snove
ustremljene prema zvijezdama. Samo
snazna, slobodna, neobicna, neustrasiva i
prkosna pjesma usadjena u dusu i srce
mogla je nagovoriti i podstaci graditelja
na takav poduhvat. Nije to trebao, biti
samo bedem pred hordama
nedobronamjernika, vec poruka da je taj
stanar i samotni sanjar i duse ranar, da
je tu gdje jest i da jest zato sto je tu,
tkan i satkan od neba i zemlje.
S druge strane, pogledajte stara vjecna
pocivalista nasih bogumilskih predaka.
Razmislite o pjesmi koja je toplinom,
njeznoscu, dubokom tugom, ceznjom i
ljubavlju prema zivotu i svijetu trazila
i nalazila najljepsa mjesta za san
kamenih spavaca. Jedan nac historicar,
inace akademski slikar, u knjizi
objavljenoj 1955. godine sa cudenjem
pise: "Upravo ta mjesta su
odabirana s nekim rafinmanom tako da i mi
danas imamo pravo uzivanje pri
posmatranju okoline prirode koja se
odatle prostire pred nama kao kakav
mozaik oblika i boja. Jos je ljepse
zadovoljstvo promatrati iz doline skupinu
stecaka na nekoj uzvisini,
sivosrebrnastog odsjaja na suncanom
svjetlu, koja se jos vise istice
zelenilom trave ili dubokim zelenilom
sumskih pozadina. Znali su nasi stari da
spoje djelo svojih ruku sa djelom same
prirode, ne bi li kako, po njihovom
vjerovanju, i sebi i pokojniku olaksali
dalje bivstvovanje".
Ocito, skrivenu poetsku dusu u ovog
covjeka dodirnuo je zanosni dasak daleke
i mocne poezije i ona je progovorila
rijecima kojima se nema sto dodati ili
oduzeti.
Smatram da zbirka pjesama "Kameni
spavac" naseg Velikog
Pjesnika dovoljno duboko i
metaforicno govori o svemu ostalom sto je
vezano za kameno stihovlje, rijeci,
ceznje i snove koji su cisto nadahnuce,
smisao i poruka poezije pjesnika sto
vjerno i strpljivo stoljecima snatri nad
sudbinom svih onih koji bijahu, koji jesu
i koji ce biti sa ove i sa one strane i
zemlje i neba.
Zbog toga cu, ne zeleci da dovodim u
iskusenje nicije strpljenje, odmah preci
na opis sretnih okolnosti koje su me
dovele do otkrica ne samo pisanog traga i
dokaza o postojanju bogumilskog Orfeja,
nego i do vaznih detalja o karakteru
njegovog pjesnistva i sveukupne zivotne
snage i filozofije.
Nisam pogrijesio kada sam odlucio
da svoje traganje usmjerim prema
Dubrovniku, biseru Jadrana, iz kojeg su
ona daleka bogumilska vremena starim
rimskim stazama usjecenim u rijecne
doline i planinske vrleti putovali u
Bosnu brojni trgovci i emisari u potrazi
za onim sto se moglo kupiti i prodati. A
imala je zemlja Bosna svakojaka blaga u
njedrima, i meka olova, i srebrna srebra,
i ljuta celika, pa gdjegod i zlatna
zlata, sto preostade i ostade iza rimskih
kopaca i tragaca, iza pljackasa koji
svracahu sa sve cetiri strane svijeta.
Kome god danas oko ostane na krasoti i
sjaju dubrovacke kamene krune, taj mora u
sebi priznati da ga nije podizala i
gradila samo teznja ka lijepom, nego i
mudrost nikla na kamenu i sviknuta na
sunce, vjetrove i ljudske nemire. Dobro
poznavajuci prilike i zivot bosanskih
bogumila Dubrovcani su
mudro odustajali od iskusenja da tuzakaju
Bosnjake kao jeretike,
mada je jedan historicar zapisao da su ih
u svadji koji put i nazivali tim imenom.
Posljednjih godina dvoje-troje upornih
historicara u dubrovackom arhivu
otkrilo je niz dokumenata koji bacaju
vise svijetla u tamu daleke proslosti,
prije svega na period bana
Kulina. Proucavajuci njihove
studije zapazio sam da se na dva mjesta
navodi mogucnost da je poznati dogadaj -
abjuracija, odricanje pod zakletvom, na
Saboru vjerskih poglavica, drzavnih
dostojan- stvenika, uglednih "bosanskih
krstjana" godine 1208.
privukao u Bosnu nekoliko ucenih ljudi
toga vremena, koji su zeljeli bolje
upoznati bogumile, narod koji je tako
cudno zivio i disao kroz sebe samog, kroz
zemlju i sve sto je ona hranila. Jos je
izjvesnije da tadasnja Bosna nije bila
samo izazov nego i kazna i iskusenje za
mnoge prognane heretike kojih u ta daleka
vremena nije manjkalo.
