Salko Saric
UZLET MASTE I
ENTUZIJAMA
Cetrdeset pet godina
Pozorista lutaka u Mostaru |
"... Lutka je najprirodniji
protagonist bajke jer u sebi nosi nemoc
covjeka djeteta i svemoc njegove
mastovite nade, svemoc njegova
praiskonskog nagona da sam sebi vlastitom
voljom i snagom gradi nove svjetove
uprkos svojoj nistetnosti u usporedbi sa
svime sto ga okruzuje i sto ga tlaci.
Umjetnost lutke i lutkara zato i jeste
oduvijek bila i ostala umjetnost
najnemocnijih, koji uzletom maste postaju
svemocni - oduvijek je prije svega i
iznad svega bila umjetnost djece i
puka... "
Milan
Cecuk
(Iz publikacije "Dvadeset godina
Pozorista lutaka u Mostaru")
Nastanak jedne kulturne institucije kao
sto je stalno pozoriste u jednom mjestu,
u jednom gradu, u jednom kraju, povezan
je uvijek sa odredjenim ljudima koji se
na tom angazuju s vise ili manje
entuzijazma, s vecom ili manjom
sposobnoscu.
Poslije Drugog svjetskog rata u Mostaru
je doslo do osnivanja svih profesionalnih
institucija kulture, pa tako i Pozorista
lutaka. Osnivanje profesionalnih
pozorisnih institucija u Mostaru
uslijedilo je kao izraz teznje da se
nastavi, ratom prekinut bogat kulturni i
pozorisni razvoj Mostara, ali i iz
uvjerenja njegovih utemeljivaca da u
novim drustvenim nastojanjima i
zalaganjima umjetnickom stvaralastvu i
kulturnim djelatnostima treba dati
istaknuto mjesto i, iznad svega nove
impulse i sadrzaje.
Tako iz govora gospodina Djordja Bovana
(Mostar 3.11.1895. – Mostar
31.12.1979.) povodom prve premijere
Pozorista lutaka i otvaranje pozorisne
zgrade (15.11.1952.) saznajemo da su jos
koncem 1949. godine Gradske vlasti
Mostara, na prijedlog gospodina Safeta
Cisica, sa punim razumijevanjem
prihvatile njegovu inicijativu za
otvaranje Pozorista lutaka u Mostaru.
Kako je osnovni agens u radu svake
teatarske kuce njeno umjetnicko osoblje,
trebalo je pronaci odgovarajucu osobu
koja ce znati pripremiti glumacki kadar i
ostalo potrebno umjetnicko osoblje - te
znati rukovoditi novom profesionalnom
pozorisnom kucom.
Sva sreca da je Mostar imao jednog Djorda
Bovana koji je bio najpodesnija osoba za
taj nimalo lagan zadatak. Taj iskusni i
talentirani glumac-amater i
reditelj-amater, jos od 1919. godine
sudjelovao je u radu mostarskih drustava
i grupa koji su pripremali predstave:
"Pobratimstvo",
"Gusle", "Hrvoje",
"Ittihad", "Gajret",
"Muslimanska biblioteka",
"Sokolsko drustvo" i RKUD
"Abrasevic".
Bovan je bez dvojbe zacetnik lutkarstva u
Mostaru. Jos 1938. godine kao istaknutog
reditelja i glumca amatera ispred
Sokolskog drustva poslali su ga u
Ljubljanu u skolu za lutkare. Zavolio je
tu vrstu umjetnosti, pronasao u njoj
nesto blisko sebi i od tada pa zauvijek
potpuno joj se predao. Kada se 1939.
godine sa skolovanja vratio u Mostar pri
Sokolskom drustvu organizirao je
Amatersku lutkarsku scenu. Tako su se
njegovi sugradjani upoznali sa jednom za
njih skoro nepoznatom vrstom teatra.
Za dvije godine djelovanja Amaterske
lutkarske scene, Bovan je rezirao cetiri
lutkarske predstave. Sacuvani su naslovi
dviju predstava: "Kralj
podzemlja" i "Vila
lutaka".
Rat prekida djelovanje Amaterske
lutkarske scene. Godine 1945. Bovan se
ukljucuje u rad Pozorista narodnog
oslobodjenja Hercegovine (PNOH) i vec
tada priprema posebne programe za djecu.
