o

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Trazi · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 112-113 (23-24 - nova serija)

Godina XXV mart-ozujak/april-travanj 1999.
Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Senad Duran
TAJNA BOGUMILSKOG PJESNIKA

Jedna jedina rijec, rijec GORJANIN bila je uklesana na kamenu koji je nadjen u mjestu koje je bilo sjediste bogumilskog djeda i koje se u ta vremena zvalo Janicih.

Akademija nauka
Uvazena gospodo!


Postoji nekoliko vaznih razloga zbog kojih sam odlucio da vam napisem ovo pismo i koje cu, na pocetku, ukratko obrazloziti. Kao sto vam je poznato, kroz historiju, uvijek su postojali pojedinci koji su pisali pisma Akademijama nauka svojih zemalja u kojima su iznosili zapazanja i otkrica za koja su smatrali da mogu biti od vaznosti za dalji razvoj nauke.

Vrlo karakteristicnim primjerom cine mi se pisma Antoniusa van Leeuwenhoeka, Holandjanina, koja je slao u Royal Society u London tokom dugih, strpljivih i mastovitih usavrsavanja staklenih leca. U svojim pismima on skromno navodi da je "otkrio novi svijet, dotad nepoznat, zagonetan i nevidljivi svijet skriven u jednoj jedinoj kapi vode". Opsjednut i ocaran novootkrivenim mikrosvijetom, do svoje smrti napisao je 365 pisama i smatram suvisnim da opisujem u kojoj mjeri su ta pisma uticala na promjenu vladajuce slike svijeta. U uobicajenom smislu Leeuwenhouk nije bio naucnik, bolje reci, bio je to u neuobicajenom smislu koji je potreban kada se nadjemo pred vratima novih svjetova.

Svakako je vrlo karakteristicno da je bio povucen covjek, sklon masti i snovima, jer su to iskreni prijatelji usamljenih i neshvacenih dusa. Mislim da je to do danas cesto isticano, mada mogu skromno dodati da me zadivljuje cinjenica da se ta neobuzdana i raskosna masta usmjerila na sasvim obicnu sitnicu ovog svijeta, kao sto je jedna jedina kap vode.

Rado cu u jednom drugacijem kontekstu navesti pismo odista velikog naucnika, slavnoga Lavoisiera, koje je napisao Pariskoj akademiji u kojem se pominje jedna druga obicna sitnica ovog svijeta, kao sto je kamenje.

Naime, dana 13. septembra 1768. godine pao je kod Lucé-a meteorni kamen za koji je obicna svjetina bila ubijedjena da je uistinu pao sa neba. Pariska akademija, da bi, kako se to uobicajeno kaze, zadovoljila javnom mnijenju poslala je na lice mjesta Lavoisiera, najslavnijeg hemicara svog vremena, koji je u svom pismu napisao da je u pomenuti kamen udario grom. Uceni svijet je vjerovao da su sve vijesti o meteornom kamenju koje pada sa neba puke bajke. Doduse, vec 1794. godine poznati ucenjak Hladny hrabro je napisao da su neki vrlo cudnovati i poveliki komadi kamenja iz nebeskih prostorija pali na zemlju i da je to rasirena i nesumnjiva pojava. Profesor Lichtenberg, kada je procitao Hladnyevu knjigu, izjavio je da mu se pri citanju pricinilo da ga je takav kamen udario u glavu. Ne bih zelio da ovaj sarkazam olako osudite i ismijete. Bilo je to vrijeme punog trijumfa Njutnove misli u fizici. Svjetina je po navici govorila ono sto je vidjela, ali ozbiljni naucnici radije su vjerovali da kamenje izbacuju vulkani, nego sto su se usudjivali naslutiti da tamo gore postoji nesto nevidijivo i nesagledivo, sto luta nebeskim beskrajem.

