Dr. Vesna Pusic
MOSTAR JE DRUGACIJI
Kusnje hrvatskog naroda |
Jedan od glavnih
razloga zbog kojeg se svi ljudi zdrave
pameti zalazu za djelotvoran medjunarodni
tribunal za ratne zlocine pocinjene na
tlu bivse Jugoslavije, jest duboka vjera
u nepostojanje kolektivne krivnje. Sva
nagadjanja o plemenskim osobinama,
nacionalnim karakterima i kulturnim
predispozicijam prestaju kada se dodje do
tako monstruoznih djela kakvi su ratni
zlocini. To je zato sto su nalogodavci i
pocinitelji tih djela fakticki pojedinci.
No mozda je jos i vazniji razlog to sto
bi narodu koji bi kolektivno i
sveobuhvatno izvrsio vlastitu degradaciju
na nivo takvih zlocinaca, poistovjetio se
s ubojicama, silovateljima, logorskim
cuvarima, muciteljima i razoriteljima
kulturne bastine covjecanstva, bila
nemoguca dalja egzistencija u ljudskoj
zajednici, bila bi zagarantirana
ekskomunikacija. Individualizacija
krivnje omogucava ne samo kaznjavanje
pocinitelja, vec i spasava narod iz kojeg
su oni potekli od moralne degradacije i
propasti. Ovakvo stanoviste, osim iz
zdravog razuma, proizilazi i iz same
ideje moderne drzave koja bezoblicnu masu
kmetova i podanika zamjenjuje
institucijom gradjanina, pojedinacnog
subjekta slobode i pojedinacnog nositelja
odgovornosti.
Pa ipak, ovaj stav kojem na
principijelnom nivou ocito nema prigovora
ni alternative, mnogo je lakse slijediti
kada su pocinitelji zlocina iz neke druge
nacije, cak i onda kada su nedjela
izvrsena protiv vlastitog naroda. Buduci
da u tim slucajevima na nama nema niti
sjenke sumnje, racionalno stanoviste
pojedinacnosti krivnje ne izaziva nikakve
moralne dileme. Kada su, medjutim,
zlocine i destrukciju izvrsili pripadnici
vlastitog naroda, situacija postaje
slozenija. Razumije se da je pravilo
univerzalno i da od njega ne moze biti
izuzetaka. Ja osobno nemam nikakve
intelektualne sumnje i u potpunosti ga
prihvacam.
No usprkos tome, od svih strahota
u ovom ratu za mene ce uvijek posebno
mjesto zauzimati tragedija Mostara.
Mostar je mjesto kusnje hrvatskog naroda.
Ne zato sto bi njegovo stradanje bilo
gore od onog koje je prosao Vukovor, ili
sto su zlocini nad njegovim gradjanima
bili strasniji od onih nad stanovnicima
Gorazda ili Iloka. Za Hrvate je ratna
sudbina Mostara jedinstvena po tome sto
su tu destrukcija, teror i zlocini vrseni
od nasih sunarodnjaka i u nase ime.
Racionalno gledano, svaki Hrvat koji se
uzasava, i osudjuje zlocine,
protjerivanja i destrukciju koje su u
Mostaru provodile vojne formacije HVO-a i
vlasti iz zapadnog, "hrvatskog"
dijela grada, nije odgovoran za ta
zlodjela. No ta oslobodjenost
odgovornosti nije automatska i sama po
sebi razumljiva na isti nacin na koji to
za Hrvate vazi u slucaju zlocina u
Vukovaru ili Banja Luci. U Vukovaru i
Banja Luci zlocine nisu pocinili Hrvati
niti su se oni pokusali prikazati kao
izraz kolektivne volje hrvatskog naroda.
Zato vukovarski i banjalucki zlocini za
hrvatski narod simboliziraju patnju, ali
ne i moralni ispit.
Mostar je drugaciji. U njemu su
stvoreni koncentracioni logori u kojima
su ljudi muceni i ubijani, vrsena su
brutalna protjerivanja iz stanova,
gradjani izgladnjivani i terorizirani,
bjesomucno granatiran dio grada napucen
civilnim stanovnistvom, ruseni stoljetni
spomenici civilizacije i kao vrhunac
simbolike unistenja - srusen Stari most,
sve od Hrvata i u ime zastite hrvatskih
interesa.
U ovom slucaju za sve ostale Hrvate koji
u tome nisu sudjelovali nije dovoljno
samo se pozvati na zagovaranje principa
individunlne krivnje. Da bismo se za to
kvalificirali, moramo se prvo odreci ili
zlocina i njihovih pocinitelja.
Koncentracioni logori nisu u interesu
hrvatskog naroda; spaljivanje
Kujundziluka fosfornim granatama nije u
interesu hrvatskog naroda; rusenje Starog
mosta nije u interesu hrvatskog naroda;
podijeljeni Mostar nije u interesu
hrvatskog naroda. Hrvati, kao i Bosnjaci,
kao i cijeli civilizirani svijet, stoje
zapanjeni i u jezivoj nevjerici pred tim
zlocinima. Njihovi pocinitelji su i
Hrvati, ali to nije prvi put u povijesti
da moralno najteze rane i
najdalekoseznije posljedice jednom narodu
nanose njegovi vlastiti pripadnici. Oni
koji se u svoje ime i ime svoga naroda ne
zele odreci tih zlocina, ne potpisuju
samo vlastito moralno izopcenje. Oni time
cine korak na koji imaju jos manje prava
nego na degradaciju svoje osobne
ljudskosti: narod iz kojeg su potekli
hoce ukaljati zlocinom i prikazati ga
zlocinackim. Hrvatski narod nije
zlocinacki i zeli kaznu za zlocince u
svojim redovima. Nase interese,
dostojanstvo i politicku volju ne stite
logorski cuvari, ubojice i rusitelji.
Perfidno ih je poistovjetiti s borcima
koji su se izmedju 1991. i 1994. borili
da zastite Osijek, Vukovar, Dubrovnik,
ili, jos gore, cijelim hrvatskim narodom.
Najneposrednije zrtve ove lazi i moralne
nepravde sami su mostarski Hrvati. Oni
koji su ostali u gradu, zive u
"zapadnom" Mostaru pod terorom
vrhunske vlasti i lokalnih kriminalaca
bez sigurnosti za vlastiti zivot i
imovinu, bez prava na slobodu misljenja,
pa cak i bez mogucnosti da zastite i
obrane vlastiti integritet od zlodjela
koja su u njihovm gradu pocinili
pojedinci, zaklanjajuci se iza imena
njihovog naroda. Fizicki oni nisu ti koji
su Mostaru najvise stradali, ali ljudski
i moralno oni su najveci gubitnici.
Uvrijezilo se povrsno gledanje i
tumacenje mostarskog sukoba kao sukoba
izmedju dva naroda: Bosnjaka i Hrvata.
Medjutim, svako tko, umjesto da namece
svoju interpretaciju, zeli doista
razumjeti o cemu se radi, vrlo ce brzo
uvidjeti da je ovdje zapravo na djelu
sukob dviju koncepcija. Jedna je
koncepcija "Mostar Mostarcima".
Ona vidi buducnost Mostara kao
integriranog, jedinstvenog grada u kojem
ce zivjeti Bosnjaci, Hrvati i Srbi i u
kojem ce se ustanoviti mehanizmi zastite
i ravnoteze izmedju tri naroda u javnim i
upravnim poslovima. Druga koncepcija je
"Podjela ratnog plijena". Njoj
treba Mostar podijeljen u etnicki
homogenizirane dijelove u kojima ce
malobrojni ostaci drugih etnickih skupina
biti gradjani nizeg reda. Ti ce se
dijelovi postepeno medjusobno sve vise
udaljavati i medju njima ce se stalno
podgrijavati muklo, prijetece
neprijateljstvo. Danas i medju
Hrvatima i medju Bosnjacima ima
zagovornika i jedne i druge opcije.
Mostarci i iz jednog i iz drugog naroda
uglavnom su za jedinstveni grad. Razlika
je samo u tome sto u
"bosnjackom" dijelu grada
vlasti zastupaju koncepciju jedinstvenog
Mostara, a u "hrvatskom"
podijeljenog. Glavni razlog sto se ne
cuje glas mostarskih Hrvata koji zele
jedinstven grad, nije to sto takvih nema,
vec to sto oni zive u strahu od
represalija.
Uvrijezila se i povrsna i pogresna
interpretacija interesa koji su u sukobu
u Mostaru, i kao sukoba izmedju onih koji
zele odcjepljenje ovog dijela Hercegovine
i njegovo ukljucenje u Hrvatsku i onih
koji zele njegov ostanak u Bosni i
Hercegovini. Medjutim, ovdje su zapravo
sukobljeni interesi onih koji zele da se
na ovom prostoru uspostave elementi
pravnog poretka i drzavne vlasti i onih
koji se tom suprotstavljaju; onih koji su
za drzavu i onih koji su za potpuno
odsustvo drzave. Ako se i podje od
zastite zivota, privatnog vlasnistva i
gradjanskih prava kao temeljnih zadaca
drzave, onda cijeli jedan sloj svercera,
ratnih profitera i kriminalaca ne moze
vidjeti nikakve koristi u uspostavljanju
bilo kakve i bilo koje pravne drzave
ovdje. Oni vide ovaj prostor kao zonu
"slobodnog sverca" i
nekaznjenog kriminala, zonu u kojoj ne
vladaju pravne norme i zakoni ili
instrumenti drzavne vlasti. Ovom
stanovistu suprotstavljena je gradjanska
pozicija pravne regulacije i
uspostavljnja vrijednosti i normi
svojstvenih drzavi. Zastupnika gradjanske
opcije takodjer ima i na jednoj i na
drugoj strani, i u jednom i u drugom
dijelu grada, i medju Bosnjacima i medju
Hrvatima. Vrlo je vjerojatno da je na
njihovoj strani u Mostaru brojcana
premoc, ali je premoc oruzja protiv njih.
Ocito je da u dva navedena para
alternativnih stanovista pojedine opcije
nisu ravnopravne po svojim vrijednosnim
pretpostavkama i civilizacijskom nivou.
Jedinstveni grad ili podijeljeni grad
nisu dvije jednakopravne mogucnosti. Po
svojoj biti i definiciji grad je mjesto
zajednickog zivota ljudi. Podijeljeni
grad je anakronizam poput okruglog
kvadrata: on moze ili biti grad, ili biti
podijeljen. U ovom drugom slucaju ili ce
nestati ili ce vegetirati do nekog
sretnijeg vremena kada ce ponovo moci
biti gradom. Sto se tice alternative:
zakon ili bezakonje, nejednakost opcija
jos je ocitija. Bezakonje zaprvo znaci
pravo jaceg, ili zakon oruzja, a to moze
biti u interesu samo silnika i nasilnika.
Prema tome, stanoviste koje ovdje
zastupam nije pola puta izmedju
cjelovitog i podijeljenog grada, niti
pola puta izmedju zakona i terora
bezakonja. Moje je stanoviste cjelovitog
grada i vladavine zakona, stanoviste svih
razumnih gradjana Mostara bez obzira na
nacionalnu pripadnost, stanoviste koje
jedino u sebi nosi mogucnost buducnosti u
ovom gradu.
Dokle god se u testiranju zajednickog
zivota u Mostaru budu pokusavale
kombinirati navedene opcije, rezultati ce
biti negativni. Te je opcije nemoguce
pomiriti isto kao sto je nemoguce
pomiriti narode dokle god to znaci
mirenje zrtava s krvnicima. Svaki narod
mora sam izdvojiti i osuditi zlocince
medju sobom, kako ga ne bi snasla teska
sudbina da svi njegovi pripadnici budu
osudjeni za zlodjela nekolicne. U slucaju
Mostara upravo je na hrvatskom narodu da
otpocne taj proces. Taj mu se zahtjev
postavlja ne samo zato da bi mogao
zivjeti s drugim narodima, vec
prvenstveno zato da bi mogao zivjeti sam
sa sobom. |
Rusenje Starog mosta preko Neretve dobar
je primjer jer se tu radi o zlocinu
golemog simbolickog znacenja. Pocinili su
ga vojnici Hrvati koji su pucali po
Starom mostu i njihovi zapovjednici
Hrvati koji su im izdali takvu naredbu. Njihov
je zlocin prema bosnjackom narodu
ogroman: srusivsi Stari most, oni su
unistili element povijesnog identiteta
tog naroda, velicanstveni dokaz njegovog
umijeca i civilizacijskog kontinuiteta.
Njihov zlocin je usmjeren i protiv
covjecanstva: srusivsi Stari most, oni su
inistili prekrasni spomenik ljudskoj
kreativnosti i mastovitosti, koja
prevazilazi okvire nacija, drzava i
povijesnih razdoblja.
No iznad svega, njihov je zlocin
najubojitije uperen protiv hrvatskog
naroda: srusivsi Stari most, oni su
mostarskim i svim ostalim Hrvatima
unistili simbol Mostara, grada koji je
oduvijek bio i hrvatski, koji nije samo
po svojim arhitektonskim i prirodim
ljepotama bio privilegirano mjesto zivota
i postojbina i hrvatskog naroda, vec i po
tome sto se u njemu pocela razvijati
mogucnost civilizacijskog iskoraka prema
drugacijoj, gradjanskoj egzistenciji
razlicitih naroda, jos tako udaljenoj
viziji na mnogim drugim mjestima ovog
prostora. Ali uz ovaj svima zajednicki
gubitak, srusivsi Stari most, oni su
Hrvatima ukaljali i ime. Ljagu urbicida i
kulturocida htjeli su navaliti na
hrvatski narod. Zato je upravo na
hrvatskom narodu zadaca da prvi
anatemizira ovaj zlocin i tako spasi
svoje dostojanstvo, na koje su tako
brutalno nasrnuli rusitelji Starog mosta
u Mostaru.
Sigurna sam da i kod drugih
naroda koji su sudjelovali u ovom ratu
ima mnogo onih koji se zele odreci
zlocina i nedjela pocinjenih u njihovo
ime. Na njima je da to sami prvi ucine.
Na nama je da se odreknemo zlocinaca u
svojim redovima i njihovih zlocina koje
zele pokriti hrvatskim imenom.
(Zagrebacki
casopis Erazmus br. 6., 1996. godine.) |
|
