Slovo urednikovo -
Alija Kebo
NOVI RAT SA HRVATIMA
(2) |
Pet je godina proslo
otkad je Slobodan Praljak, svakako, po
zapovijesti Frane Tudjmana, srusio Stari
most u Mostaru. Sta se od tada, do danas,
promijenilo nabolje, ili nagore?
Gotovo sve, i gotovo - nista!
A mi se i sada jednako ponosimo nasim
Starcem - i citavim i srusenim. Rusitelj,
katil je racunao da je ovim vandalskim
cinom zadao posljednji, smrtni udarac
bosnjackom narodu u zemlji Hercegovini i
Bosni/Bosni i Hercegovini.
Jesu nam srce prostrijelili, ali je dusa
ostala zdrava i citava.
Stari most jeste nasa rana i nasa drama,
nase znamenje i nase sudbinsko kamenje, i
dok se god drevni Ljepotan ne podigne na
noge - nema pravog Mostara. |
Tada, prije pet jeseni, zalost i
potistenost zapljusnuli su grad kao
orkan. I u vuzduhu, kao da je treperio
osjecaj bola i nemoci.
Koliko god me ova sjecanja rastuze,
toliko me hvata bijes kad god cujem od
nekih politicara da je Mostar temeljni
kamen nase danasnjice i sutrasnjice. Ako
ovaj grad ostane raskasapljen, sto ce
reci prepolovljen linijom razgranicenja,
nema Federacije, nema Bosne i
Hercegovine, nema Dejtona. Nema nista.
Pitanja, sama od sebe naviru:
- da li ce ekstremisti, nakon vise od 50
diverzija nastaviti s miniranjem
bosnjackih kuca; da li ce - daj Boze -
posljednje zrtve bosnjacko-hrvatskog
sukoba biti neduzni gradjani Adem
Muminagic, Emina Catic i Husein
Dzelilovic;
- hoce li Mostar biti grad dubokog mraka
ili raskosne svjetlosti;
- hoce li i u ovom, rekli bismo
dramaticnom trenutku ostati uspravan, u
teznji da kao i otprije, nekom cudesnom
moci prevlada granice vremena i prostora
i uspostavi mostove izmedju zivih i
mrtvih, i onih buducih;
- da li ce kamen izvadjen iz Neretve
obasjati staze na kojima cemo se
integrisati sa Evropom i svijetom, ili
ce, sto neki prizeljkuju, biti pretopljen
u lelek iz kojeg nicu krstovi i
basluci...
Ali, u lancu mnogih nasih
nevolja, cini se, jedna je najveca:
hocemo li znati, i htjeti, opet zivjeti
zajedno, zivjeti u miru, barem nametnutom
miru, zivjeti u trpljenju i voljenju,
slozi i toleranciji, odbacujuci tezu da
smo samo mi u pravu, a svi drugi u krivu.
Sve ovo u nadi, i pod pretpostavkom da su
dvije, kobajagi 'velike drzave', jedna sa
Istoka, druga sa Zapada ispuhale svoj
bosanskohercegovacki okupacioni kredit.
Ona sa Istoka, koja se nedavno, ocekujuci
vazdusne napade NATO-a usrala u gace
zasigurno jeste. Ali, ova sa Zapada i
dalje svojata i kidisava na Hercegovinu
kao da joj je cacevina - dok trojica,
doduse pripitih mladica u Domanovicima,
na sav glas pivaju:
"Zbogom Vrano i Siroki
Brijeze,
Ja ostajem gdje se cuna reze..."
U svakom slucaju, bilo je previse
jednoumlja i bezumlja koje se zavrsilo -
krvoljubljem.
Prebrojali smo mrtve, prognane i
raseljene, utvrdili liste ratnih
zlocinaca i putnika za Hag.
Sada je doslo vrijeme da pomognemo, i
pomazemo onima koji pate, svima koji su
bez kuce i konaka, drzeci se one
sintagme: ako je mome komsiji lose, i
meni je lose.
Pa da nam se, svima, hercegovacka brda i
polja osmjehnu svojom
toplinom,zavicajnoscu i zivotnoscu, a i
da stvarnost ne bude gora od Sekspirove.
U toj stvarnosti, u novi rat
Bosnjaka i Hrvata protiv zajednickog
neprijatelja: mrznje i podjela, zadnjih
su se dana i mjeseci umijesali i Srbi. I
oni se vracaju u Kanton. Neka -
dobrodosli!
Svima koji nisu okaljali obraz, mjesto je
pod ovim nebom i u ovoj zemlji humskoj.
Ni oni nisu pobjegulje, vec jadni narod
sto je, kao Bosnjaci i Hrvati ostavljao
svoje toprake i bjezao od kame i jame.
Oduvijek sam prezirao one, bolesne i
uvrnute pojedince sto govore: Od rodjenja
mrzim Vlahe, ili mrzim Turke: to je ovdje
ukorijenjeno - inovjerac je, vijekovima,
bio neprijatelj, a mrznja prema njemu
zakon zivota!
Takve je sam zivot demantovao, oni su
lagali i lazu, debelo lazu.
Zato ovo slovo ispisujem niti srpskirn,
niti hrvatskim, niti bosanskim jezikom,
vec jezikom ljubavi.
Pred sudom pravde i istine - zasto da ne
- hajde da poravnamo racune u ljubavi;
dosta je bilo kavge i klanja; hajdemo
graditi razgradjeno, sijati neposijano,
da nas rdja i zloba ne pozderu; hajde da
umnozimo nadu, da oduzmemo pakosti
nastranosti; da ljudski bol podijelimo i
da pjevamo himnu suncu, kao sto seva
pjeva u rano proljece.
Ako se to ne desi, krajnji rezultat nasih
ljudskih nastojanja bice: da saznamo da
nista ne znamo.
Da nam se jednom posreci,
od suda sudnjeg dana
niko nece pobjeci. |
|