Navest cu jedan u historiji dobro poznat
slucaj. Kada je splitski
nadbiskup Bernard 1200. godine
sjeo na nadbiskupsku splitsku stolicu, po
kazivanju Tome arcidjakona,
prognio je heretike. Najvecu brigu su mu
zadavala dva brata Matej
i Aristodij sinovi Zarababelovi.
Braca su bili po ocu iz Apulije,
rodjeni u Zadru. Kao
zadarski gradjani presli su u Split
da rade svoj slikarski i zlatarski zanat.
Toma arcidjakon pise da su braca
Matej i Aristodij veci dio vremena
boravili u Bosni.(1)
Sigurno se moze tvrditi da je Kulin
ban pozvao bracu u Bosnu
da rade svoj posao jer to bijahu najbolji
slikari i zlatari. Smatram vrlo bitnim
podatak da su braca dobro poznavali
slovenski i latinski jezik.
Slikarska i zlatarska raskos i sjaj, koji
su stvorili Matej i Aristodij
na dvoru i u crkvama bosanskim nestala je
u valovima nevremena na nacin na kakav je
u Bosni sve nestajalo,
na nacin na koji se brzo isparavaju i
nestaju kapljice rose na otvorenim
dlanovima okrenutim suncu ili kakvu
vjetru. Uzbudjuje me i sama pomisao na te
davne dobre dane ispunjene stvaralastvom
i zanesenjastvom velikih majstora i
umjetnika koji su se, to je sasvim
izvjesno, svakodnevno druzili i
razgovarali sa bogumilskim
Orfejom.
Moguce je da su naslikali na platnu
njegov lik ili napravili zlatni otisak
pjesnikovog profila, koji danas
neotkriven jos spava u zemlji spokojnim
snom kojim spavaju stvari zlatne i
trajne.
Nisam do danas uspio pronaci bilo kakav
pisani trag o tome sa kakvim utiscima su
se nakon visegodisnjeg boravka u Bosni
vratili u Zadar braca Matej
i Aristodij.
Slutim da dosta toga jednostavno nisu
smjeli reci, ili su spoznali da cudenost,
njeznost i toplinu njihovih ljudskih
uspomena kod njihovih sunarodnika
izazivaju nevjericu, imam razumijevanja i
za te temperamentne i ljepoti sklone
primorce, koji su, bacajuci poglede preko
visokih i surih kraskih divova sto ih
primami toplina Jadrana, vjerovali da iz
njih pociva zemlja, tecka i cudna, "cije
njive obilnom ne radjaju zetvom i dugom
brazdom se pruzaju surove gore, neboticne
stijene i visoke kule na vrletnom strseci
bilu".(2)
Prvi potpuniji trag pronasao sam u do
danas neobjavljenom spisu dubrovackog
hronicara Jakuba Lukarevica.
Radi se o jednoj kratkoj biljesci o
boravku izvjesnog Antonija
Pazara, visokog crkvenog
dostojanstvenika iz Venecije,
covjeka sirokog obrazovanja i sklonog
pisanju. Lukarevic izricito
napominje da je pomenuti Antonio Pazaro
boravio u Bosni i tom prilikom napisao
nekoliko trakata o svojim zemljacima koji
su bili prognani u Bosnu.
Neobicna je cinjenica, navodi
dalje Lukarevic, da se nekoliko
godina nakon povratka iz Bosne Antonio
Pazaro povukao iz crkvenog zivota i da su
neki njegovi zapisi koje je pokazivao
prijateljima bili vrlo cudni i
nevjerovatni. Prema nekim tvrdnjama, pred
kraj zivota on je unistio te zapise, mada
je bilo onih koji su vjerovali da je taj
cin bio smisljena obmana i da su pravi
spisi predani nekom na cuvanje.
Prije izvjesnog vremena dobio sam poziv
od jednog prijatelja, historicara iz Dubrovnika,
kome sam svojevremeno ispricao nekoliko
napomena o traganju za tajnom bogumilskog
pjesnika. Kratko me je obavijestio da je
pronacao nesto sto ce me jako zanimati i
sto trebam licno vidjeti. Dok smo sjedili
u jednoj prijatnoj dubrovackoi basti
pokazao mi je nekoliko pozutjelih listova
pazljivo odlozenih u providni omot od
najlona. Tekst je bio na latinskom.
Stavio je na sto i nekoliko listova
vlastitog rukopisa.
