Miso Maric
DRAGI MOJI
(Pisma Mostu) |
Dragi moji,
Poodavno, sto znaci prije par mjeseci,
uputih ti, Samirovom
dobrotom, jedno dugo i cini mi se tuzno
pismo, koje nije stiglo do tebe. Kasnije
mi Samir javi da taj
njegov elektronski Sela
neko vrijeme bijase hasta, sta li,
uglavnom nije radio.
Ovdje je jesen blaga, a ljeta nije ni
bilo. "od septembra do septembra
jednostavno kisa pada", pjevao je
dragi pjesnik i skojevac s Cubure, Sloba
Markovic. Skoncao je, cudno, uz
pocetak srpskog nacionalnog povampirenja
i sretan je covjek. Nije bio prisutan kad
su mu sjebavali ideale... Jesen je,
kazem, a ti znas kako sam ja bio privrzen
suncu. Koje mi, od svega, najvise
nedostaje. I one Kastelanove
uvale djetinjstva. Od kojih, drazih i
ljepsih, ni u poeziji ni u stvarnosti ja,
ni prije ni poslije, nisam vidio. Pa mi
se i danas cini da mi je Domovina bila
vise pjesma, no ista drugo. Ako je i
zabluda, ja sam vise za slatke zablude,
nego gorke istine.
Azra pomalo nesto
raducka. Milena je
pocela s drugom godinom koledza i
dogodine ce na fakultet. U svim nasim
nesrecama, ona je jedina sreca. Uci
sjajno. Na kraju vise skole, pred koledz,
bijase najbolja u generaciji. Cak iz
engleskog sto ide uz podatak da jedina
nije rodjena ovdje. A opredijelila se,
bez nasih sugestija, za psihologiju,
filozofiju i medije. Opet je najbolja u
klasi, te sam, bar sto se toga tice,
spokojan i sretan. I radostan sto sam
prezivio. Na neki nacin, ipak joj
posluzim. Rastao sam bez oca i uvijek sam
ga zamisljao kao onu pritku u grahu. Ako
je povalja vjetar, stabljika se skljoka,
ugine. Uz pritku se hvata, opstaje... U
tome ja vidim ulogu i zasluge oceva.
Velim ti, maloprije, kako sam poprilicno
zauzet, ali jos uvijek uspijevam
odrzavati kontakte s prezivjelim
prijateljima. Kad kazem prezivjelim, onda
pod tim ne mislim samo na biolosko -
fizicko znacenje rijeci. Mada su rijetki
pravi, koje voljeh, prevrnuli u proteklom
zlu. Za koje bas i nisam siguran da je
proslo vrijeme. Bojim se da to zlo jos
uvijek traje. Ne onako krvavo, ali isto
onako pogano. S nasim Mugdom
redovno razmjenjujem pisma. Sad je
nabavio compjuter, pa je ponosan. Sa Nihom
Beribakom, divanim pismima, kao
nekad za bijelim stolovima Rondoa.
Pera mi se javi, Djida,
Bajevic... Preksinoc
zove moj Kemica iz
Sarajeva. Ide za Cikago. Ljubomoran sam
jer ce susresti Karabega.
Emir mi poslao neku
povelju Djecije ambasade
s potpisom Kike Sarajlica.
Na cijim sam se stihovima, posvecenim
bratu Esi i njegovoj
generaciji, ucio i pjesnistvu i
ljuvenosti. A otkad su mi dolje, po nekim
novinama i casopisima objavili Email
adresu, zatrpavaju me Mostarci, a bogami
i Nemostarci s nasih prostora, cudesnim
pismima iz svih nasih USA, kanadskih,
australijskih i evropskih nedodjija. S
nasim, u Londonu, u stalnim sam
kontaktima. Opet sam pomogao oko
glasanja, a na molbu Envera
Micijevica, oko stanarskih prava
dolje. U novembru me zovu, u BH klub u
prestonici. |
Tebe pratim kroz "Most",
s toplom radoscu. Kao posljednje uporiste
u odbrani pjesnistva i, vise od svega,
ljudskog dostojanstva.
