o
Mostujte sa nama
Arhiva
Pedja Milosavljevic - Stari most u Mostaru

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 108-109 (19-20 - nova serija)

Godina XXIV novembar-studeni/decembar-prosinac 1998.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Dr. Vesna Pusic
MOSTAR JE DRUGACIJI
Kusnje hrvatskog naroda

Jedan od glavnih razloga zbog kojeg se svi ljudi zdrave pameti zalazu za djelotvoran medjunarodni tribunal za ratne zlocine pocinjene na tlu bivse Jugoslavije, jest duboka vjera u nepostojanje kolektivne krivnje. Sva nagadjanja o plemenskim osobinama, nacionalnim karakterima i kulturnim predispozicijam prestaju kada se dodje do tako monstruoznih djela kakvi su ratni zlocini. To je zato sto su nalogodavci i pocinitelji tih djela fakticki pojedinci.

No mozda je jos i vazniji razlog to sto bi narodu koji bi kolektivno i sveobuhvatno izvrsio vlastitu degradaciju na nivo takvih zlocinaca, poistovjetio se s ubojicama, silovateljima, logorskim cuvarima, muciteljima i razoriteljima kulturne bastine covjecanstva, bila nemoguca dalja egzistencija u ljudskoj zajednici, bila bi zagarantirana ekskomunikacija. Individualizacija krivnje omogucava ne samo kaznjavanje pocinitelja, vec i spasava narod iz kojeg su oni potekli od moralne degradacije i propasti. Ovakvo stanoviste, osim iz zdravog razuma, proizilazi i iz same ideje moderne drzave koja bezoblicnu masu kmetova i podanika zamjenjuje institucijom gradjanina, pojedinacnog subjekta slobode i pojedinacnog nositelja odgovornosti.

Pa ipak, ovaj stav kojem na principijelnom nivou ocito nema prigovora ni alternative, mnogo je lakse slijediti kada su pocinitelji zlocina iz neke druge nacije, cak i onda kada su nedjela izvrsena protiv vlastitog naroda. Buduci da u tim slucajevima na nama nema niti sjenke sumnje, racionalno stanoviste pojedinacnosti krivnje ne izaziva nikakve moralne dileme. Kada su, medjutim, zlocine i destrukciju izvrsili pripadnici vlastitog naroda, situacija postaje slozenija. Razumije se da je pravilo univerzalno i da od njega ne moze biti izuzetaka. Ja osobno nemam nikakve intelektualne sumnje i u potpunosti ga prihvacam.

No usprkos tome, od svih strahota u ovom ratu za mene ce uvijek posebno mjesto zauzimati tragedija Mostara. Mostar je mjesto kusnje hrvatskog naroda. Ne zato sto bi njegovo stradanje bilo gore od onog koje je prosao Vukovor, ili sto su zlocini nad njegovim gradjanima bili strasniji od onih nad stanovnicima Gorazda ili Iloka. Za Hrvate je ratna sudbina Mostara jedinstvena po tome sto su tu destrukcija, teror i zlocini vrseni od nasih sunarodnjaka i u nase ime. Racionalno gledano, svaki Hrvat koji se uzasava, i osudjuje zlocine, protjerivanja i destrukciju koje su u Mostaru provodile vojne formacije HVO-a i vlasti iz zapadnog, "hrvatskog" dijela grada, nije odgovoran za ta zlodjela. No ta oslobodjenost odgovornosti nije automatska i sama po sebi razumljiva na isti nacin na koji to za Hrvate vazi u slucaju zlocina u Vukovaru ili Banja Luci. U Vukovaru i Banja Luci zlocine nisu pocinili Hrvati niti su se oni pokusali prikazati kao izraz kolektivne volje hrvatskog naroda.

Zato vukovarski i banjalucki zlocini za hrvatski narod simboliziraju patnju, ali ne i moralni ispit.

Mostar je drugaciji. U njemu su stvoreni koncentracioni logori u kojima su ljudi muceni i ubijani, vrsena su brutalna protjerivanja iz stanova, gradjani izgladnjivani i terorizirani, bjesomucno granatiran dio grada napucen civilnim stanovnistvom, ruseni stoljetni spomenici civilizacije i kao vrhunac simbolike unistenja - srusen Stari most, sve od Hrvata i u ime zastite hrvatskih interesa.