Dramski amateri RKUD
"Abrasevic" zeleci da se bave i
djecjim pozorisnim stvaralastvom godine
1948. formiraju Pionirsku dramsku sekciju
koju vodi Djordjo Bovan. Pripremili su
sljedece predstave: "Udarnici"
Branka Copica (1948.), "Pionir
Grujo" Vladimira Nazora (1949.),
"Dugonja, Trbonja i Vidonja"
Mladena Sirole, "Crvenkapica"
Vladimira Nazora i "Mali
Palcic" Hranislava Rasica (1952.).
Od 1950. godine vlasti Mostara angaziraju
Djordja Bovana da se posveti odabiranju,
pripremanju i osposobljavanju glumaca za
rad u buducem profesionalnom lutkarskom
pozoristu. Kao i ostala novoosnovana
profesionalna pozorista u bivsoj
Jugoslaviji u to vrijeme, ne nalazeci
drugog izlaza, okretali su se amaterima i
iz njihovih redova birali i angazovali
one koji su ispoljavali najvise dara i
imali zelju da se profesionalno bave
glumackim radom. Kako je pokret
pozorisnih amatera u tom periodu bio
veoma razvijen postojale su mogucnosti za
sto kvalitetniju selekciju buduceg
glumackog kadra. Bovan je i taj posao
uradio uspjesno.
U isto vrijeme pristupilo se i adaptaciji
u ratu ostecene zgrade jevrejske sinagoge
(Havra) na Brankovcu, koja je prema
sporazumu izmedju Skupstine opstine
Mostar i Jevrejske opstine u Mostaru,
adaptirana u lutkarski teatar koji se
tada nazivao Gradsko pozoriste lutaka.
Radovima na adaptaciji zgrade rukovodio
je Nasib Skikic.
Poslovi na adaptaciji zgrade i
pripremanju kadra za novu teatarsku
instituciju u Mostaru urodili su plodom,
pa je Narodni odbor grada Mostara donio
29.5.1952. godine Odluku o osnivanju
Pozorista lutaka. Dana 15.11.1952.
odrzana je prva premijera Pozorista. Bila
je to bajka "Snjezana i sedam
patuljaka", reditelj predstave je
bio Djordje Bovan, tekst bajke adaptirao
je Adolf Pomezny iz Sarajeva, a
scenografiju je uradila gospodja Vesela
Raslic iz Mostara a lutke je uradio Frano
Kizak vajar iz Splita.
Premijera je pokazala da je Bovanov rad
sa novim glumcima profesionalcima bio
uspjesan. Neki od njih izrasli su u
umjetnike sirih domena. Njima treba odati
priznanje sto su htjeli i mogli preci
preko pocetnih teskoca i sto su stvorili
uslove za normalno funkcionisanje
Pozorista. Treba se prisjetiti imena
Dobrile Hamovic, Branka Hinkovica, Fadile
Djelmo, Ljubice Repovic- Karacic, Salke
Elezovica, Ivice Arapovica, Zijade
Santic- Kolukcija, Riste Vujovica, Azre
Ljubovic, Ahmeta Sandzaktara, Dubravke
Sunjic- Vujovic, Ante Karacica, Franciske
Spahic i mnogih drugih.
Pozoriste je odmah po osnivanju zivjelo
sa gradom, a grad s Pozoristem. Arhivski
podaci govore da su ucenici mostarskih
skola cesto i rado gledali pozorisne
predstave. Starije generacije pamte
Djordja Bovana kako je prije svake
predstave drzao uvodnu rijec koja je
trebala da posluzi kao baza ili podsticaj
za dalje diskusije sa uciteljima koje su
nastavljane u skoli na casovima
knjizevnosti, ili u drugim zgodnim
prilikama.
U prvih petnaest godina Pozoriste je kao
scenski izraz koristilo lutku marionetu
(lutka na koncima). Od 1967. godine sa
premijerom predstave "Mala
vila" Vojmila Rabadana (24.11.1967.)
pocinju se koristiti tzv. rucne lutke, a
od tada mnoge druge lutkarske tehnike.