- Ovo je moj prevod, rece mi. Nema sumnje
da je ovo pisao Antonio Pazaro.
Rijec Bosna spominje se
na nekoliko mjesta, mada ces primijetiti
da je tekst cudan i nerazumijiv.
Medjutim, ocito je da je pisan nekom
vrstom sifre koju treba otkriti. Ja to
nisam mogao. Ono sto ce te obradovati je
da se cesto spominje rijec pjesnik,
poezija i tome slicno. Nisam siguran, ali
jedna rijec, rijec GORJANIN
tako je napisana da me gotovo intuitivno
navodi na misao da bi to moglo biti ime
tvog bogumilskog pjesnika. |
 |
|
Smatram da mozete pretpostaviti
sa kakvom istrazivackom groznicom
i zanesenoscu sam proveo sljedece
dane u zelji da odgonetnem
skrivenu sadrzinu tajanstvenog
teksta. Napokon, poslije jedne od
brojnih neprospavanih noci, dok
mi se cinilo kako je sunce
podiglo bijele dubrovacke zidine
i kule u svoju zlatnu kociju i
zaputilo se nekud u plava
prostranstva, sinulo mi je
rjesenje sifre. Ruka mi je
drhtala dok sam slagao recenice
koje su jedna iza druge otkrivale
tekst koji cu navesti onako kako
sam ga toga jutra desifrovao,
mada ne iskljucujem mogucnost da
je nemirna igra kamena i
svjetlosti tog cudesnog jutra
mogla doprinijeti nesto
sugestivnijoj i poeticnoj
interpretaciji Pazarovog zapisa. On
pise: |
|
... dan drugi puta od mora na visokom
planinskom prevoju ugledasmo cudnu zemlju
Bosnu i Hercegovinu i izgledase nam da se
sa svojim zelenim pasnjacima i stoljetnim
sumama nasukala na tvrde i krsevite
stijene. Udjosmo u nepregledni lavirint
gora ciji nas beskraj ne uplasi i u kojem
osjetismo da su svi putevi putevi i ulaza
i izlaza, da svako mjesto moze biti
njegovo tajno srce u kojem se skrivaju
nedokucive istine, bozanske i ljudske.
Zakoracisme kroz vlazne i maglene doline
gdje cusmo duboke odjeke tuga zarobljenih
injem i mrazom, popesmo se na planinske
vrhunce gdje toplim dahom ispisasmo na
nebu sjecanja na Jadran i djetinjstvo,
pregazismo rijeke u cijoj bistrini
ugledasmo ozarena lica usnulih ispiraca
zlata, razgovarasmo sa ljudima i
vjetrovima koji iskazase radoznalost i
zelju da u miru stignemo tamo gdje ce Bog
i dan sutrasnji odrediti da stignemo ili
ne stignemo. A dana osmog stigosmo u
mjesto zvano Bured gdje u prostranom
plodnom polju ugledasmo vijugavu rijeku i
gdje nas u crkvi sv. Juraja docekase
braca Matej i Aristodij.(3)
... U neko vrijeme po boravku, srucise se
na kotlinu i okolna brda silne i
prijetece kise. Kako nevrijeme potraja,
jednog jutra pred crkvom se okupi narod
to saznadosmo da kane otici do GORJANINA
koji moze zaustaviti kisu.
Iznenadismo se kada na nase pitanje ko je
to dobismo odgovor da je to njihov
pjesnik, koji ce svojom pjesmom smiriti
razbudjene i uznemireme vjetrove i reci
oblacima da se razidju. Ne odolismo
iskusenju i zaputismo se uskom stazom
koju su presijecali nabujali potoci.
Poslije duzeg hoda, umorni, zapitasmo
kada cemo stici i zna li neko u toj kisi
i oluji naci put do mjesta pjesnikovog
boravka.
Rekose nam da se uputimo i izdrzimo, jer
je ruzno biti nestrpljiv da bi se cula
pjesma koja ce smiriti strahovitu oluju,
da, zapravo, niko od njih ne zna gdje je
pjesnik zapravo biti, da to moze biti
ispod bilo koje krosnje guste i
nepregledne sume, ali da je tajna u tome
sto njihov pjesnik poznaje njihove duse i
bice tamo gdje oni vjeruju da ce biti.
Nismo mogli odrediti koliko je trajao
put, tek, odjednom, zacusmo povik nekog
covjeka koji rukom pokazivase na mali
proplanak ma kojem ugledasmo figuru
covjeka zaogrnuta plastom. Stajao je
nepomicno, dok mu se kisa slijevala niz
lice i preko snenih ociju koje su nas
posmatrale sa blagoscu i razumijevanjem.
Niko nije progovarao ni rijeci.