Napisao sam ove napomene imajuci u vidu da ce dalji tok opisivanja vrlo neobicnih i cudnovatih otkrica do kojih sam dosao kod mnogih vasih uvazenih clanova izazvati nevjericu, dileme i cudjenje. Razumije se, u ovom trenutku ja ne mogu jasno sagledati sve konsekvence otkrica, mada je moguce da se na kraju ispostavi da je to jedna od jalovih fantazija, koje, takodjer, nisu rijetka pojava u svijetu nauke.

Zelim da pocnem od jednog hladnog aprilskog jutra godine koja je prethodila teskom i bolnom razdoblju Velikih iskusenja kroz koje je prosla nasa zemlja.

Tih dana vrijeme je bilo cudno promjenljivo. Osjecao sam da se ne radi o obicnoj proljetnoj hirovitosti, nego o necemu tajanstvenijem i dubljem. Povremene kratke i jake hladnoce nisu sprijecile tanane sile zivota koje su grad umotale u odoru od behara i mladog lisca. A onda je osvanulo to neobicno jutro cija slika mi i danas treperi pred ocima kao fantasticna kristalna slutnja svega sto sam potom otkrio i dokucio.

Ne znam sta se ustinu dogodilo.

Da li je kisa pala, a zatim je hladni talas zaledio njen pokrov, ili je prosto hladni talas raspleo po zemlji i drvecu mocnu studenu zamku u koju su padale kapi kise smrzavajuci se i ostajuci na svemu sto je moglo da drzi njihova smrznuta tijela?

Mnogi ce se prisjetiti tog jutra okovanog kristalom koji je kratko bljestao na suncu. Nisam se radovao toj pojavi. Tamo, u prostranstvima svog ledenog carstva, ljepota kristalne raskosi ima smisao, ali ovdje, kod nas, na njeznom liscu, pupoljcima, na mladoj travi i kori drveca bio je to pokrov tuge koji kad-kad zna da se primamljivo ukrasi i obuce.

Misao koja me je nagnala da pokusam dublje objasniti ovu pojavu zaiskrila mi je u glavi u trenutku dok sam prolazio pored krosnje jedne jabuke, koja je dan-dva prije obukla velicanstvenu vjencanicu od behara. Ne znam, trebali ste vidjeti taj nezaboravni prizor ljepote i raskosi zahvacene hiljadama sledjenih kapljica. Priznacete da je pomalo idiotski umisljati da beharu trebaju ukrasi i nakit, pa makar se radilo o sjaju kristala. Hocu reci da sam ja to sasvim drugacije dozivio, instiktivno, osjetio sam slutnju nekog, golemog bola. U trenutku mi je postalo jasno da je taj behar i sve sto mi je oko moglo dosegnuti, da je sve to, zapravo, okupano suzama. Suzama poezije pjesnika za koga vise nije bilo sumnje da je postojao i da je njegova velicanstvena poezija ziva. Jer, samo ono sto je zivo i osjecajno moze da place kad bol izmami suze.

Na ovom mjestu tok ispovijesti i price vraticu neku godinu unazad od tog dogadjaja, kako bih objasnio ovu krajnje neobicnu tvrdnju da jedna vremenska pojava predstavlja, ni manje ni vise, nego suze poezije nekog do danas potpuno nepoznatog pjesnika.

Odmah da kazem da je ime Velikog Pjesnika naseg vremena, cija je poezija stvorena u osluskivanju i slutnji dalekih snova nasih bogumilskih predaka potonulih u zaborav, pozeljna spona i dragocjeni trag u razumijevanju mog otkrica. Razumljivo, cinjenica da je rijec o neobicnom, frapantnom i uzvisenom poetskom izrazu, a ne o necem drugom, sama po sebi govori da se ne radi o slucajnom nadahnucu, vec o dubokom i tajanstvenom obostranom trazenju dviju poezija cije se snene ruke pruzaju preko minulih stoljeca i bedema zaborava.