U ovom slucaju za sve ostale Hrvate koji u tome nisu sudjelovali nije dovoljno samo se pozvati na zagovaranje principa individunlne krivnje. Da bismo se za to kvalificirali, moramo se prvo odreci ili zlocina i njihovih pocinitelja. Koncentracioni logori nisu u interesu hrvatskog naroda; spaljivanje Kujundziluka fosfornim granatama nije u interesu hrvatskog naroda; rusenje Starog mosta nije u interesu hrvatskog naroda; podijeljeni Mostar nije u interesu hrvatskog naroda. Hrvati, kao i Bosnjaci, kao i cijeli civilizirani svijet, stoje zapanjeni i u jezivoj nevjerici pred tim zlocinima. Njihovi pocinitelji su i Hrvati, ali to nije prvi put u povijesti da moralno najteze rane i najdalekoseznije posljedice jednom narodu nanose njegovi vlastiti pripadnici. Oni koji se u svoje ime i ime svoga naroda ne zele odreci tih zlocina, ne potpisuju samo vlastito moralno izopcenje. Oni time cine korak na koji imaju jos manje prava nego na degradaciju svoje osobne ljudskosti: narod iz kojeg su potekli hoce ukaljati zlocinom i prikazati ga zlocinackim. Hrvatski narod nije zlocinacki i zeli kaznu za zlocince u svojim redovima. Nase interese, dostojanstvo i politicku volju ne stite logorski cuvari, ubojice i rusitelji. Perfidno ih je poistovjetiti s borcima koji su se izmedju 1991. i 1994. borili da zastite Osijek, Vukovar, Dubrovnik, ili, jos gore, cijelim hrvatskim narodom. Najneposrednije zrtve ove lazi i moralne nepravde sami su mostarski Hrvati. Oni koji su ostali u gradu, zive u "zapadnom" Mostaru pod terorom vrhunske vlasti i lokalnih kriminalaca bez sigurnosti za vlastiti zivot i imovinu, bez prava na slobodu misljenja, pa cak i bez mogucnosti da zastite i obrane vlastiti integritet od zlodjela koja su u njihovm gradu pocinili pojedinci, zaklanjajuci se iza imena njihovog naroda. Fizicki oni nisu ti koji su Mostaru najvise stradali, ali ljudski i moralno oni su najveci gubitnici.

Uvrijezilo se povrsno gledanje i tumacenje mostarskog sukoba kao sukoba izmedju dva naroda: Bosnjaka i Hrvata. Medjutim, svako tko, umjesto da namece svoju interpretaciju, zeli doista razumjeti o cemu se radi, vrlo ce brzo uvidjeti da je ovdje zapravo na djelu sukob dviju koncepcija. Jedna je koncepcija "Mostar Mostarcima". Ona vidi buducnost Mostara kao integriranog, jedinstvenog grada u kojem ce zivjeti Bosnjaci, Hrvati i Srbi i u kojem ce se ustanoviti mehanizmi zastite i ravnoteze izmedju tri naroda u javnim i upravnim poslovima. Druga koncepcija je "Podjela ratnog plijena". Njoj treba Mostar podijeljen u etnicki homogenizirane dijelove u kojima ce malobrojni ostaci drugih etnickih skupina biti gradjani nizeg reda. Ti ce se dijelovi postepeno medjusobno sve vise udaljavati i medju njima ce se stalno podgrijavati muklo, prijetece neprijateljstvo. Danas i medju Hrvatima i medju Bosnjacima ima zagovornika i jedne i druge opcije. Mostarci i iz jednog i iz drugog naroda uglavnom su za jedinstveni grad. Razlika je samo u tome sto u "bosnjackom" dijelu grada vlasti zastupaju koncepciju jedinstvenog Mostara, a u "hrvatskom" podijeljenog. Glavni razlog sto se ne cuje glas mostarskih Hrvata koji zele jedinstven grad, nije to sto takvih nema, vec to sto oni zive u strahu od represalija.

Uvrijezila se i povrsna i pogresna interpretacija interesa koji su u sukobu u Mostaru, i kao sukoba izmedju onih koji zele odcjepljenje ovog dijela Hercegovine i njegovo ukljucenje u Hrvatsku i onih koji zele njegov ostanak u Bosni i Hercegovini. Medjutim, ovdje su zapravo sukobljeni interesi onih koji zele da se na ovom prostoru uspostave elementi pravnog poretka i drzavne vlasti i onih koji se tom suprotstavljaju; onih koji su za drzavu i onih koji su za potpuno odsustvo drzave. Ako se i podje od zastite zivota, privatnog vlasnistva i gradjanskih prava kao temeljnih zadaca drzave, onda cijeli jedan sloj svercera, ratnih profitera i kriminalaca ne moze vidjeti nikakve koristi u uspostavljanju bilo kakve i bilo koje pravne drzave ovdje. Oni vide ovaj prostor kao zonu "slobodnog sverca" i nekaznjenog kriminala, zonu u kojoj ne vladaju pravne norme i zakoni ili instrumenti drzavne vlasti. Ovom stanovistu suprotstavljena je gradjanska pozicija pravne regulacije i uspostavljnja vrijednosti i normi svojstvenih drzavi. Zastupnika gradjanske opcije takodjer ima i na jednoj i na drugoj strani, i u jednom i u drugom dijelu grada, i medju Bosnjacima i medju Hrvatima. Vrlo je vjerojatno da je na njihovoj strani u Mostaru brojcana premoc, ali je premoc oruzja protiv njih.