A preporucio bih obojici, da napamet
iscitavaju zapise predivnog covjeka i
talentovanog hronicara Dzeme Hume.
Boze moj, s kojom srecom i s kojom sjetom
i Azra i ja, po ne znam
koliko puta, prodjemo tim redovima, tom
njegovom i nasom Golgotom. Imao sam srecu
da ga upoznam davnih godina, kada je
udarao temelje toj predivnoj kuci s
cesmom za narod i bascom iz kojeg je
svakog zapala kavada, struk rastike,
krupna jagoda... Svracao bih sam, ili sa
mojim predragim Sibom,
na tu njegovu terasu, u predvecerja,
nakon sto se basca zalije a sunce zalazi.
Pripremao je, bolje od Karapandze,
sitne, ukusne japrake u vinovoj lozi,
bilo je uvijek i za narezati, gustala se
domaca loza i vina, kakvih nema od Rima
do Cima, slavio ih Hamza,
a s domacinom se moglo, o svemu pod milim
bogom, prodivaniti. O literaturi, visokim
branama, rastici pod ulje, o filmu, o
ljudima... Bez srkleta, umno i nadasve
posteno. Nikad mrzne rijeci od njega ja
nisam cuo, nikad zle. Sinove sam, Esu
i Mirzu, susretao u prolazu, a
upoznao u ratu. Pomagali smo se koliko
smo mogli. Svracali bi kuci neispavani,
prasnjavi, a uvijek vedri. Svojim ratnim
uspjesima nisu se hvalili, a valjda nije
bilo takvih momaka, u Mostaru, da su tako
hrabro i tako uspjesno zalagali glave za
svoj grad. Pricali su mi njegovi sinovi
da im je otac, u dva-tri navrata,
porucivao iz bolnice u Splitu da ne smije
biti osvete nad civilima i zarobljenim
vojnicima. Imaju sudovi za zlocince, a
pojedinac osvetu ne smije provoditi bez
obzira koliko mu je druga strana zla
nanijela. To je isto njemu njegov otac
govorio u proslom ratu kad su mu ustase
ubile tri sina, odnosno Djemina
tri brata. Vojnik neprijatelja
bije samo na vatrenoj liniji i nigdje
drugo. Na smijemo mi biti tamooni. Slicno
je i meni, jer sam u njihovom odsustvu,
drzao radio vezu s njim, ponavljao svaki
put, Azri i Milenoj kada
su ga, neposredno nakon operacije,
posjetile u bolnici, u Splitu. Poslije
sam isao i ja da ga obidjem. Pravo da ti
kazem, sa strahom. Sta reci dragu covjeku
kojem su upravo amputirali i drugu nogu.
Ja nikad, kroz citav svoj zivot, nisam
sreo nekog, ko je to prihvatio tako
stoicki, ostao uspravan nakon svega. I
sad ga, ponovo, u "Mostu",
susrecem, istog. Beskrajno sretan zbog
tog i zahvalan i njemu i tebi, sto mi
vracate vjeru u ljude. Odrzavate i mene
zivog. Molim te da mu, kao i svim
njegovim preneses nase pozdrave, izraze
iskrenog postovanja i trajnog
prijateljstva. Jusu mi
pozdravi... Viu. Njihove, Emira,
njegove. Znam da si zauzet tim plemenitim
poslovima u ocuvanju Mostara Mostarom.
Ljubi sve svoje drage. Cuvaj se,
moj Alek. Divno je imati nekog, kome mogu
napisati ovakvo pismo.
Milena, Azra i Miso
P.S. Pozdravi Safu
Orucevica. Drzim mu palceve.
Obradovao me s nekoliko ljudskih pisama. |
|