Nas Veliki Pjesnik u biljeskama o napisanim pjesmama nigdje nije iznio pretpostavku ili tvrdnju da je stari bogumilski narod imao svog stvarnog, zivog i velicanstvenog pjesnika, ciji zivot i poeziju je upila zemlja i vrijeme. Napokon, pjesnici i nisu posijani u svijetu da bi iznosili tvrdnje da li je neko ili nesto postojalo, jer se poezija ne bavi tako zalosnim stvarima. Medjutim, biljeska o pjesmi "Pravednik" privukla je moju paznju i pruzila mi svojevremeno prvi nagovjestaj otkrica. Danima i nocima sam razmisljao o recenicama: "Tamo gdje ima stecaka o kojima se vodi racuna i koji se cuvaju - ne pada krupa (grad). U susnim ljetnjim danima mramorje se obilazi s molitvama da dodje kisa... zene su strugale neke stecke, tesane od meke miljevine, vjerujuci da sastrugani prah lijeci od raznih bolesti".

Sta one uistinu skrivaju?

Da li je to blagi talas snene uspomene stigao od Nekoga sa daleke pucine vremena? Nekoga, ko se svojom mislju i snovima mogao ne samo poigravati sa vremenom, nego i oblikovati i stvarati vrijeme. Slijedeci vlastitu slutnju o tajnama svijeta, nije mi preostalo nista drugo nego da zakljucim da se moralo raditi jedino o pjesniku.

Pjesniku onog vremena, ondasnjeg naroda bogumilskog, cija dusa spava u nama i u svemu sto nas okruzuje. Na nesigurnim drumovima vremena postoje tragovi o covjeku, prepoznatijivi i cudesni, koje jedino poezija moze ostaviti. Tragovi oda sna.

Svakako cete razumjeti da sam se vodjen tek jednom slutnjom nasao pred teskim i obeshrabrujucim poslom. Ne mislim da ne postoje ljudi kojim je ova moja slutnja, mozebiti, sasvim dovoljna, ali za vecinu je trebalo naci pravi i uvjerljiv dokaz da su bogumili imali pjesnika koji je u ona vremena dokucio mocne i nezamislive tajne poezije. Koji je bio najvelicanstveniji sto moze biti pjesnik - vrijeme vremena svoga i svakoga.

Neobicno je da se u meni gotovo istovremeno sa slutnjom o Njegovom postojanju rodila jos jedna iznenadjujuca i neobicnija slutnja. Jedini pjesnik prije Njega, njemu slican, pjesnik iza kojeg nije ostala zapisana i sacuvana niti jedna pjesma, bio je Orfej. Za Orfeja se pouzdano zna da je bio najuzviseniji - usudjujem se reci, rijec bozanski pjesnik, pomalo me i vrijedja. On, koji je izasao iz Hada bez svoje Euridike, koji je lutao svijetom i svojom pjesmom mogao rasplakati svako ljudsko srce, svaku pticu, zivotinju, od cije pjesme je cviljela zemlja i plakalo nebo, takav covjek u svemu je nadivisivao svoje svadljivo i intrigantsko drustvo na Olimpu.

Naslutio sam da je bogumilski pjesnik pjesmom i poezijom mogao uciniti sve sto i Orfej. Nisam sklon pomisli da ga je zelio nadmasiti, ali je, vodjen srcem, mogao uciniti i ono sto niti jedina uspomena i zapis o Orfeju ne govore i isticu. Mogao je stvarati i uticati na samo vrijeme. Mogao je dozvati pjesmom oblake i kisu, mogao je izmamiti sunce, mogao je ublaziti oluje i mecave, mogao je poezijom uspavljivati i buditi godisnja doba, trave i cvjetove, mogao je sve ono sto slutimo da prava poezija moze.

Ove dvije slutnje bile su dvije prve karike u cudnovatom mozaiku koji sam poceo da slazem o tajni bogumilskog pjesnika.

U traganju za opipljivim dokazom o postojanju bogumilskog Orfeja morao sam privremeno odustati od kratkih zapisa naseg Velikog Pjesnika i preci na teren pouzdanijih historijskih fakata.