Zatim dolazi period otvaranja Pozorista
prema cuvenim rediteljima iz CSSR-a 1966,
zemlje izuzetno bogate lutkarske
tradicije. Ostvareni su znacajni projekti
s vrhunskim rediteljima iz CSSR-a tog
vremena kao sto su Oskar Daniel Batjek,
Zdenjek Vyskocil, Zdenjek Bezdjek i
drugi. Njihove rezije su i prvi veliki
pozorisni uspjesi mostarskih lutkara u
bivsoj Jugoslaviji i Evropi. Ovi
reditelji su nas lutkarski teatar
osvjezili novim lutkarskim tehnikama, a
na njihovom razradjivanju i pronalazenju
novih formi scenskog izrazavanja
mostarski lutkari su ucinili zaista puno.
Sljedeca kvaliteta i pomak u umjetnickom
dosegu bio je susret Pozorista s velikim
slovenackim rediteljem Edijem Majeronom
koji je u ovom teatru od 1975. uradio niz
vrhunskih projekata koje su ziriji na
festivalima i kritika slaviii i hvalili
iz sezone u sezonu. I ovaj reditelj je
svojom umjetnickom snagom i
senzibilitetom nezaobilazan i izuzetno
bitan u historiji ovog teatra, jer vecina
uspjeha Pozorista vezana je za njegove
rezije. Nezaobilazan i plodonosan susret
bio je i sa rediteljem osebujnog i
tananog senzibiliteta za lutkarsko
pozoriste, dubrovackim pjesnikom,
prevoditeljem i rediteljem Lukom
Paljetkom. On je u nasem teatru rezirao
dvije predstave, "Snjeznu
kraljicu" (1981.) i
"Palcicu" (1983.). H.Ch.
Andersena u vlastitoj adaptaciji. Obje
ove rezije, a narocito prvu, pozorisni
kriticari i teoreticari su proglasili
vrhunskim pozorisnim ostvarenjima.
Zatim slijedi saradnja sa rediteljem iz
Poljske Vojcehom Vjecorkijevicem koji je
u ovom teatru postavio izuzetnu predstavu
"Prica o Cvrljugi, patuljcima i
sirocetu Marici" (1987.).
Posljednje rediteljsko otkrice ovog
teatra je Sasa Jovanovic, mladi reditelj
iz Ljubljane koji je u ovom pozoristu
postavio dvije veoma stimulativne
lutkarske predstave za odrasle
"Spanska tragedija"
("Strijela vremena") engleskog
tragicara Thomasa Kyda (1990.) i
"Rusalku" A.S. Puskina (1991.).
Bilo je u ovom teatru i drugih reditelja,
scenografa, kreatora lutaka koji su dali
svoj nezaobilazan doprinos, ali ovi
navedeni su vrhunci i najveci kreativni
dometi ovog pozorista. Neophodno je
spomenuti i "kucne" reditelje
ovog teatra Antu Karacica i Ristu
Vujovica, te scenografe i kreatore lutaka
Dobrivoja-Bobu Samardzica i Milivoja
Bokica.
Teatar svojim uspjesnim djelovanjem
izrasta u prestizno lutkarsko pozoriste u
bivsoj Jugoslaviji. Kako rece Milan Cecuk
u svom tekstu za publikaciju
"Dvadeset godina pozorista lutaka u
Mostaru" "... mostarski su
lutkari svoje kazaliste posadili na tlu u
kojem su zivotarili tek slabasni
(prijeratni) tradicijski korijeni; drugo,
svoje su lutkarenje u dva desetljeca
doveli do razine na kojoj prestaje
patronski samouvjerena i metropolski
samodopadna razlika izmedju
"velikih" i "malo
manjih" kulturnih (u ovom slucaju
lutkarskih) sredista; trece i najvaznije:
da su svoje lutkarenje doveli do takve
razine, zasluzna je njihova darovitost,
njihova izvanredna muzikalnost, ali je
najzasluznije to sto su profesionalci sa
srcem i zanosom dobrovoljca...".
Evo i nekoiiko statistickih podataka o
djelovanju ovog pozorista:
Do 1992. godine izvedeno je 125
premijera, 6551 reprizna predstava,
predstave Pozorista vidjelo je 1.714.877
gledalaca. Pozoriste je gostovalo u 198
mjesta bivse Jugoslavije, drugi teatri su
kao gosti Pozorista izveli 121 predstavu.
Pozoriste je sudjelovalo na deset
festivala u inozemstvu (Poljska,
Bugarska, Njemacka, Austrija i
Francuska). Za RTV Sarajevo snimljeno je
14 predstava, a za RTV Zagreb pet. Na
Jugoslovenskom festivalu djeteta u
Sibeniku (JFD Sibenik) Pozoriste lutaka
je sudjelovalo 15 puta.
Pozoriste lutaka u Mostaru bilo je
domacin I susretu pozorista lutaka Bosne
i Hercegovine koji je odrzan u Mostaru
1971. godine i bilo sudionik svih
narednih susreta pozorista lutaka BiH.
Pozoriste je dobitnik mnogobrojnih
nagrada i priznanja na Susretima
pozorista lutaka BiH te na Bijenalu
jugoslavenskog lutkarstva u Bugojnu.
Pozoriste je takodje dobitnik
medjunarodne nagrade UNIMA za predstavu
"Martin Krpan" (Madjarska
1977.). Upravnici ovog pozorista bili su:
Djordjo Bovan (1952 - 1965.), Antonije
Karacic (1965 -1975), Jovo Spajic (1975 -
1985), Milivoje Mrkic (1985 - 1989),
Mirzo Pelic (1989 - 1993), zatim u ratnom
periodu za v.d. direktora postavijen je
Nuri - Dzihan Kezman, a od 1995. godine
funkciju direktora Pozorista lutaka u
Mostaru obavlja Muhamed - Hamica Nametak.
Raspadom Jugoslavije i agresijom na Bosnu
i Hercegovinu (1992 - 1995) Pozoriste
prestaje sa radom. Umjetnici su se
razisli svuda po svijetu, ali nisu
prestali sa djelovanjem. Tako npr.
glumica Franciska Spahic od 1993. godine
neumorno priprema lutkarske projekte i
daje predstave za djecu izbjeglica iz
Bosne i Hercegovine po zemljama Evrope, a
u zadnje vrijeme i u USA. Na istom
zadatku nasli su se i Ulfeta Mataradzic -
Skikic u Svedskoj, Dubravka Sunjic -
Vujovic i Risto Vujovic u Hrvatskoj i dr.
Godine 1996., zahvaijujuci Evropskoj
upravi u Mostaru zgrada Pozorista se u
potpunosti adaptira. Projektiranje i
adaptaciju zgrade uradila je firma
"Tehnika" iz Mostara. Zbog
nedostatka umjetnickog kadra iste godine
pocinje s radom skola lutkarstva
Sarajevo-Mostar u kojoj ucestvuju mnogi
rediteiji i pozorisni pedagozi. Trud se
isplatio, jer se na lutkarskoj sceni
Mostara pojavilo nekoliko veoma
talentiranih mladjih glumaca lutkara.
Postavljeno je i nekoliko pozorisnih
predstava "igraonica", "U
svijetu djecjih prava" a sa
premijerom predstave "Olovni
vojnik" H.Ch. Andersena u reziji
Muhameda - Hamice Nametka proslavijen je
jubilej cetrdesetpetogodisnjice
postojanja Pozorista lutaka u Mostaru
(6.11.1997.).
Nastanak ovog Pozorista i njegov
opstanak, takodje, prvenstveno su
rezultat zelje i napora jedne, poslije II
svjetskog rata, male drustvene sredine,
koja je uprkos svojim skromnim
materijalnim mogucnostima, potvrdila
izuzetan smisao i razumijevanje za
njegovanje duhovnih vrijednosti, i to ne
samo ocitovanjem svoje odanosti prema
pozorisnoj umjetnosti, nego i cjelokupnim
svojim interesom za kulturu. Valjda ce i
sadasnje vladajuce strukture Mostara naci
motiva da podrze ovu nadasve vaznu
umjetnicku kucu na radost svih gradjana,
a da ce nove generacije glumaca u ovom
teatru znati slijediti tradiciju starijih
u cijim su stremljenjima dominirali
mladalacki polet, odusevljenje i podanost
poslu u dubokom uvjerenju da se radi
nesto korisno, lijepo i dobro.
LITERATURA:
Publikacija "Deset godina Pozorista
lutaka u Mostaru", Mostar, 1962.
Publikacija "Dvadeset godina
Pozorista lutaka u Mostaru", Mostar,
1973.
Saric Salko: Pozoriste lutaka Mostar
1952-1992. Mostar, 1995. |
|