Pjesnik rasiri ruke prema nebu i zacusmo
dubok i zvucan glas koji kao da poce
njezno ocinski tapsati mlazove kise i
dodirivati razbarusenu kosu razljucenog
vjetra.
Ugledasmo ono sto se i u samim ljudskim
snovima rijetko vidja i dozivljava. Kisa
i oluja pocese jenjavati a uskoro kroz
vrhove okupanih krosnji probi se blijeda
svijetlost. Jos tren i topli suncani
macevi zasijekose se u zemlju, a fijuk
vjetra smijenise prve pjesme ptica.
Upitasmo Mateja i Aristodija da li su
razumjeli pjesnikove stihove i oni mirne
rekose da jesu, uz napomenu da su to
stihovi od jednostavnih, svakodnevnih i
lijepih rijeci, ali da su kljucevi
njihovog razumijevanja razbacani po
travama, zemlji, cvjetovima, da su
okaceni za oblake i da ih u bisagama nose
suncevi zraci, vjetrovi i vrijeme.
- Pa kakva je to poezija? Kakav je to
pjesnik i mozemo li sa njim
razgovarati?!, upitasmo u cudu i
nevjerici.
- Sa pjesnicima poput ovoga suvisan je
svaki razgovor, to jest, sve ono sto mi
pedrazumijevamo pod tim, rekose oni.
Mozete sresti bilo kojeg covjeka, pticu u
letu i sjemenku maslacka na krilima
povjetarca i vjerovati da oni recitiraju
njegove pjesme.
Ovo je zemlja duboka i tajanstvene
slutnje, zemlja umotana u svitu sna i
ostavljena na drumu bola i pod tockovima
strasnih istina i cudesne ljepote. A
zemlja nije drugacija od svog pjesnika.
Jednom nam je poslo za rukom da ga
naslikamo i izlijemo u zlatu njegov
profil, ali smo otkriii da su nasa djela
nestala, ne zato sto ih je neko uzeo i
odnio, nego sto su slijedila njegov nemir
i nestalnost.
Najcudnije je sto smo i mi postali skloni
mocima i tajnama slutnje i sna i sve vise
vjerujemo da je nasa vjera u jedan svijet
jadna i nistavna, da poezija ovog
pjesnika sluti i obuhvata beskrajne druge
svjetove, da je obicnost ljudi i ove
zemlje skruseni hod po tacki zabodenoj u
bolnu dusu beskonacne vjecnosti koja je
mjera Njegove svemoci i savrsenstva.
Priznacete i povjerovati da je ovo sto
ste vidjeli i osjetili tek djelic onoga
sto moze ta i takva poezija..."
Uvazena gospodo,
najmanje sam siguran u to na koji sve
nacin se moze tumaciti moje otkrice
postojanja stvarnog bogumilskog pjesnika.
Moji dalji komentari i objasnjenja
svakako moraju biti suzdrzani i skromni.
Uprkos svega sto sam napisao i otkrio,
naci ce se oni koji ce i dalje sumnjati u
mogucnost da moze plakati poezija koju je
stvorio pjesnik prohujalih i cudesnih
davnina. Zelim im reci kako se cudim tome
da mogu sumnjati u tako ocite i nesporne
stvari i pojave i kako ne sumnjaju u ono
u sto treba sumnjati, kao na primjer u to
da li sam ja sve ovo napisao sam i po
svojoj volji, ili sam ja i ovaj moj zapis
tek stih, tek jedno slovo, mozda, u
tajnoj i cudesnoj pjesmi koju jos uvijek
stvara daleki pjesnik na pergamentu od
sna i zvijezda.
S postovanjem!
S.D.
(1)
Toma pise: "Higvamvis ex patre
Apolo, erant tamen a pueritia Jadranses
civeseffcti onservabantur veru ex maiori
parde apud Bosnan gviaefant pictures
optimi et in auri fabrili arte satis
exercitati".
(2) Stihovi Ianusa Pannoniusa (Nas Veliki
Pjesnik uzeo je za moto pjesme
"Zapis o zemlji").
(3) U originalnom tekstu na ovom mjestu
autor je precrtao tri reda. U svom
prevodu moj prijatelj je to napomenuo.
Posto recenice govore o uobicajenim
razmjenama pozdrava i vijesti ljudi koji
se nisu dugo vidjeli, autor je naknadno
zakljucio da one nisu toliko vazne. Ni ja
ih ne navodim. Takodje, u jednoj fusnoti
prevoda moj prijatelj izvodi zakljucak da
Antonio Pazaro nije sifrirao imena ljudi
i naselja. Tako sam po rijecima "sub
urbio Vrnduk" - zakljucio da bi se
moglo raditi o crkvi sv. Jurja |
|