Morate priznati da je i po takvom terenu odista, nezahvalno hoditi, jer je to oskudan krajolik u kojem nema mnogo pisanih i drugih dokumenata i tragova koji bi me naveli na pravi put. Ipak, neka gotovo intuitivna vjera u sebe i neznani unutrasnji glas govorili su mi da ne odustanem lako, jer su slucajnosti prijatelji i saveznici upornima.

Vremenski, cinilo mi se najlogicnijim bogumilskog pjesnika situirati u doba bana Kulina, posto je znano da dobra vremena, a pogotovu onakva kakva je sacuvao u dubokoj uspomeni nas narod, radjaju i stite velike i slavne pjesnike.

Od nekog konkretnog mjesta u kojem se rodio ili zivio unaprijed sam odustao. Neki historijski izvori su ukazivali neobicnost tadasnje zemlje Bosne koja nije imala posebno prijestono mjesto. Vladar kao da je imao svoje sjediste cas u jednom, cas u drugom gradu. Ako je ta odlika vidne nesklonosti ka jednom zauvijek utvrdjenom karakterisala vladara, sta onda reci za pjesnika!

Mada su istaknuti prvaci i dostojanstvenici bogumilskog naroda cijenili i njegovali pismenost, obimnija pisana gradja nije sacuvana. Slicno je i sa slikarstvom gdje, takodje, nisam uspio naci siguran putokaz i dokaz za kojim sam tragao.

Krace vrijeme lutao sam po mnogo bogatijoj graditeljskoj zaostavstini na cijem licu ispranom stoljecima sam prepoznao nagovjestaje i slutnje o kojima cu reci nekoliko rijeci.

Ako su zagubljeni i nestali stari spisi o pjesnikovom stvaralastvu, ako je, mozebiti, unistena ili spaljena neka slika koja je prikazivala njegov lik, stare bosanske gradine i stecci skrivaju, ili su, cak, sami po sebi kameno stihovlje tajanstvenog pjesnika.

Vjerujem da je Njegova poezija bila duboko metaforicna. Ona je pjevala o jedinstvu svijeta i ljudskoj potrazi za sanjanim i nedostiznim.

Pogledajte te cvrste gradine i ostatke kula podignutih na vrletnim stijenama hrabroscu, slobodom, gotovo nekim inatom, kao kamena gnijezda za misao i snove ustremljene prema zvijezdama. Samo snazna, slobodna, neobicna, neustrasiva i prkosna pjesma usadjena u dusu i srce mogla je nagovoriti i podstaci graditelja na takav poduhvat. Nije to trebao, biti samo bedem pred hordama nedobronamjernika, vec poruka da je taj stanar i samotni sanjar i duse ranar, da je tu gdje jest i da jest zato sto je tu, tkan i satkan od neba i zemlje.

S druge strane, pogledajte stara vjecna pocivalista nasih bogumilskih predaka. Razmislite o pjesmi koja je toplinom, njeznoscu, dubokom tugom, ceznjom i ljubavlju prema zivotu i svijetu trazila i nalazila najljepsa mjesta za san kamenih spavaca. Jedan nac historicar, inace akademski slikar, u knjizi objavljenoj 1955. godine sa cudenjem pise: "Upravo ta mjesta su odabirana s nekim rafinmanom tako da i mi danas imamo pravo uzivanje pri posmatranju okoline prirode koja se odatle prostire pred nama kao kakav mozaik oblika i boja. Jos je ljepse zadovoljstvo promatrati iz doline skupinu stecaka na nekoj uzvisini, sivosrebrnastog odsjaja na suncanom svjetlu, koja se jos vise istice zelenilom trave ili dubokim zelenilom sumskih pozadina. Znali su nasi stari da spoje djelo svojih ruku sa djelom same prirode, ne bi li kako, po njihovom vjerovanju, i sebi i pokojniku olaksali dalje bivstvovanje".

Ocito, skrivenu poetsku dusu u ovog covjeka dodirnuo je zanosni dasak daleke i mocne poezije i ona je progovorila rijecima kojima se nema sto dodati ili oduzeti.

