Nedzad Ibrisimovic
POGODJEN U MOJIM
PRSIMA
STARI MOST, uvijek
drukcije lijep |
Stari most u Mostaru je bio
lijep uvijek na drugaciji nacin. Ako bih
u jednom danu dolazio nekoliko puta da ga
gledam, cak s istog mjesta, uvijek je bio
nekako nesaglediv u svojoj ljepoti. On i
sada titra njezan pred mojim ocima i
zapravo neuhvatljiv, iako imam mnogo
njegovih fotografija, nekoliko puta sam
ga crtao, pa sam ga i tako pamtio,
bezbroj puta sam vidio platna razlicifih
slikara s motivom Starog mosta u Mostaru,
ali zacudo i protiv moje volje najjasnije
vidim kako se pogodjen granatama survava
u vode Neretve. |
To
je strasna rana, samo ne znam gdje bih je
smjestio: na fon neba, u sjecanje,
ranjavanje sjecanja? To ne znam, ali
nedvosmisleno pamtim da je bio pogodjen u
mojim prsima, ako je tu dusa, onda u
mojoj dusi se survavao i pao u Neretvu.
Ali da sam njegovo rusenje dozivio kao
najdublju, posvemasnju uvredu to mi je
odmah bilo jasno, a jasno mi je i sada.
Ja nisam, dakle, mogao upamtiti i jasno
uociti nijednu njegovu ljepotu, svaki put
sve skupa samo naslutiti, on je, dok je
stajao, bio uvijek na drugaciji nacin ziv
i cudesno lijep, neodoljivo primamljiv
ljudskom pogledu. Nemoguce je da nije,
takav kakav jeste, pripadao svim ljudima
na svijetu, koji su ga makar samo jednom
vidjeli. Ali sta je to sruseno i ubijeno
njegovim rusenjem? Kako to sebi
objasniti, ima li tu kakva pouka? Sta to
zapravo znaci? A uvreda, moze li
se ona sprati? Hoce li ta bolna uvreda,
isceznuti vremenom. Kako su se oni koji
su ga srusili tome mogli radovati? |
|
