Mugdim Karabeg
PATRIOTIZAM SA
DALJINSKIM UPRAVLJACEM
Pismo iz Cikaga |
Zlaja
kupio polovnog "forda", ali ga
ne sluzi najbolje. Najprije mu posustao
ventilator na kileru, masina opasno
grijala. Onda mi ustadosmo na noge,
skinusmo ventilator, izbismo, nakon
cetiri sata znojenja, piksnu sa poluge i
do noci nekako stavismo uredjaj u
normalni pogon. Zao nam Zlaje i Verice,
tek preselili, tek se kuce, a
automahenicar ce ih odrati do mesa. Onda
Zlaji poceo da sevelja prednji desni
tocak. Rekosmo; otisao kuglager. Opet
konzilijum stanara, opet operacija na
"fordu", opet muka od zore do
mraka i "ford" prohoda. Nakon
nekoliko dana tocak se poce izvijati
lijevo i desno, a upravljac otimati iz
ruku. Skidosmo tocak, kad ono: felga jos
malo pa sva napukla oko sarafa za
stezanje kotaca uz nosac. Nismo nesto
dobro uradili. Mogao je Zlaja, jos koju
milju, ostati bez glave na ramenu. Onda
jednodusno zakljucismo da se ne treba
saliti sa prednjim krajem, vec traziti
strucnog mehanicara, pa sta kosta da
kosta. Nema stednje na zivotu. Zlaja,
medjutim, vozi zenu na posao, svako
jutro, do centra Chicaga, na obalama
Michigena, u bolnicu, sat tamo sat ovamo.
Onda vozi sebe do radnog mjesta, dvadeset
minuta tamo, dvadeset amo. Ako mu stane
"ford", stace posao, presahnuti
zarade, nestati hljeba. Zlaja stisno
zube, otisao kod dilera i kupio
"sevroleta" starog dvije
godine, na petogodisnji kredit, mjesecna
rata oko 290 dolara. Sada vise nije
zamisijen i natmuren, sve se cesce,
samouvjereno, osmjehuje.
DUGOVI
Sjecam se da sam i ja, nekada, pisao o
strasnim unutrasnjim dugovima u bivsoj
Jugoslaviji. Preduzeca su, jedna drugim,
dugovala na milijarde dolara. To je
povecavalo ionako vrtoglavu inflaciju i
guralo zemlju ka ekonomskom ambisu.
A gle cuda: u mocnoj Americi taj
unutrasnji dug iznosi na hiljade
milijardi dolara. Barem devedeset odsto
vlastitih kuca pokriveno je kreditima.
Preko sezdeset odsto automobila kupljeno
je na cetverogodisnje ili petogodsnje
zajmove. Slicna situacija sa namjestajem.
Kredite koriste studenti i njihovi
roditelji. Pa tu su, zatim, finansijske
kartice. Koristite, na primjer, carobni
plasticni kartoncic neke agencije. Mozete
uz pomoc te stvarcice napraviti dug i od
pet hiljada doiara. Nemate obavezu
vracanja u nekom odredjenom roku. Ali
kamate na takve zajmove krecu se od 10
pa, bogme, i do 20 procenata. Ima ih koji
posjeduju i po desetak razlicitih
kartica. Na svakoj po dvije-tri hiljade
duga i sabere se povelika suma sa
mjesecnim kamatama i preko hiljadu
dolara. Glavnica stoji, vi samo placate
kamate.
Tako, kada vam Amerikanac (ili neki nas
zemijak) kaze: "Moja kuca. Moj auto,
Moj namjestaj", onda znajte da nista
od toga nije u cijelosti njegovo. On je
vlasnik deset, dvadeset ili mozda pedeset
odsto tih "svojih stvari".
Amerika taj gigantski unutrasnji dug
zasniva na vlastitoj ekonomskoj i
finansijskoj moci. Sve je u znaku carobne
ravnoteze: uzimanje novih zajmova i
otplata starih rata. Cim pristigne
"cash-para" (gotovina) u
bankarske trezore, ona se pretvara u nove
kredite. Jer cuvati gotovinu u kucnoj
carapi pa cak i na stednoj knjizici,
veliki je grijeh. Dolar koji miruje isti
je kao plug koji ne ore: ako je i od
zlata - opet zahrdja.
U nasim nekadasnjim prilikama unutrasnji
dugovi bili su odraz ekonomske i novcane
nemoci sistema. U SAD oni su
kontraindikacija takvog stanja: ogledala
moci, sredjenosti i sistematskog pracenja
uravnotezenih privrednih i novcanih
akcija i tokova.
BORCI
Slavim ovamo sve sto se da slaviti:
rodjendane, bozice, ramazanske bajrame,
uskrse, kurbanbajrame, americki Dan
zahvalnosti i Dan stvaranja SAD, kada se
neko zaposli ili kada neko dijete upise
koledz. Glavno je da se predahne nakon
danonocne lude trke koja je neminovni
pratilac americkog nacina zivota; da se,
na nasoj prostranoj avliji iza zgrade,
priredi veliki rostilj za tridesetak
zvanica, uvijek, obavezno, mijesano
drustvo: Muslimani, Srbi, Hrvati,
Jevreji, po koji Crnogorac i Slovenac.
Svi smo za gradjansku toleranciju, protiv
nacionalizma koji dijeli. Pa ipak
obigravamo oko osjetljivih ratnih tema
kao macak oko vruce kase, ne zelimo da
slucajno povrijedimo jedni druge.
Od mene uvijek traze da odrzim
"gradjansko slovo". Prije
toliko mjeseci ja procitam dio teksta
objavljenog u listu MM: "Crna
rupa".
Nakon burnog pljeska i javnog
odobravanja, jedan prijatelj-Srbin me
sapatom priupita: "Bogati, Mugda,
sta si mislio pod onim kada si rekao Car
Lazar porazeni pobjednik?" Onda me
prijatelj-Hrvat zaskoci pitanjem:
"Da nisi malo previse govorio o
ustasama, Pavelicu, Juri i Bobanu?"
Komsija Musliman ironicno dobaci:
"Gdje nadje hor mudzahedina pod
Humom? Ako je u BiH i bilo
fundamentalista, mogli su se na prste
nabrojati."
Odlucih: vise necu drzati slova ni na
seansama gradjanskog tipa. Nas sukob je
bio krvav i svi smo, jos uvijek, i pored
pacifistickih rijeci o toleranciji,
krvavi ispod koza...
Najvise mi, ipak, idu na onu stvar
ovdasnji nacionaini "borci".
Puni su prica pa i prijetnji o borbi,
zlocinima i zlocincima, pravdi i
nepravdi, potrebi cvrstog zbijanja oko
znamenja vlastite nacije i vjere. A kada
im pomenete mogucnost povratka na rodnu
grudu, neka tamo vode nacionaine borbe za
svoje boje, oni ucute. Kada pojedinci
pretjeraju u tom nacionalnom zanosu na
tlu SAD, odakle avazile vicu svojim u
BiH: "Ha, sokoli!", sa
pristojne razdaljine od svih tegoba,
trauma i neimastina, kritikujuci na sva
usta one koji nisu uz njihov patriotizam
sa daljinskim upravljacem, onda mi
dogusti pa im saspem u brk: "Prva
linija je tamo, a ne ovdje. Ako si borac
i za borbu, tvoji te cekaju!" |
|