Smatram da zbirka pjesama "Kameni spavac" naseg Velikog Pjesnika dovoljno duboko i metaforicno govori o svemu ostalom sto je vezano za kameno stihovlje, rijeci, ceznje i snove koji su cisto nadahnuce, smisao i poruka poezije pjesnika sto vjerno i strpljivo stoljecima snatri nad sudbinom svih onih koji bijahu, koji jesu i koji ce biti sa ove i sa one strane i zemlje i neba.

Zbog toga cu, ne zeleci da dovodim u iskusenje nicije strpljenje, odmah preci na opis sretnih okolnosti koje su me dovele do otkrica ne samo pisanog traga i dokaza o postojanju bogumilskog Orfeja, nego i do vaznih detalja o karakteru njegovog pjesnistva i sveukupne zivotne snage i filozofije.

Nisam pogrijesio kada sam odlucio da svoje traganje usmjerim prema Dubrovniku, biseru Jadrana, iz kojeg su ona daleka bogumilska vremena starim rimskim stazama usjecenim u rijecne doline i planinske vrleti putovali u Bosnu brojni trgovci i emisari u potrazi za onim sto se moglo kupiti i prodati. A imala je zemlja Bosna svakojaka blaga u njedrima, i meka olova, i srebrna srebra, i ljuta celika, pa gdjegod i zlatna zlata, sto preostade i ostade iza rimskih kopaca i tragaca, iza pljackasa koji svracahu sa sve cetiri strane svijeta.

Kome god danas oko ostane na krasoti i sjaju dubrovacke kamene krune, taj mora u sebi priznati da ga nije podizala i gradila samo teznja ka lijepom, nego i mudrost nikla na kamenu i sviknuta na sunce, vjetrove i ljudske nemire. Dobro poznavajuci prilike i zivot bosanskih bogumila Dubrovcani su mudro odustajali od iskusenja da tuzakaju Bosnjake kao jeretike, mada je jedan historicar zapisao da su ih u svadji koji put i nazivali tim imenom.

Posljednjih godina dvoje-troje upornih historicara u dubrovackom arhivu otkrilo je niz dokumenata koji bacaju vise svijetla u tamu daleke proslosti, prije svega na period bana Kulina. Proucavajuci njihove studije zapazio sam da se na dva mjesta navodi mogucnost da je poznati dogadaj - abjuracija, odricanje pod zakletvom, na Saboru vjerskih poglavica, drzavnih dostojan- stvenika, uglednih "bosanskih krstjana" godine 1208. privukao u Bosnu nekoliko ucenih ljudi toga vremena, koji su zeljeli bolje upoznati bogumile, narod koji je tako cudno zivio i disao kroz sebe samog, kroz zemlju i sve sto je ona hranila. Jos je izjvesnije da tadasnja Bosna nije bila samo izazov nego i kazna i iskusenje za mnoge prognane heretike kojih u ta daleka vremena nije manjkalo.

Navest cu jedan u historiji dobro poznat slucaj. Kada je splitski nadbiskup Bernard 1200. godine sjeo na nadbiskupsku splitsku stolicu, po kazivanju Tome arcidjakona, prognio je heretike. Najvecu brigu su mu zadavala dva brata Matej i Aristodij sinovi Zarababelovi. Braca su bili po ocu iz Apulije, rodjeni u Zadru. Kao zadarski gradjani presli su u Split da rade svoj slikarski i zlatarski zanat. Toma arcidjakon pise da su braca Matej i Aristodij veci dio vremena boravili u Bosni.
(1)

Sigurno se moze tvrditi da je Kulin ban pozvao bracu u Bosnu da rade svoj posao jer to bijahu najbolji slikari i zlatari. Smatram vrlo bitnim podatak da su braca dobro poznavali slovenski i latinski jezik.

Slikarska i zlatarska raskos i sjaj, koji su stvorili Matej i Aristodij na dvoru i u crkvama bosanskim nestala je u valovima nevremena na nacin na kakav je u Bosni sve nestajalo, na nacin na koji se brzo isparavaju i nestaju kapljice rose na otvorenim dlanovima okrenutim suncu ili kakvu vjetru. Uzbudjuje me i sama pomisao na te davne dobre dane ispunjene stvaralastvom i zanesenjastvom velikih majstora i umjetnika koji su se, to je sasvim izvjesno, svakodnevno druzili i razgovarali sa bogumilskim Orfejom.

Moguce je da su naslikali na platnu njegov lik ili napravili zlatni otisak pjesnikovog profila, koji danas neotkriven jos spava u zemlji spokojnim snom kojim spavaju stvari zlatne i trajne.

Nisam do danas uspio pronaci bilo kakav pisani trag o tome sa kakvim utiscima su se nakon visegodisnjeg boravka u Bosni vratili u Zadar braca Matej i Aristodij.

Slutim da dosta toga jednostavno nisu smjeli reci, ili su spoznali da cudenost, njeznost i toplinu njihovih ljudskih uspomena kod njihovih sunarodnika izazivaju nevjericu, imam razumijevanja i za te temperamentne i ljepoti sklone primorce, koji su, bacajuci poglede preko visokih i surih kraskih divova sto ih primami toplina Jadrana, vjerovali da iz njih pociva zemlja, tecka i cudna, "cije njive obilnom ne radjaju zetvom i dugom brazdom se pruzaju surove gore, neboticne stijene i visoke kule na vrletnom strseci bilu".
(2)

Prvi potpuniji trag pronasao sam u do danas neobjavljenom spisu dubrovackog hronicara Jakuba Lukarevica. Radi se o jednoj kratkoj biljesci o boravku izvjesnog Antonija Pazara, visokog crkvenog dostojanstvenika iz Venecije, covjeka sirokog obrazovanja i sklonog pisanju. Lukarevic izricito napominje da je pomenuti Antonio Pazaro boravio u Bosni i tom prilikom napisao nekoliko trakata o svojim zemljacima koji su bili prognani u Bosnu.

Neobicna je cinjenica, navodi dalje Lukarevic, da se nekoliko godina nakon povratka iz Bosne Antonio Pazaro povukao iz crkvenog zivota i da su neki njegovi zapisi koje je pokazivao prijateljima bili vrlo cudni i nevjerovatni. Prema nekim tvrdnjama, pred kraj zivota on je unistio te zapise, mada je bilo onih koji su vjerovali da je taj cin bio smisljena obmana i da su pravi spisi predani nekom na cuvanje.

Prije izvjesnog vremena dobio sam poziv od jednog prijatelja, historicara iz Dubrovnika, kome sam svojevremeno ispricao nekoliko napomena o traganju za tajnom bogumilskog pjesnika. Kratko me je obavijestio da je pronacao nesto sto ce me jako zanimati i sto trebam licno vidjeti. Dok smo sjedili u jednoj prijatnoj dubrovackoi basti pokazao mi je nekoliko pozutjelih listova pazljivo odlozenih u providni omot od najlona. Tekst je bio na latinskom. Stavio je na sto i nekoliko listova vlastitog rukopisa.

- Ovo je moj prevod, rece mi. Nema sumnje da je ovo pisao Antonio Pazaro. Rijec Bosna spominje se na nekoliko mjesta, mada ces primijetiti da je tekst cudan i nerazumijiv. Medjutim, ocito je da je pisan nekom vrstom sifre koju treba otkriti. Ja to nisam mogao. Ono sto ce te obradovati je da se cesto spominje rijec pjesnik, poezija i tome slicno. Nisam siguran, ali jedna rijec, rijec GORJANIN tako je napisana da me gotovo intuitivno navodi na misao da bi to moglo biti ime tvog bogumilskog pjesnika.

Stecak - Radimlja (Stolac)
 
Smatram da mozete pretpostaviti sa kakvom istrazivackom groznicom i zanesenoscu sam proveo sljedece dane u zelji da odgonetnem skrivenu sadrzinu tajanstvenog teksta. Napokon, poslije jedne od brojnih neprospavanih noci, dok mi se cinilo kako je sunce podiglo bijele dubrovacke zidine i kule u svoju zlatnu kociju i zaputilo se nekud u plava prostranstva, sinulo mi je rjesenje sifre. Ruka mi je drhtala dok sam slagao recenice koje su jedna iza druge otkrivale tekst koji cu navesti onako kako sam ga toga jutra desifrovao, mada ne iskljucujem mogucnost da je nemirna igra kamena i svjetlosti tog cudesnog jutra mogla doprinijeti nesto sugestivnijoj i poeticnoj interpretaciji Pazarovog zapisa. On pise:

... dan drugi puta od mora na visokom planinskom prevoju ugledasmo cudnu zemlju Bosnu i Hercegovinu i izgledase nam da se sa svojim zelenim pasnjacima i stoljetnim sumama nasukala na tvrde i krsevite stijene. Udjosmo u nepregledni lavirint gora ciji nas beskraj ne uplasi i u kojem osjetismo da su svi putevi putevi i ulaza i izlaza, da svako mjesto moze biti njegovo tajno srce u kojem se skrivaju nedokucive istine, bozanske i ljudske. Zakoracisme kroz vlazne i maglene doline gdje cusmo duboke odjeke tuga zarobljenih injem i mrazom, popesmo se na planinske vrhunce gdje toplim dahom ispisasmo na nebu sjecanja na Jadran i djetinjstvo, pregazismo rijeke u cijoj bistrini ugledasmo ozarena lica usnulih ispiraca zlata, razgovarasmo sa ljudima i vjetrovima koji iskazase radoznalost i zelju da u miru stignemo tamo gdje ce Bog i dan sutrasnji odrediti da stignemo ili ne stignemo. A dana osmog stigosmo u mjesto zvano Bured gdje u prostranom plodnom polju ugledasmo vijugavu rijeku i gdje nas u crkvi sv. Juraja docekase braca Matej i Aristodij.
(3)

... U neko vrijeme po boravku, srucise se na kotlinu i okolna brda silne i prijetece kise. Kako nevrijeme potraja, jednog jutra pred crkvom se okupi narod to saznadosmo da kane otici do GORJANINA koji moze zaustaviti kisu.

Iznenadismo se kada na nase pitanje ko je to dobismo odgovor da je to njihov pjesnik, koji ce svojom pjesmom smiriti razbudjene i uznemireme vjetrove i reci oblacima da se razidju. Ne odolismo iskusenju i zaputismo se uskom stazom koju su presijecali nabujali potoci. Poslije duzeg hoda, umorni, zapitasmo kada cemo stici i zna li neko u toj kisi i oluji naci put do mjesta pjesnikovog boravka.

Rekose nam da se uputimo i izdrzimo, jer je ruzno biti nestrpljiv da bi se cula pjesma koja ce smiriti strahovitu oluju, da, zapravo, niko od njih ne zna gdje je pjesnik zapravo biti, da to moze biti ispod bilo koje krosnje guste i nepregledne sume, ali da je tajna u tome sto njihov pjesnik poznaje njihove duse i bice tamo gdje oni vjeruju da ce biti.

Nismo mogli odrediti koliko je trajao put, tek, odjednom, zacusmo povik nekog covjeka koji rukom pokazivase na mali proplanak ma kojem ugledasmo figuru covjeka zaogrnuta plastom. Stajao je nepomicno, dok mu se kisa slijevala niz lice i preko snenih ociju koje su nas posmatrale sa blagoscu i razumijevanjem.

Niko nije progovarao ni rijeci.

Pjesnik rasiri ruke prema nebu i zacusmo dubok i zvucan glas koji kao da poce njezno ocinski tapsati mlazove kise i dodirivati razbarusenu kosu razljucenog vjetra.

Ugledasmo ono sto se i u samim ljudskim snovima rijetko vidja i dozivljava. Kisa i oluja pocese jenjavati a uskoro kroz vrhove okupanih krosnji probi se blijeda svijetlost. Jos tren i topli suncani macevi zasijekose se u zemlju, a fijuk vjetra smijenise prve pjesme ptica.

Upitasmo Mateja i Aristodija da li su razumjeli pjesnikove stihove i oni mirne rekose da jesu, uz napomenu da su to stihovi od jednostavnih, svakodnevnih i lijepih rijeci, ali da su kljucevi njihovog razumijevanja razbacani po travama, zemlji, cvjetovima, da su okaceni za oblake i da ih u bisagama nose suncevi zraci, vjetrovi i vrijeme.

- Pa kakva je to poezija? Kakav je to pjesnik i mozemo li sa njim razgovarati?!, upitasmo u cudu i nevjerici.

- Sa pjesnicima poput ovoga suvisan je svaki razgovor, to jest, sve ono sto mi pedrazumijevamo pod tim, rekose oni. Mozete sresti bilo kojeg covjeka, pticu u letu i sjemenku maslacka na krilima povjetarca i vjerovati da oni recitiraju njegove pjesme.

Ovo je zemlja duboka i tajanstvene slutnje, zemlja umotana u svitu sna i ostavljena na drumu bola i pod tockovima strasnih istina i cudesne ljepote. A zemlja nije drugacija od svog pjesnika. Jednom nam je poslo za rukom da ga naslikamo i izlijemo u zlatu njegov profil, ali smo otkriii da su nasa djela nestala, ne zato sto ih je neko uzeo i odnio, nego sto su slijedila njegov nemir i nestalnost.

Najcudnije je sto smo i mi postali skloni mocima i tajnama slutnje i sna i sve vise vjerujemo da je nasa vjera u jedan svijet jadna i nistavna, da poezija ovog pjesnika sluti i obuhvata beskrajne druge svjetove, da je obicnost ljudi i ove zemlje skruseni hod po tacki zabodenoj u bolnu dusu beskonacne vjecnosti koja je mjera Njegove svemoci i savrsenstva. Priznacete i povjerovati da je ovo sto ste vidjeli i osjetili tek djelic onoga sto moze ta i takva poezija..."


Uvazena gospodo,

najmanje sam siguran u to na koji sve nacin se moze tumaciti moje otkrice postojanja stvarnog bogumilskog pjesnika. Moji dalji komentari i objasnjenja svakako moraju biti suzdrzani i skromni.

Uprkos svega sto sam napisao i otkrio, naci ce se oni koji ce i dalje sumnjati u mogucnost da moze plakati poezija koju je stvorio pjesnik prohujalih i cudesnih davnina. Zelim im reci kako se cudim tome da mogu sumnjati u tako ocite i nesporne stvari i pojave i kako ne sumnjaju u ono u sto treba sumnjati, kao na primjer u to da li sam ja sve ovo napisao sam i po svojoj volji, ili sam ja i ovaj moj zapis tek stih, tek jedno slovo, mozda, u tajnoj i cudesnoj pjesmi koju jos uvijek stvara daleki pjesnik na pergamentu od sna i zvijezda.

S postovanjem!
S.D.


(1) Toma pise: "Higvamvis ex patre Apolo, erant tamen a pueritia Jadranses civeseffcti onservabantur veru ex maiori parde apud Bosnan gviaefant pictures optimi et in auri fabrili arte satis exercitati".
(2) Stihovi Ianusa Pannoniusa (Nas Veliki Pjesnik uzeo je za moto pjesme "Zapis o zemlji").
(3) U originalnom tekstu na ovom mjestu autor je precrtao tri reda. U svom prevodu moj prijatelj je to napomenuo. Posto recenice govore o uobicajenim razmjenama pozdrava i vijesti ljudi koji se nisu dugo vidjeli, autor je naknadno zakljucio da one nisu toliko vazne. Ni ja ih ne navodim. Takodje, u jednoj fusnoti prevoda moj prijatelj izvodi zakljucak da Antonio Pazaro nije sifrirao imena ljudi i naselja. Tako sam po rijecima "sub urbio Vrnduk" - zakljucio da bi se moglo raditi o crkvi sv. Jurja

Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Avdija Coric - Kraljevci

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Trazi · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-1999 Casopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by © 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo