Zilhad Kljucanin
TRAVNIK, 1995. |
Da postoji zemlja u kojoj ne bih
mislio na ovu, isao bih tamo.
Mart je mali travanj, ali susnjezica,
poput bobica udaraljki ksilofona,
dobuje po vojnickim mezarima koji se
danima slazu
kao basamci rodne kuce. Ovdje vrijeme
nema prepoznatijiv hram
iz kojeg se pojavljuje, ni na jednoj
strani svijeta, ovdje,
vrijeme te udara u tjeme kao nestasnog
djecaka.
Pade jos jedna granata. Njen fijuk jedini
je znak da se sutra
na basluku nece zabijeliti i moje ime.
Pritezem patike, idem u grad.
Volim setati ulicama, dok sirena vise
glave miksa snijeg i zracnu opasnost:
tada je, dolje, mirno, nema nepotrebnog
svijeta, samo pokoji vojnik,
oslonjen na kafanski stok, ponavlja po
stoti put skok u neprijateljski rov.
Pored njih prolazim tiho, i otisao bih
tamo gdje je vec proljece,
gdje sunce pobjedjuje trepavice, (pokoja
breza, dva-tri zagrljaja,
moguce: dijete) gdje je miris cvijeta na
zenskoj bluzi jaci
od mirisa planinskog cvijeca, i februar
je uvijek ispred aprila.
Vracao bih se samo kad u domovini pocne
rat,
kad januar i mart zamijene mjesta. I to
bi bila jedina ostavstina
koju bih ostavio svim svojim potomcima.
Jedino oruzje
koje smo imali
bila je Knjiga.
Imam je sa dva mujezina
opasao Musafom selo,
prvi dan.
Izmedju njih i nas bice bedem,
a na vrhovima ljudi koji ce
svakog po licu njegovom poznati.
Drugoga dana
na bedemima od sura
napravijene su puskarnice.
|
I oni ce stanovnicima dzenneta
viknuti:
"Mir vama!" - dok jos
ne udju u nj,
a jedva su cekali.
Kada je, trecega dana, u
puskarnice
od ajeta trebalo staviti puske -
u selo su usli cetnici.
Jer, svaki narod ima svoj kraj,
i kada dodje njegov kraj, nece ga
moci
ni za tren jedan ni odloziti ni
ubrzati.
Jedan jedini tren
koji je falio.
Manji od svakog trena. |
|
|