Ocito je da u dva navedena para alternativnih stanovista pojedine opcije nisu ravnopravne po svojim vrijednosnim pretpostavkama i civilizacijskom nivou. Jedinstveni grad ili podijeljeni grad nisu dvije jednakopravne mogucnosti. Po svojoj biti i definiciji grad je mjesto zajednickog zivota ljudi. Podijeljeni grad je anakronizam poput okruglog kvadrata: on moze ili biti grad, ili biti podijeljen. U ovom drugom slucaju ili ce nestati ili ce vegetirati do nekog sretnijeg vremena kada ce ponovo moci biti gradom. Sto se tice alternative: zakon ili bezakonje, nejednakost opcija jos je ocitija. Bezakonje zaprvo znaci pravo jaceg, ili zakon oruzja, a to moze biti u interesu samo silnika i nasilnika. Prema tome, stanoviste koje ovdje zastupam nije pola puta izmedju cjelovitog i podijeljenog grada, niti pola puta izmedju zakona i terora bezakonja. Moje je stanoviste cjelovitog grada i vladavine zakona, stanoviste svih razumnih gradjana Mostara bez obzira na nacionalnu pripadnost, stanoviste koje jedino u sebi nosi mogucnost buducnosti u ovom gradu.

Dokle god se u testiranju zajednickog zivota u Mostaru budu pokusavale kombinirati navedene opcije, rezultati ce biti negativni. Te je opcije nemoguce pomiriti isto kao sto je nemoguce pomiriti narode dokle god to znaci mirenje zrtava s krvnicima. Svaki narod mora sam izdvojiti i osuditi zlocince medju sobom, kako ga ne bi snasla teska sudbina da svi njegovi pripadnici budu osudjeni za zlodjela nekolicne. U slucaju Mostara upravo je na hrvatskom narodu da otpocne taj proces. Taj mu se zahtjev postavlja ne samo zato da bi mogao zivjeti s drugim narodima, vec prvenstveno zato da bi mogao zivjeti sam sa sobom.

Petar Sain - Mostar

Rusenje Starog mosta preko Neretve dobar je primjer jer se tu radi o zlocinu golemog simbolickog znacenja. Pocinili su ga vojnici Hrvati koji su pucali po Starom mostu i njihovi zapovjednici Hrvati koji su im izdali takvu naredbu. Njihov je zlocin prema bosnjackom narodu ogroman: srusivsi Stari most, oni su unistili element povijesnog identiteta tog naroda, velicanstveni dokaz njegovog umijeca i civilizacijskog kontinuiteta. Njihov zlocin je usmjeren i protiv covjecanstva: srusivsi Stari most, oni su inistili prekrasni spomenik ljudskoj kreativnosti i mastovitosti, koja prevazilazi okvire nacija, drzava i povijesnih razdoblja.

No iznad svega, njihov je zlocin najubojitije uperen protiv hrvatskog naroda: srusivsi Stari most, oni su mostarskim i svim ostalim Hrvatima unistili simbol Mostara, grada koji je oduvijek bio i hrvatski, koji nije samo po svojim arhitektonskim i prirodim ljepotama bio privilegirano mjesto zivota i postojbina i hrvatskog naroda, vec i po tome sto se u njemu pocela razvijati mogucnost civilizacijskog iskoraka prema drugacijoj, gradjanskoj egzistenciji razlicitih naroda, jos tako udaljenoj viziji na mnogim drugim mjestima ovog prostora. Ali uz ovaj svima zajednicki gubitak, srusivsi Stari most, oni su Hrvatima ukaljali i ime. Ljagu urbicida i kulturocida htjeli su navaliti na hrvatski narod. Zato je upravo na hrvatskom narodu zadaca da prvi anatemizira ovaj zlocin i tako spasi svoje dostojanstvo, na koje su tako brutalno nasrnuli rusitelji Starog mosta u Mostaru.

Sigurna sam da i kod drugih naroda koji su sudjelovali u ovom ratu ima mnogo onih koji se zele odreci zlocina i nedjela pocinjenih u njihovo ime. Na njima je da to sami prvi ucine. Na nama je da se odreknemo zlocinaca u svojim redovima i njihovih zlocina koje zele pokriti hrvatskim imenom.

(Zagrebacki casopis Erazmus br. 6., 1996. godine.)

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Jakub Hadzic - Tebe ruse grade

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo